163 Sibila PETLEVSKI O ŠOLJANU ći prije nego nađe alkemijski put k njenom otmjenom plemenu. On ima tu gazelu, ah, kakvu gazelu, negdje u tijelu, u truloj ljusci, ali preobrazbe alkemijske nema i lik njegov ostaje ljudski. Navest ću prepjev prepjeva – zapravo parafrazu dijela pjesme Noon Meem Rasheda, pakistanskog modernista: „O ljubavi, grliš Početak i obasjavaš Kraj, i ja imam neke snove. I ja imam neke snove! Ovo doba, isušene rijeke ovoga doba, rasprostranjene pustinje, ruševine gradova, njihovi razoritelji, ostavljaju me tužnog i usamljenog! O ljubavi, koja grliš Početak i obasjavaš Kraj, I ja imam neke snove!“ (Pue, 2014.: 1, prev. S.P. prema engleskom prepjevu) Čitajući prevedenu poeziju modernističkih pjesnika koji pišu na urdskom jeziku, a kojima je tradicija vezana uz ghazal takoreći domaća tradicija, mogli bismo primijetiti višestruke otklone. Ti otkloni, naravno, nisu mogli biti isti kao otkloni od tradicije kod europskih pjesnika. Noon Meem Rashed (1910. – 1975.), pakistanski modernist, u jednom eseju opisuje pokušaj da se unutar kvaliteta urdskoga jezika pronađe nov oblik poetskog izražavanja koji je sposoban odgovoriti na nove zahtjeve modernog stanja. Tradicionalni oblici urdu poezije, poput ghazala, činili su mu se previše ograničavajućima. Štoviše, lirska poezija napisana u Tagoreovu stilu, kao što je gīt (pjevana pjesma), također se činila nedostatnom u modernome dobu. Središnje mjesto Rashedove poezije u urdskome književnom kanonu – kaže tumač njegove poezije, A. Sean Pue u monografskoj knjizi o Rashedovu modernizmu – možda se može objasniti činjenicom da je njegovo formalno eksperimentiranje tako očito prepoznatljivo kao urdu, a ne kao bengalski, engleski ili hindski (usp. Pue, 2014.: 21). Rashed opisuje svoju središnju brigu kao pronalaženje pjesničke forme koja omogućuje prenošenje osjećaja, što uključuje seksualnost, a ne samo čedne emocije društvenih reformatora ili romantična iskustva „probijanja vela stvarnog“ kao kod Tagorea. Svoj argument Rashed temelji u raspravi o muzikalnosti. Obično, navodi on, individualnost rime i metra poezije nekog jezika dolazi od melodije (i zakonomjernosti zvuka tradicionalne glazbe neke zemlje). Ipak, klasična poezija na urdu jeziku, objašnjava Rashed, ne temelji se na„nacionalnoj glazbi“, već na„mehaničkom“ sustavu prozodije koji je u Indiju došao iz Arabije preko Irana, budući da su metri urdu poezije zapravo oni perzijski. Rashed tvrdi da je indijski narod usvojio ghazal do te
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=