19 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO stranica. Vaše pitanje je vrlo precizno i ja ću vrlo precizno na njega i odgovoriti. Tri su izvora koja su mi poslužila i na temelju kojih sam napravio tu golemu zgradu od preko rečenih dvije tisuće stranica. Prvo, bez čega ne bi bilo ničega, je moje osobno sjećanje. Pisac mora proći sve kroz svoju kožu, a ja sam imao tu nesreću, da ne kažem sreću u nesreći, da sam došao kao desetgodišnji dječak na Rijeku, 1947./1948., da sam doživio na vlastitoj koži strahoviti egzodus sa svim njegovim psihološkim, moralnim, kulturološkim i političkim posljedicama, jer sam tada već imao 10-12, 1516-17 godina. Dakle, sjećanje me ni danas nije napustilo, ja i danas kad zatvorim oči mogu vidjeti sve te prizore ludila povijesti, o čemu možemo kasnije govoriti. To je prvi fragment, bez njega, kažem, ne bi bilo ničeg drugog. Drugi fragment su sve novine koje su izlazile, svi časopisi i sva memoarska literatura. Moram pošteno priznati da sam prolistao, ne pročitao jer za to bi trebao cijeli ljudski vijek, ali sam prolistao temeljito, a onda i pročitao ono što mi je privuklo pozornost, sve talijanske novine, i jedino „Novi list“ koji je u to doba izlazio, što su izlazile na Rijeci, plus tršćanske i neke pulske novine koje su početkom stoljeća izlazile, krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, i u njima nalazio materijale. I treće, također vrlo važno, je moj osobni dodir s ljudima, od mene mnogo starijima, dakako, koji su se našli ponukani, naročito poslije izlaska prvog romana, kad sam ja najavio ljudima čime se bavim, koji su sami htjeli i potražili mene da mi ispričaju svoje životne priče i svoja sjećanja. I ta njihova zapamćenja koja su oni meni prenosili, bilo kad bih ja došao na Rijeku pa su tražili da se sastanemo, bilo što su mi pisali pisma i tako dalje, su taj treći segment koji mi je, naravno, proširio skalu i doznao sam takvih detalja kojih nema ni u mom sjećanju, a ni u pisanim dokumentima, bilo u novinama, bilo u literaturi. Recimo, jedan gospodin, ja mu ne smijem odati ime i prezime jer su to još uvijek živi ljudi, na svu sreću, vrlo zorno mi je cijelu jednu dugu večer i noć pričao kako je zapravo izgledao ulazak partizana u Rijeku. Ja sam o tom ulasku čitao u literaturi, to svi možemo pročitati, ali to što je on meni pričao, to je nešto što je samo po sebi već literatura i takvih iskaza, znate, kad vam se ljudi otvore i kad steknete njihovo povjerenje, to su prekrasne stvari za pisca koji onda iz toga izvlači, je li, kao jednu nit, pređu od koje onda plete svoj džemper, svoj roman, svoju priču. Eto, to su ta tri segmenta bez kojih te goleme zgrade ne bi bilo. Ali interes za te teme i za te prostore, vjerujem, najviše leži u Vama samima, s obzirom na to da ste rekli kako, recimo, „Vježbanje života“ ima puno autobiografskih elemenata. Vi ste te godine, vjerujem, doživjeli negativno u odnosu na ono što smo učili, zapravo. Možete li ukratko reći što je krivo za egzodus tih ljudi? Gledajte, moram Vas malo korigirati u pitanju. Kažem, rođen sam 1937. i 19489. godine imao sam 12-13 godina, da bih negdje 1955. već bio maturant, je li, gimna-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=