147 Helena PERIČIĆ O ŠOLJANU Kapelan, korijenje uništavaju pauci – crne udovice. Dvije su se žene dosjetile rješenja kako bi obje uživale u Vitezovim ljubavnim čarima, tako da ga noću posjećuje Službenica, a danju mu društvo čini Gospa; on je pak zaljubljen u Gospu i vjeruje kako čitavo vrijeme provodi upravo s njom. No, prema Gospinim riječima: „u mraku su sve mačke crne“31 pa Vitez ni ne primjećuje da povazdan i po čitavu noć opslužuje dvije žene. No postupno, fizičkom ljubavlju iscrpljen, Vitez slabi, obolijeva i konačno umire, na što i Službenica i Gospa (u nevolji solidarizirane „sestre“ – kako ih nazivlje Službenica) ispijaju otrov i ubrzo obje umiru. Po uzoru na tradicionalne dramske epiloge, Kapelanov monolog u završnici farse uključuje njegovu molbu da ga po smrti pokopaju pod trostrukim grmom ruža (Vitezovim, Gospinim i Službeničinim), njega koji nije poput njih i živio i umro, već samo umro, jer on, njihov „vrtlar“: ...nemade drugog zadatka na svijetu nego da njihovu ljubav sačuva od zla i njihovu priču za potomstvo.32 * * * 2) Stih. U kontekstu ironizacije u Romanci, neodvojiva od rasprave o žanru jest rasprava o stihu u ovome tekstu. Naime, na tragu važnosti ovdje korištene forme (kao romance, tj. pučkoga lirsko-epskoga oblika) te spomenute Jankélévitcheve misli o ironiji kao zbijanju šale na račun nečega „što nam je važno“, nije zacijelo za Šoljana pa tako ni za Slamniga u književnosti bilo – i kad su tumačili tuđu ili kad su je sami pisali ili prevodili – ičega važnijega od stiha i stihovane književnosti. Referentnost ili autoreferentnost u intertekstualnosti koja se pretvara u ironiziranje, a zapravo detroniziranje samoga književnoga stvaralačkog (versificiranog) postupka tako je vidljiva i u Romanci o tri ljubavi u kojoj važnu ulogu ima upravo stih: stih u smislu formativnoga postupka unutar samoga predmetnoga teksta odnosno u značenju vlastitoga stvaralačkog sredstva autora koji se ironijski odnosno autoreferencijalno, podrivački okomljuje na vlastiti poetički i formativni izbor (koji može metametrički asocirati na brojna kanonizirana djela i razdoblja njihova nastanka), stih kao takav (a), ali se autor istodobno obrušava na tuđi stih (tuđi formativni izbor), stih kojim su napisana kanonizirana djela u domaćoj i svjetskoj literaturi: stih je tu predmet ironizacije tradicionalnoga (sredstva) oblikovanja književnoga teksta (b). a) U Šoljanovoj sentimentalnoj farsi korišteni su jedanaesterac, deseterac, rjeđe dvanaesterac. Deseterac/jedanaesterac mogu biti aluzija na blank verse i Shakespe31 Šoljan, Romanca o tri ljubavi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., str. 218. 32 Ibidem, str. 243.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=