171 Sibila PETLEVSKI O ŠOLJANU skrajnih milovanja ljubavi. / Sve što je bilo, nesebično sam volio, / Sve u što sam vjerovao, / Ova milovanja i pozdravi bili su samo snovi! Jesenje lišće polako se vrti, / Vjetar kuca na prozor... / Sjećanje na te sretne trenutke dušu mi uzdiže.” Samo što ta romansa nije narodna. Tekst je napisao A. Pugačev, a glazbu Dmitrij Mihajlov, iako se to u filmskoj špici ne navodi. Postoji i verzija koja se pojavljuje pod generičkim nazivom ciganska romansa, a u naslovu stoji „Žalobno jecanje“ s podnaslovom „Ciganske noći“, kao na snimci iz 1900. u sklopu Panina-albuma u izdanju „Û.G. Cimmerman“, Sankt Peterburg. U toj pjesmi: „Žalosno stenje, kao da jeca/ Jesenski vjetar noću/ O mojoj tuzi on mi pjeva/ Srce uznemiruje melankolično zlo./ I s obnovljenom snagom sjećanja/ Muči se buntovna duša;/ Kao u stvarnosti, čujem riječ priznanja,/ Vidim blagi osmijeh.../ I sanjao sam da će ljubav donijeti zaborav/ Ta sreća neće proći danima.../nAli sve je nestalo kao vizije/ Ostali su samo snovi... Pripjev je: „Besane noći, noći pune mržnje/ Oni vide moju patnju/ Tvoje oči, jasne, slatke/ Vidim u tišini noći...“ Kako se razvija pjesma, u filmu slijedi praskanje zvijezda, a tamno, zatvoreno okruženje scene zamijenjeno je blistavim oblacima. Slike labudova isprepletene su slikama Rodinovih skulptura. Kad se vrati perspektiva interijera – s prozora se vidi kiša i noćno nebo. Nakon pauze, prikazano je sunce kako se kreće nebom, a pjevačica završava svoju pjesmu nasmijana dok se rascvjetana priroda ponovno rađa. To je bilo jedino Eisensteinovo privatno naručeno djelo, i to od bogataša zaljubljenog u Maru Griy, ženu koju film prikazuje. Film je to naizgled u istome nadrealističkom duhu kao Clairov EntrA' cte, Cocteauova Krv pjesnika i Buñ uelov Un Chien Andalou, a ne smije se zaboraviti da je Buñ uel bio pod utjecajem Ejzenštejna koji je pet godina prije snimio Krstaricu Potemkin. U onoj mjeri u kojoj eksperimentira sa zvukom, montažom atrakcija, pretapanjem... to je nadrealistički rad. S druge strane, film bi se moglo označiti kao sentimentalnu, gorko-slatku odu samoći. Međutim, kad se bljeskovi eksplozija zvijezda počnu smjenjivati s kadrovima Rodinova skupturalnog prikaza predavanja tjelesnoj strasti, pa se nakon promjene godišnjega doba kao promjene raspoloženja pojavi prenaglašena, egzaltirana radost na licu žene, koja podsjeća na facijalni grč socrealistističke prinude na optimizam, te kad uza sve već navedeno ruski kompozitor uspori Čardaš Vittoria Monya do sentimentalne ode kiču, dok se čuju riječi„razumjet ćemo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=