21 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO ne moraju biti čitani zajedno, ali mogu biti, daju jednu veliku sliku života ovoga našeg kraja od Napoleonovog vremena do, eto, tog velikog egzodusa, pa i nešto kasnije. „Vježbanje života“ je doživjelo i izdanje na daskama koje život znače. Je. To je eto ta jedna predstava koja se tako nekim čudom dogodila i koja je u toj novoj obnovi, s 5-6 novih glumaca, prije nekoliko tjedana ponovno postavljena, izazvala opet kartu više i 53 izvedbe su već s kartom više. To je jedno malo čudo, ne malo nego jedno veliko čudo jedne male Rijeke, da tako kažem, jednoga grada koji nije New York, koji nije Pariz, a koji svaku večer kada je „Vježbanje“ ispuni dvoranu do posljednjeg mjesta. Nisam bio nažalost na tim predstavama, tri su bile zaredom, nisam mogao doći, međutim javila mi je Neva Rošić. Poslije predstave svaku večer sam imao izvješća i to, kažu, prvu večer je bilo sedam minuta ovacija i plakanja i suza. To je predstava koja dira publiku, ja sam sretan da ona postoji, ne zato što je moj tekst, nego zato što to veliko, kolektivno djelo svih nas postoji tako da naprosto ne silazi sa scene. Povijest nas ničemu nije naučila Vi, gospodine Fabrio sada pišete roman, započeli ste roman o Domovinskom ratu („Smrt Vronskog“, op. ur.). Što je tu najvažnije, ono što ćete pokušati obraditi? To Vam ne smijem reći, to Vam nikako ne smijem reći. Reći ću Vam i zašto. Prvo, ja nikad ne govorim o onome na čemu upravo radim, to uvijek držim do kraja u tajnosti. Mislim, nije to... To je naprosto tako jedno sujevjerje, tako da ne ureknem. Ali u ovom slučaju imam debelog, valjanog razloga, a to je što sam ja dvije godine obilazio ratište kao predsjednik Društva i brinuo se za te naše ljude i knjižnice konačno, i ne mogu nikad zaboraviti vinkovačku knjižnicu koja se još pušila, knjige su još gorjele kad smo došli u Vinkovce. I ponio sam kući jednu spaljenu knjigu koja je čak bila jedno Marxovo djelo, da ironija bude veća, dakle komunisti su granatama tukli Marxovo djelo, i tu knjigu imam kod kuće poluspaljenu, držim je za uspomenu, ostavit ću je svojim unucima za uspomenu. Dakle, iako sam prošao sva ta ratišta, dvije godine sam se pitao kako, kako pisati o tom ratu, to je užasno teško pitanje, naprosto to je metjerski užasno teško pitanje. Prvo, ne smijete ponoviti kliše socrealizma, to jest Srbi su crni, mi smo bijeli. Ako napišete takvo djelo, možete ga baciti kroz prozor, to ne valja ništa, tako se ne može pisati krajem stoljeća. Drugo, vi morate napisati djelo koje, dakle, ne samo što neće biti crno-bijelo, iako se u tom trenutku znalo tko je crn, a tko je bijel, jer morate poštivati postulate vremena, vi morate živjeti, kako to naši znanstvenici kažu, u postmoderni, dakle u ovome jednom galimatijasu stilova, mode itd. Vi ne možete crtati danas kao Renoir, ne znam, ili kao Picasso iz plave faze. Morate naći svoj jezik. Ja sam se dvije godine, iskreno Vam kažem, mučio
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=