65 Tomislav RIBIĆ PROZA I POEZIJA Skupljaš moje snove kako bi ih pretvorila u nespokoj. Pohota u tvojim očima postaje izgubljeni aorist. Tvoja žeđ za kišom potapa brodove nasukane na oštre hridi. Ja sam samo usamljeni lovac koralja. 9. Čekat ću te sutra na plaži kao što sam čekao i ono beskonačno ljeto da me izvučeš iz kože i prostreš kao ležaljku ispod sebe. (Moj demon uskrsne poslije duge zime pod prvim zrakama sunca da nahrani tijelo tijelima drugih na zajedničkom putu nestajanja.) Uvlačiš nemir u moja živčana vlakna. Ljubav treperi u želucu. Noge otežale, dalje ne koračaju. Zalegnem pored tebe i gledam. Tvoje je tijelo ljetni erotikon. Na ručniku otkrivaš san koji mi iz utrobe vadi nepregledne šume, polja, jednu sobu i ležaj presvučen narančastom tkaninom, prljavi ručnik i časopise razbacane po podu, željezničku postaju bez perona (vlak odlazi u plavilo kišnog poslijepodneva), srce poskakuje. Sve se oko nas miče, okreće, pokreće. Na ovom nečasnom a tako čistom i neoskvrnutom mjestu vrijeme ne postoji. Nepoznate ptice gutaju orise neba. 10. Možda se nešto i desi. Ljeto je čudotvorno na otocima. Ti si zarobljena u tijelu koje nije tvoje. Ponekad se prikradaš iz njega. Pobjegla bi. Raskopčavaš se kao košulja, ali ne možeš izaći. Košulja je kruta i brani izlazak kako ga je branila i tvoja majka. Ponekad je poslušaš zakopčavši se do grla. Tad se osjećaš sigurno. Zavežeš kravatu debela čvora, kao omču, da tijelo ne iskoči iz košulje. Zažmiriš i čuješ šum rijeka ponornica. 13. Na putu nema trave. Podižem kamen po kamen. Gradim svoju utvrdu na plaži. Gradim zidove ljeta. Štite od pogleda, ljudi, vjetra, ptica. Od sunca i kiše, zmija i ljubavi. Gradim zidove koji će potrajati do prve bure, pa izmoren utonem u san o ljepoti ljetne samoće.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=