75 Mladen JURČIĆ PROZA I POEZIJA S nestankom knjiga ljudskih autora, a onda i velikog dijela ljudske umjetnosti uopće, polako su nestajale i neke važne značajke ljudske unutrašnjosti, osjećajnosti, senzibiliteta, jer hladna, što brža i izravnija učinkovitost bila je daleko korisnija od neuhvatljive osjećajnosti i nepotrebna, nepoželjna „maštanja“, koje je, kako su držali, čovjeku samo na smetnju, jer ozbiljno koči njegovo„zdravo“, objektivno, znanstveno razmišljanje, kakvo je danas jedino važno, i ne odvodi ga na beskorisne, pa i opasne stranputice. No Marko se, unatoč svemu, odlučio na taj, za njega možda posljednji i beznadno samotni, uzaludan čin, puko gubljenje života i vremena: napisat će knjigu o kojoj je već dugo razmišljao,„krunu“ svojega kako-tako stvaralačkog života. Osjećao je da to naprosto mora učiniti, da zbog„inteligentnih strojeva“ ne može tek tako prekinuti svoja dugotrajna, žarka nastojanja, da se ne može i ne smije tromo predati, i to možda u posljednjem životnom razdoblju. Namjeravao je napisati djelo u kojemu bi sišao najdublje u sebe, u svoje težnje, spoznaje, ljubavi, u nepripadnost bilo kakvoj ustaljenoj „stvarnosti“, u nedoumice i pitanja bez odgovora, pa bi odande, iz svoje opustošene unutrašnjosti, pokušao izraziti sve što još ima reći o svome pustom vremenu. Da bi ostvario tu zadaću, morat će se zaputiti u samu jezgru onoga što ga je određivalo, u srce samoće, ali i u ljubavne zanose, u ponore zebnje i u sve proturječno što ga je snažno pokretalo, a kamo ne može dospjeti nijedan robot, ma kako bio savršen. Ali može li se i on spustiti onamo? Obuzela ga je posve neostvarljiva želja da to njegovo posljednje djelo bude nalik na one njemu najmilije knjige – portale koji nas otiskuju prema dalekim unutarnjim obzorima i kao da nam govore: „Nećeš daleko stići ako ne prođeš kroz mene.“ Zamišljao je, ili si je umišljao, da bi mogao uspjeti stvoriti djelo koje bi zrcalilo ljepotu riječi što će, posložene u dojmljive orkestracije, graditi zatravljujuće mostove sklada između misaonih izričaja i inače neuhvatljivo čeznutljivih snova o dalekim, jednako tako nedohvatnim, ali bitnim, uvelike prostranijim krajolicima duha. Pomno osmišljena radnja te knjige bila bi prožeta neprekidnom unutarnjom napetošću, tankoćutnom dinamikom otiskivanja, traženja i istraživalačke plovidbe. Unekoliko bi čak bila nalik tijeku kriminalističkog ili pustolovnog romana, jer odražavala bi autorovu neumornu, usredotočenu potragu za tračkom svjetlosti, koji bi poslužio kao putokaz prema smislenosti. Kao i u kriminalističkom romanu, bit toga djela sastojala bi se od pokušaja rješavanja tajni, jer dosegnuti bilo kakvu smislenost, razriješiti makar jedan čvor na užadi koja nas sputava i gotovo beznadno ograničava, najteži je cilj, a staze do njega skrivene su u neprohodnoj, ali neodoljivo izazovnoj šumi tajni – onih koje su u nama, ali i onih koje nas okružuju. Pitao se bi li zapravo trebao napisati knjigu s područja fantastike, jer nije li upravo to područje književnosti pravo oruđe za ukazivanje na skrivene mogućnosti na-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=