61 Boris Domagoj BILETIĆ PROZA I POEZIJA više nemaš. Što smiješ znati... Natrag u budućnost za Vođom s partijskim novim raspelom u krvavim rukama. Preživi laž! Sve što misliš da biraš već je izabrano: zastave od kartona u bezvjetrici, riječi šume u šumu frekvencija. Ti si naše spremište. Da, ali još dišem, razlikujem, čistim unutarnji pejzaž... Apage! Allegro vivace: R’N’R Ma šta još i taj rokenrol? Jato zahrđalih anđela kruži noću nad posteljom i ne da mi oka sklopiti. U lubanju mi šapuću, a svaki akord grize kao stari ključ otvarajući napuštene krajolike mozga. I sada još da citiram? Ne bih, ne ću, jer citat je tek fosil riječi što više nema glasa, a glas mi treba. Čim klonem, ne želeći zaspati, kreću udari – zasljepljujući reflektori neba razvale onaj rif, jedan od stotinu najboljih reže tkivo svijeta kao kirurški nož u rukama slijepca. Pa solo, pa još, i svaki sve duži, teži, bolniji. Tada shvatim da sam ostario, relikvija vlastitih bubnjića, a ona mi nasuprot tek će nehajno, kao da konzervu otvara:„Ha, pa vi ste e(k)lektričar!“ Vadim rupčić, tanku bijelu krpicu: „Ahhh, otkad nisam vidjela to, ni papirnatu, ej, ni papirnatu, a vi meni s tatinom maramicom!“ I dok govori, rifovi se izobličuju u krilate pse što vatru laju, sola postaju bistre rijeke gutajući pozornice sjećanja, a rupčić u mojoj ruci raste – pretvara se u mali svjetionik od tkanine, zakrpu na rupi stvarnosti, u bijelu zastavu kojom se predajem i ne predajem, jer u tom vlaknu ima više trajanja i otpora nego u svoj glazbi danas. Osjećam kako nestaju granice starosti i mladosti, boli i ekstaze, glazbe i života. Sada smo samo puls: njen već smiren, a moj još divlja. Ritam lebdi kroz prostor-vrijeme. Rupčić postaje rubac i širi se u svemir, a s njim i mi žestoko uspuhani i mokrimokri. Dok rifovi zvižde kroz zidove, a sola raspadaju se u crvene ptice, rubac otvara se u golemo krilo što prekriva nebo i moj um. Evo, nismo više ni posebne priče s upaljačima na koncertu, gdje svaka jabučica prstiju nagorjela drukčije smrducka – masa smo bezličnih s mobićima prema pozornici, anemične anonimne krijesnice kojima nije dano pjevati. Ako išta preživi, neće biti gitara, ni zvuk, ni riječ, nego ovaj koma-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=