108 O ŠOLJANU Jelena LUŽINA uređivao nekoć glasovitu ediciju u kojoj su, tijekom živahnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, upravo on (i u ulozi urednika) i još nekolicina erudita sastavljali i komentirali antologijske književne hrestomatije. S kratkim i slatkim komentarima, biobibliografskim podacima i u tvrdom uvezu. Pače, u luksuznom izdanju. Sam je Šoljan još redovito pisao/objavljivao čak i dnevne književne kritike u novinama. Ali i kritike u časopisima, svakakvim. Napisao ih je nesumnjivo „bezbroj“; neke su kasnije sabrane u više knjiga od kojih je jednu – Zanovijetanje iz zamke – moja kritičarska generacija desetljećima smatrala uzorom. Nedostižnim, dakako. Kad sam, davno, ostala bez te knjige, posudila sam je nakratko iz skopske Sveučilišne knjižnice i fotokopirala, cjelovito. Desetljećima se služim njezinom blijedom fotokopijom, sveudilj se nadajući kako ću original naći u kakvom antikvarijatu. Pisati „šoljanovski“ slobodno i hrabro (o espritu da ne govorimo); „ukrasti“ bar malo od toga njegova superiornog téhnē (τέχνη), o metodologiji da ne govorimo... bio nam je to ideal plus ultra: ...sagnem se svaki put, dohvatim kamen, koji god kamen od kamenja s obale i rasipljuć snagu, s najfinijim zamahom, s najljepšim trikom ga bacam kuda god... (Bacač kamena, pjesma iz istoimene zbirke; 1985.) * Ali je, ovoga puta, u fokusu samo jedan segmenat Šoljanova pisanja, njegova dramatika: naoko „najapartniji“ ili relativno „najusputnije“ spominjan i komentiran segmenat integralnog mu opusa. Međutim, čak je i taj jedan, navodno „najuzgredniji“, opet ispisan u znaku velikih brojeva: obuhvaća trinaest intrigantnih, ponekad i namjerice cvrkutavih, uvijek iznimno kompaktnih i zanatski besprijekorno strukturiranih dramskih tekstova, koji su – u svoje vrijeme – redom bili izvođeni u vrlo solidnim profesionalnim produkcijama, na scenama različitih kazališta, uvijek s dobrim glumcima i pod čvrstom redateljskom rukom. Šoljan-dramatičar zapravo je debitirao kao radijski dramski pisac. I u tom se žanru potvrdio kao iznimno uspješan, čak i u međunarodnom kontekstu. Nakon što bi najprije bivale izvedene u domaćoj produkciji (Radio Zagreb, Radio Beograd...), njegove su se radiodrame u nekoliko prilika našle i na europskim radiodramskim natjecanjima, bivajući čak i nagrađivane. Neke je, kasnije, autor nanovo prepravljao i „dorađivao“, kako bi ih prilagodio „živom“ kazališnom postupku. Pa su doživjele i scenske izvedbe. Istražujući, pomalo, Šoljanove kazališne „znakove pored puta“, a pomalo i lutajući za njima po svakojakim datotekama (teatrografskim i bibliograf-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=