57 Boris Domagoj BILETIĆ PROZA I POEZIJA prisilnu mirovinu... Elem, sve se raspalo, kazalište zatvoreno do duboko u osamdesete. I inače, ti su ljudi, prva inteligencija, poštena, prvo radništvo, pošteno, prvo seljaštvo, pošteno... redom bili naši/„naši“ ljudi ili bar napola, pa tek onda stidljivo pokucaše neki iz bližega, pa iz malo daljega, pa sve masovnije „iz Jugoslavije“ (opisnije: od „priko Učke“), kako su se, ne baš potiho, ali meni neko vrijeme nejasna smisla, izvoljeli očitovati svi moji i sve domaće fameje, osim roditelja. Rekao bih – oprezno zbog mame mi također pristigle ovamo dekretom struke, a možda su razlozi bili prozaičniji. Ti prvi nisu amo došli Boga moliti, ma kako im se bog zvao, već trbuhom za kruhom. Kako zaključiti neuspio i „opasan“, napose za autocenzurirane, ovaj zapis? Sve u svemu – znalo se što je ponašanje, bilo je kulture i hijerarhije, pazilo se na odijevanje, na kućni red izvješen u svakome portunu/haustoru, uzajamnost je bila svakodnevica, a razumijevanje, s onima koji (se) nisu nametali bez pokrića, neupitno. Koje li iluzije danas uopće pridje(v)nuti dobar uz riječ običaj! A do jučer je normalno i razumljivo bilo podsjetiti na bolje običaje... Danas izjednačeno sve sa svačim, pa više ni komparacija, jezična kao ni životna, nema smisla. Je li (ne)potrebna? Ili, kako je napisao Albino Crnobori (knjiga U snu, Pula, 2019. – tekst U mojoj garaži: Bespravna izgradnja, legalizacija, dalje): U današnjem VL-u na prvoj je stranici glavni naslov: „Kamiondžija je mamio i drugu djevojku“. Kao da zamjena oblikom vozač kamiona za sada u nas nije uspjela. Ne znam jesu li u Kraljevini Srbiji raspolagali trima kamionima u križ u vrijeme kada je uvedena autobusna linija Opatija – Pula (1909. godine), a po Makedoniji se još kretale karavane deva, ali kamiondžija je suvereno vladao kasnije nastalim jugoslavenskim komunikacijskim prostorom, a ni u Hrvatskoj nije do sada mnogo drukčije. Prisjetim se zato i one famozne puležanske kapije, kako se još nedavno u devedeset posto slučajeva vladajuće imenovao glavni ulaz u brodogradilište „Uljanik“; možda bi se deset posto govornika (ukupno) bilo poslužilo izrazom portun ili, pak, glavni ulaz. Ne bih se, međutim, čudio da je proračun investitora te kapije, odnosno austrougarskoga vojnog arsenala, zajedno s puljskom vojnom posadom i postrojenjima u famoznoj godini 1914., iznosio najmanje – ako ne i više – koliko i državni proračun ondašnje Kraljevine Srbije, sa svim njezinim resorima i Dvorom te crnim fondovima za crnorukaške aktivnosti u Regionu. No, zapala ih je 1946./1947. godine Pula sa svim njezinim carskim austrougarskim i talijanskim kraljevskim imperijalnim kapacitetima, a ovi su opančarski sinovi bez hemunga glavni ulaz u Arsenal odjednom (zašto „odjednom“, tȁ drukčije nisu ni znali?) stali nazivati kapijom. To je ta pretencioznost u obzoru preuzetog istočnjačkog, sve dok je pobjedničko, u protivnome kuka
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=