111 Jelena LUŽINA O ŠOLJANU * Šoljan! Jedan od onih profetskih, autentičnih i nemjerljivo hrabrih skriptora-kreativaca koji se zapravo nikad ne usuglašavaju ni s kakvom „kompaktnom većinom“, onom na koju s prezirom aludira Krležin Admiral, protagonist glasovite legende o moreplovcu Kristoforu Kolumbu. Uzgred, i sam je Šoljan godinama bio aktivni moreplovac: doslovno je (a ne samo metaforički) bordižao Jadranom od sjevera ka jugu pa nazad. U potrazi za novim kopnom? Misleći u tangentama, kao i Krležin Admiral? U optjecaju su, godinama, kružile nekakve polususpektne urbane legende o navodno polujasnim odnosima Krleža-Šoljan, o tome ima i nešto pisanih tragova. Svejedno, water under the bridge; ili, prema Radomiru Konstantinoviću, filosofija palanke. Kao dramatičar, afirmirao se Šoljan najprije u takozvanim „novim medijima“ iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća: na radiju i na televizijskim ekranima, tada još crno-bijelima. I vrlo-vrlo malešnima. Zaključujem, posredno, kako je oba„nova medija“ prepoznao i kao potencijalne kreativne izazove visokoga naboja. I hrabro krenuo pisati za njih, brzo i dobro. Čak i bolje od dobroga. Najprije je pisao za radio, potom i za televizuju. Pisao je, uostalom, stalno. Gdje god je stizao. Kako je, uopće, stizao toliko pisati, prevoditi, redaktirani, komentirati...? Tako što je cijeli život uglavnom odživio kao profesionalni pisac, freelancer. Od ukupno 13 njegovih drama, pisanih između 1963. i 1988. godine, prvih osam inicijalno je i izvorno bilo napisano za radio (pet) ili za televiziju (tri). Svaka od tih drama je, prije izvođenja, bordižala između Scila i Haribdi uobičajenih natječajnih procedura, ali i kritičke provjere. Natječaji, dakako, nisu bili pozivni već „općeniti“; pozivi se nisu adresirali izravno, k autorima, nego su bili oglašavani urbi et orbi. To je, zasigurno, podrazumijevalo i određenu dozu podozrivosti, s obje strane: ne samo one koja poziva, nego i one koja procjenjuje hoće li se na„povik“ uopće odazvati. Bila su to prilično stroga vremena. Valjalo je, uvijek, imati na umu i dugu ruku takozvane „moralnopolitičke podobnosti“, koju je moja buntovna sedamdesetprvaška škvadra cinično nazivala nemoralno-političkom. Prihvaćajući natječajne uvjete onodobnoga„socijalizma s ljudskim licem“ (tako je vlast tepala samoj sebi), potencijalni su kandidati nesumnjivo ekvilibrilali koliko se uopće dalo, prilagođavajući se „u dobroj vjeri“ i unutar dopuštenih granica – kako bi, eventualno, mogli dogurati do najužeg izbora. Možda, čak, i pobijediti. Nagrade su bile novčane. Ne baš zanemarive. A Šoljan je, uglavnom, bio freelencer. Trajno. Sve radijske i televizijske drame s kojima je konkurirao na natječajima (u Zagrebu, Beogradu, čak i u inozemstvu) redovito su ulazile u najuže izbore, bile nagrađivane i/ili otkupljene, potom i izvedene u vrlo ozbiljnim produkcijskim uvjetima: s najboljim glumcima toga vremena, pod brigom najboljih redatelja i u najboljim pro-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=