123 Dubravka BREZAK STAMAĆ O ŠOLJANU daranje između piščeva teksta i citatnih oblika koji mu omogućuju da posredstvom književnoga kanona vrijeme nastoji zadržati u sjećanjima. Prisjećajući se jednoga predavanja u Mannheimu, Šoljan umeće priču o drvenom jedrenjaku „Lastavica“, koju pripovijeda njemačkim slavistima.„I dok sam stajao tako pred publikom, u jednom času, u mom je u spisateljstvo ogrezlom duhu iskrsnula ona stara krilatica kojom se hrani naša cehovska oholost: da se čovjeku sve događa samo zato da od toga bude priča. I ne samo da bude, nego kad se događa da to već i jest priča – jer da nije, ništa kao da se ni zbilo nije.“ (Šoljan, 1922.: 29) Za vrsnoga pripovjedača dobra priča je „posao pisca“, „igra“ gramatičkom kategorijom vremena, kako je i naslovljena zbirka. Davno prošlo, pretprošlo glagolsko vrijeme koje se dogodilo (pluskvamperfekt), ali kao sjećanje za pisca – trajno je pohranjeno i nikada završeno. Rekli bismo – i danas u pričama traje kao prošlo nesvršeno vrijeme! Osebujni feljtoni njeguju estetički intelekt pisca i prevoditelja, oni su gotovo esejistički komentari tadašnje književne i prevoditeljske produkcije. Zbirka Prošlo nesvršeno vrijeme otvara se feljtonom Lovac na rakovice. Polazeći od osobnih uspomena, sudaraju se promišljanja o tome kako nadnevak rođenja može, ali i ne mora odrediti karakter osobe. Kaže Šoljan – rođeni sam strijelac, no možda je „moj prvi znak Rakovica.“ I ta reminiscencija na rakovicu nosit će svoj intertekst umnožen više puta s različitim piscima i djelima koja nose i različite reminiscencije na rakovicu. Prva u nizu je povratak u djetinjstvo, svojevrsni „izgubljeni zavičaj“ koji pisac traži i kojemu se vraća. Rakovica je motiv oko kojega se obavijaju sjećanja.„Jasno sam se sjetio da sam prvi put vidio rakovicu na šljunčanoj plaži kupališta u Starom Gradu, gdje sam kao dijete prevrtao kamenje na žalu, bauljajući za ocem, dok me učio tražiti ješku za pecanje ili naprosto očitavati sitne poruke koje naplavljuje more.“ (Šoljan, 1992.: 7) Slijede stihovi pjesnikove rane pjesme Sjevernjaci koju Šoljan citira. Dakako, rakovica je intertekst.„Zelene rakovice što u vruće podne / izlaze ko vojska na kamene obale / zlokobne osmonoge, smaragdne rakovice (...).“ Citirani stihovi pjesme varijacija su na temu čežnje za izgubljenim zavičajem, kojom je i započeto pripovijedanje, i bit će povod ostalim tekstovima koji se spominju u feljtonu. Tako Šoljan motiv rakovice poput leitmotiva veže uz prijevod već spomenute Blokove pjesme Vrt slavuja; uz Eliotove stihove u njegovom prijevodu, Ljubavna pjesma Alfreda Prufrocka; uz prijevod Millerove Rakove obratnice. Autor čitatelja vraća pričom, osobnim uspomenama, na reminiscencije njegova lova na rakovice s početka feljtona, no ne više iz pozicije dječaka nego ribolovca sa „svojom rovinjskom ribolovnom družinom“. Priča o lovu na rakovicu u mraku, koje love ostima i golim rukama, pretapa se s novim intertekstom.„Tako su se valjda oduvijek u ovom kraju lovile. I ne samo ovdje: zar se ja baš sasvim slučajno tako savršeno jasno sjećam, između tolikih slika koje sam
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=