73 Mladen JURČIĆ, Zagreb KNJIGA Da, poslije mnogo premišljanja Marko je ipak odlučio napisati tu knjigu, možda posljednju na svijetu i potpuno beskorisnu, jer više nije ni bilo knjiga kakve su ljudi nekoć poznavali, u kojima su uživali i iz njih učili, u čija su jedinstvena ozračja oduševljeno uranjali, kao da ulaze u hramove izričaja, ili su ih čitali zbog puke zabave, što su je ipak prožimale neke nove, korisne spoznaje. Zamišljao je da piše posljednju knjigu na svijetu, a možda je tako i bilo. Više gotovo nitko nije pisao knjige ili ih barem nisu stvarala ljudska bića, jer za njih više nije bilo publike. Poslije beskrajnih poslova što su ih preuzeli automatski radnici, uvelike usavršeni, inteligentni roboti, koji su sve obavljali mnogo brže i učinkovitije od ljudi, koje su u mnogočemu nadmašivali, ti su strojevi na kraju počeli pisati knjige, kazališne drame i proizvoditi filmove, koje više nisu snimali nego su ih izravno pravili pomoću vrlo naprednih, u njih ugrađenih grafičkih programa. U takvim filmskim djelima više nije bilo potrebe za ljudskim bićima, glumcima od krvi i mesa, jer likove, koji su po svemu besprijekorno odgovarali nekoj radnji, također su grafički izrađivali po uzoru na sebe. Bili su to hladni uratci, vrlo dinamični i lijepi za gledanje, ali lišeni bilo kakve dubine i imalo naglašenije osjećajnosti. Nepotrebno je reći da u tim robotskim djelima nije bilo nikakve složenije karakterizacije likova ni silaženja u dublje osobine ljudskih bića, jer umjetna inteligencija ništa od toga nije razumjela. Zato se „izgradnja likova“ svela na prilično plošne, predvidljive protagoniste, na klišejizirane junake, zlikovce i njihove pomoćnike, na zahtjevnijem gledatelju izrazito banalne ljubavnike, na umetnute šaljivce i ostale posve tipizirane sporedne nositelje (iz osobne arhive)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=