160 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI zvuku poetske slatkorječivosti i ljubavnoj gesti. Uostalom tako se i definira „signal“ – kao gesta ili zvuk koji se koristi za prenošenje informacija ili uputa. Šoljanova gazela utjelovljena je semiotička nestalnost. S jedne strane, ako ju protumačimo kao „znak“ – gazela je nešto fizičko – „egzotično živinče“ – ali u poetskoj tradiciji ona je „signal“, sredstvo prenošenja kulturoloških informacija iz strane sredine; ona je gesta i zvuk i zapravo signalizira odsutnost i potiče na čisti poiesis kao na radnju, emergentni proces kojim se stvara nešto što prije nije postojalo. Je li tu, i na koji je način uopće bitno „egzotično živinče“ – pripadnica obitelji antilopa ponekad poznata kao„kći pijeska“ ( ,بنت الرمل bint al-raml)? U velikoj mjeri jest, jer gazela kao posuđenica iz arapske riječi ghazāl ( غزال ) – zauzima istaknuto mjesto u arapskoj književnosti i brojnim referencama upućuje na neka od obilježja životinje – njenu eleganciju, ljepotu i brzinu. Riječ gazela u poeziji ima romantične konotacije i često označava lijepu ženu. Kozmograf Zakariya al-Qazwini navodi da je gazela najstidljivija od svih životinja, ali da je vrlo inteligentna jer u svoju jazbinu ulazi natraške tako da može brzo pobjeći ukoliko neprijatelj vreba iznutra.4 U svjetskome mitološkom korpusu bazen simbola kolektivnog nesvjesnog ukazuje na odnos dramaturgije sanjanja i farmakopeju. Mitska gazela često je vezana uz kolocint ( حنظل , hanzal). Citrullus colocynthis jednogodišnja je biljka iz porodice bundeva. Uzgaja se u Africi i nekim dijelovima Azije (u Indiji, Šri Lanci), a njeni plodovi, velike okrugle bobe, daju drogu koja se od davnina koristila i kao purgativ. Zato većina divljih životinja izbjegava kolocint, za razliku od gazele. Kaže se da kad se gazela napije morske vode, a zatim pojede kolocint, voda koja poteče iz njenih usta postaje slatka. Odatle – iz tog mitskog farmakopejskog okruženja – na osnovi asocijativne spone mita i jezika, vjerojatno potječe i slatkoća zvuka ljubavne poezije u pjesničkoj formi ghazala. Postoji i vjerska veza, s riječju ḥūrīyya koja označava djevice iz Raja obećane pobožnim muslimanima u zagrobnom životu. Prisutna je i veza s riječju koja znači 4 Zakarīyā Ibn Muḥammad al-Qazwīnī (1203. – 1283.) bio je kozmograf, geograf i povjesničar prirode enciklopedijskoga znanju. Njegovo poznato djelo Kitāb ‘Ajā’ib al-makhlūqāt wa-gharā’ib al-mawjūdāt, što se prevodi kao Čuda stvaranja, ili doslovno Čuda stvorenih stvari i čudesni aspekti stvari koje postoje, napisano je u šestom desetljeću 13. stoljeća i smatra se najpoznatijom islamskom kozmografijom. Brojni rukopisni primjerci pokazuju da je stoljećima bila jedna od najpopularnijih knjiga u islamskom svijetu. Rukopis koji se čuva u Kongresnoj biblioteci sadrži shematske crteže planeta i više od četiri stotine minijatura i slika. Taj rukopis dovršen je 1280. godine, tri godine prije autorove smrti, i najstariji je poznati tekstualni svjedok izvornoga djela. Prvi dio bavi se nebeskim svijetom; drugi dio prikazuje zemaljski svijet. Kozmografija se temelji na učenju o jedinstvu Boga i jedinstvu svemira kao božanske tvorbe.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=