55 Boris Domagoj BILETIĆ PROZA I POEZIJA ja, znaš lipi sin moj, ma drugo se ni vrnuja (današnji bi rekli torna) doma... Riječi su bijele udovice Antonove, prabake mi Foške. E, potonji, taj Tone, diskretnijih, ali jednako ušiljenih, ufitiljenih, usukanih brkova prema vojničkoj i civilnoj modi, desetljeće prije „nestanka“ preko Atlantika, šalje dopisnicu sa žigom (bez naziva mjesta, vojna tajna!) K.u.K. Feldpostamt, S. Foška, Post Pola, Štinjan No 18, Istrien; Dne 13/6. 18. Dakle, malo prije raspada, pokazat će se, jedine uređene države„na ovim prostorima“. Piše nesigurnim pučkoškolskim rukopisom, ženi, nepismenoj mi prabaki (u mom dijelu Istre ne žive none i nonići, nego babe i didi), kojoj je netko morao čitati: Draga ženo, primi srdačni pozdrav ti i mala (baka mi) i svi zajedno. Ja sam zdrav, koje želim i vama... Dalje mi zasad nerazumljivo, jedino razabirem i Bog i zbogom. Na još dvjema crvotočnim fotkama (jeftina inačica sepije), spašenima skenom, uslikalo ga: odora je carskoga pješaštva, što u„opuštenijem“ (rukovanje sa suborcem), što u punom borbenom izdanju: cit. To sam ja, Bog (kaciga, plinska maska, čizme s nazuvcima do koljena...), s istočnih bojišnica, možda blizu mjestā gdje će mu u idućem ratu kao zarobljenik, ali sada talijanski vojnik, zaglaviti, ondje obitelj stvoriti i zauvijek ostati sin, budući ujak moga još „budućijeg“ oca. Sebično sam najprije opisao pradjeda Biletića, je li zbog prezimena?, a onda Slipčevića, iako bih rekao da je ovaj drugi bio mrvu stariji. Usto„ne mogu mu zaboraviti“, kao da sam neki svjedok vremena, božemioprosti, kao da mi taj čovjek nije stranac, i opet neka mi oprosti, napuštanje žene i djece te nestanak prekooceanski... Imam li ondje južnoameričkog roda, ne ću nikada znati. Ha, bar si mogu s razlogom izmaštati neodoljivu, poput mene bastardnu zrmanu, prasestričnu Indijanku naših prezimena. Ako je pak zrman, prabratić, onda neka je makar neki gaučo naših očiju i osmijeha. Ova za me nulta porodična i obiteljska točka, u svim smjerovima, sadrži najbolniju i ujedno najljepšu činjenicu: prabaka mi, među pedesetak tisuća istarskih evakuiraca s tobožnje linije fronte (iako se u i oko Pule, sa četrdesetak najkamenitijih utvrda na svijetu, za Carevine do njena kraja nikada ozbiljno nije ratovalo; torpediranje i potonuće Viribusa ne ide u tu kategoriju), završava u Moravskoj s tada dvoje dječice, malih logoraša, među njima i bakom mi. Nažalost, o tome mi nisu (željeli, htjeli, mogli...?) nikad ništa, osim kao o goloj činjenici, suhoparnom podatku. Kao da je riječ o ekskurziji, malo dužem izletu... A kakve li od krvi i znoja, suza i živoga mesa, od smrtī i životā koji se ne daju, sazdane sudbine! Ugrađeni smo u njih, jednako kao one u nas, a da jedva išta znamo...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=