180 O ŠOLJANU Boris SENKER More naočigled raste. Grota, za koju smo maloprije vezali čamac, sada je posve pod vodom. U bijelim sablasnim bljescima svjetionika, more je u jednoj pjeni, a pjena raste kao da tučak svjetionika pravi vrhnje, u gotovo čvrstim oblicima, koji se s treskom razbijaju o stijenje. (isto 132) Čamac se razderao, raspao,„alhambra“ potonula, snovi se raspršili:„Nema alhambre. Možda to i nije bila alhambra. Možda je otplutala niz more svom Crnome moru. Možda mu po pravu pripada. A možda je i nije bilo.“ (str. 137-8) Robinzonijada na Galijoli: izranjeni prijatelji jedu priljepke i morske ježeve, ali im to daje osjećaj moći, osjećaj da su gospodari otoka i dijela svemira nad njim. 6. Fanny: spašava ih jahta „jedanaestmetarski Zarcos, koji mora da je prije desetak godina bio posljednja riječ luksuza, (...) čini se, već malo oronuo“ (isto:160), na kojoj je neobičan kvartet – dva Talijana, benevolentni zio Nino i nadasve neljubazni Mario, te dvije mlade Njemice iz Pforzheima, frizerka Ifigenia i kitničarka Beata. Talijani i Njemice ne razumiju se, ali, kažu, nije im ni bilo potrebno sporazumijevati se riječima, pa će Zec i Angel, koji se nekako služe obama jezicima, posredovati između njih i postupno „osvajati“ Njemice. Sve je na Fanny naoko jednostavno – krstarenje bogataša s ljubavnicama, pa onda i zajedničke „triještinske“ priče zia Nina i Angela – dobar ugođaj stvaraju večera, dakako špageti, poznate pjesme„Trieste xe un bel fior“,„Ancora un litro de quel bon“,„E come la bora che vien e che va“, ali osjeća se napetost, skrivanje nečega, svakodnevno nervozno nazivanje radijem neke „mamme“, vulgarna svađa dvojice Talijana, Ninove priče o zatvoru u kojem je pod svim režimima završavao, dakako iz njegova rakursa nedužan: „Jesam li kriv? Vraga! Politika je kriva!“ (str. 182). U toj etapi roman – odnosno film – plovidbe postupno prelazi u suspense koji je itekako „filmičan“: isforsirana ležernost u temama o kojima se razgovara, radnjama, poput jela, pića i pjesama, kojima se popunjava vrijeme u krajnjoj opreci s napetošću tijela, nervozom, vidljivom zaokupljenošću nečim drugim; strah od šutnje. 7. Portić: Ifigenijina i Beatina priča o Veneciji, krađi njihova auta, dolasku na Ninovu i Mariovu jahtu, neobično „krstarenje“ koje uključuje uplovljavanje u Zadar, druženje sa sumnjivim ljudima, preuzimanje neke robe s onoga„ukletog broda“ koji su Zec i Angel vidjeli kod Kornata, večera, nervozna reakcija Nina i Maria na Angelovu pjesmu „Voio far il contrabandiere“, pomirenje, pijanstvo te noćno kupanje njih dvojice i dviju Njemica. Kupanje na mjesečini, u igri svjetla i tame, šuma mora i ljudskih glasova, završava seksom uz izmjenu partnera, koju nameću Angel i Ifigenija, a u Zecu i Beati, kod kojih seksualnu privlačnost prati i nježnost, naznaka
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=