170 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI Romancu i njeno podrijetlo obično se sagledava u njenoj prirodnoj niši mediteranskog kulturnog okružja – u kontekstu koji sam prethodno nazvala „mediteranskim humanizmom“7, ali će se ponegdje dodati i to da se izraz romansa može odnositi na emocionalne skladbe za glas oblikovno između popijevke i arije kao u ruskim romansama. Neka mi bude oprošteno što ću – u teorijskoj pustolovini na tragu Antuna Šoljana – kako bih objasnila nesporazum oko njegove generičke oznake „sentimentalna farsa“ ispod naslova Romanca o tri ljubavi, zaploviti u filmski medij. Naime, kad spomenemo rusku romansu, ponekim filmolozima to će prizvati u sjećanje dvadesetominutni eksperimentalni film Sergeja Ejzenštejna iz 1930. godine pod naslovom Romance sentimentale. Montaža atrakcija i pretapanje prisutni su i u tome filmu, ali sve drugo čini ga netipičnim za slavnoga autora. Sentimentalna romansa kratki je film čiju režiju potpisuju zapravo dva autora – Sergej Ejzenštejn i Grigorij Aleksandrov. Neki će reći kako, između ostaloga, to eksperimentalno djelce pokazuje da je kino do 1930-ih već steklo dvojni status umjetnosti i zabave. Glazbu je napisao klasični kompozitor Alexis Arkhangelsky. Film počinje brzim slijedom scena – montažom atrakcija nasilne prirode: naleti vjetra, oblaci, valovi, stabla koja padaju. Slike se postupno mijenjaju u mirnije prizore oblaka, trave koja se njiše na povjetarcu i mreškanja vode. Jesen je. Tada se sve stiša i smiri. Čuje se tiha melodija, sunce zalazi. Radnja se zatim seli u profinjeni, aristokratski interijer. Žena melankolično meditira uz prozor. Odmiče se od prozora i sjeda za klavir. Počinje pjevati rusku romansu pod naslovom Stenje jesenji vjetar. Parafrazirani s ruskoga, stihovi glase otprilike ovako: „Jesenji vjetar žalosno stenje, / Izblijedjelo lišće vrti se; / Srce je bilo ispunjeno osjećajem klonulosti: / Sjećam se sreće koja je odletjela. / Sjećam se veselih ljetnih noći, / Nježnih pozdrava, / Plavih očiju, bijelih ruku, / Be7 Ovako npr. piše u enciklopediji Proleksis:„romanca ili romansa (franc. iz španj.) 1. Umj. ili pučka popijevka s kraja XV. st. u Španjolskoj. Prema stihovima pjesničkih romanci epskih sadržaja, skladana obično za 2 ili 3 glasa, ili s tradic. pučkim napjevima, oblikovana kao popijevka u kiticama s pripjevom uz instrum. pratnju s uvodom i međuigrama. Epski su sadržaji poslije nadopunjeni ljubavnim, idiličnim, pa i satiričnim stihovima. Idućih stoljeća proširila se i kao nar. popijevka sačuvala u Maroku, Grčkoj i na Bliskom istoku, a utjecala je i na stvaranje sličnih popijevki u Francuskoj i Njemačkoj. U Francuskoj se izraz r. katkad upotrebljava za epske chansone truvera iz XII. i XIII. st., a r. u Francuskoj i Rusiji za osjećajne, čuvstvene skladbe za glas oblikovno između popijevke i arije. 2. Instrum. stavak slobodnog oblika lirske naravi uveden sred. XVIII. st. kao samostalna minijatura za solistički instrument (violina uz klavir, klavir) ili uz orkestar kao stavak neke cikličke skladbe (simfonija, koncert). 3. Lirsko-epska knjiž. forma pretežno vedrijeg, ljubavnog sadržaja. (Proleksis,„Romanca ili romansa“, objavljeno 22. lipnja 2012). https://proleksis.lzmk.hr/57651/
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=