60 PROZA I POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ ANTENE, ili nastavak prethodna teksta maršalovima U zemlji gdje su nam jezik raspinjali, kljaštreći riječ po riječ, šutnja zakon, ali ne i zaklon pred skenerom tehničarā jedine istine. Škripilo kroz domaće primitivne zvučnike. Pogledi tonuli u asfalt što pamtio je korake postrojenih o kojima se nije učilo ako nisu naši. Vlak u Vođin san, iz sna Vođina jahta. Nemušti genij laži, parada i smrti između dima kubanki i masnih bedara čobanica sa zvizdom za jednu noć. Narod s antenama iz čela hvatao frekvencije opreza i posluha. Strah urođen: na stadionu mladost za klauna u bijelom. Cirkus koji će njegovi zatim sami spaliti. Činilo sve da se nasmijem i uđem u taj svijet. Htjelo, da. Ali nisu me. Ne. SPREMIŠTE demokracija „po hrvacki“ Nevijesti ozračuju meka tkiva, najprije komore u glavi gdje puši se sivo-bijela kaša zbrke. Gutaj vijesti! Kamere režu prostor na kocke istine, koje ne možeš spojiti. Ekrani pljuckaju u lice koje
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=