87 Damir D. OCWIRK PROZA I POEZIJA * * * Puno godina prođe, a ta kaljuža zaista ukleta bijaše, jer koje se god ljudsko čeljade usudilo njezino dno sagledati, u mulj tmasti potonu – samo ili gurnuto od svoje družine nesmotrene. No, jednog proljeća doletješe s oblaka vile, nebom se poigraše po vilinskom običaju te doletješe na vrh zelene gore. A podno gore tiha dolina, ne čuje se ništa već samo gdje mulj u kaljuži klokoće... Među njima bijaše i jedna stara sijeda vila koja reče: – Ama, kćeri moje, nekada tu bijaše neka... neka šuma i u dolini onoj..., mislim, grad neki. – Nemoj se sramiti, bako, svojih bogatih godina – uskoči najmlađa vila – nadjačat ćemo i tu baru! I ona zamahne zlaćanom kosom, pa štiklom udari o zemlju koja se raspukne. Nastade vir strahovit koji tmastu kaljužu proguta. Ukaza se povaljana dubrava, zamuljene livade i njive, a na svome mjestu i dalje čvrsto stoji grad, iako razvaljen. Tad na površinu isušene kaljuže ispliva kruglja prošarana bijelo-crvenim poljima. Mlada vila cikne od veselja, podiže suknju i zakorači u mulj preostali, te svojim nježnim ručicama uze šarenu kruglju. Obodrene vile naskoro obnoviše grad. U njegovu središtu izgradiše privlačnu krčmu i lijepu banku, u dubravi velebni nogometni stadion, na obroncima zelene gore raskošan trgovački centar. A kad posao zgotoviše, skupiše se u krčmi na veliki pir. Stara vila, koja sjeđaše ponosito na čelu svečarskog stola i koja već pomalo zaboravljiva bijaše, odlučno uzvitla kaležom vina iznad sijede glave. – I zato pijmo, sestre... za... za... – Naš voljeni grad! – uskoči mlada vila i objema rukama visoko podiže kruglju prošaranu bijelo-crvenim poljima. Stara vila obrisa svilenom maramicom znoj sa suha čela, pa se nadoveže: – Jer se našem voljenom gradu... smije, da smije... svijetla budućnost kojha...ha... ha... – I ne samo ona! – opet uskoči mlada vila, uze šarenu kruglju te je s tri čavla triput prekivana za zid krčme pribije. Čim vidje stara vila spljoštenu kruglju na zid krčme čvrsto pribijenu, zamahne čarobnim štapićem i okruni je niskom od pet bisera što zasjaše poput najsjajnijih zvjezdica na nebu plavome. I zadimljenom krčmom zagrmi pljesak odobravanja, a stara vila zadovoljno pripali debelu cigaru. No, vile navijek dobra srca bijahu te grad opet pokloniše siromašnoj čeljadi koja tuda lutaše bez kuće i kućišta. Za sebe zadržaše samo krčmu, stadion, banku i trgovački centar.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=