77 Nela STIPANČIĆ RADONIĆ, München (Njemačka) MOJE KRLETKE NAJRUŽNIJE ODREDIŠTE Kunem se plavim morem, koje nikada ne skidam s očiju i nosim ga kudgod krenem, i ujutro i navečer, jer s tom bojom, sigurna sam, najbolje vidim. A te sam naočale našla posve slučajno i jako davno jednoga ljeta, odbačene u mojoj blizini, dok sam šetala posve sama obalom u suton, a one izronile preda mnom kao školjka, tako da ih uzeh i stavih na oči iz znatiželje. Od tada i spavam s njima i kunem se da sam morala neumorno vježbati satima kako bih naučila svijet oko sebe njima promatrati, u očaju i nadi da ću uspjeti otjerati sve ružne stvari koje vidim: riječi, psovke i uvrede. I dogodilo se pravo čudo! Marljivo vježbajući, evo već godinama, ojačala sam tako snažno da se u jednom dahu uspnem svakodnevno navrh brda ljudske gluposti – najružnijeg odredišta. I pogled kratak bacim ondje na svijet oko sebe. Brojna su još brda što se valjaju iza čovjeka. Od brda – oholosti i brda – besrama, sve do brda – jada i tuge, ima još jako, jako mnogo brda... No dva prva najbliža su čovjeku i kada ih spazim, udahnem uvijek duboko, dignem glavu prema nebu i glasno zavapim: – Hvala što nas još trpiš! A onda još jednom, samo puno tiše, nakon što dođem malo k sebi, gotovo kao bolesnik na postelji koji godinama već leži, onemoćao sav i jedva jedvice još diše, tiho ispustim vapaj: – Dragi moj Bože! (izvor: matis.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=