95 Mihael SOBOLEVSKI OGLED Tu su zanimljiva zapažanja Stanislava Šimića o radničkom korištenju tekovina kulturnih ustanova, a posebno postojećih kazališta. S tim u vezi piše: „Ako se već naše kazalište naziva narodnim, onda neka to zaista bude u zbiljskom smislu. Kad postoji jedna tako važna i ugledna kulturna ustanova koja se u stvari više-manje uzdržava narodnim novcem, neka od toga, po mogućnosti, ima duhovnih koristi sav narod. U prvom redu sposobno je i zaslužilo da te kulturne koristi ima i hrvatsko radništvo. Radništvo je gibak sloj svakoga naroda: lako i brzo prima i oživljuje u sebi tekovine civilizacije i kulture. Ne treba ni isticati, da ono uvijek prednjači kao nosilac naprednih socijalnih i kulturnih ideja, i to borbeno i samopožrtvovno. Nije ogrezlo u samodopadnosti, u nepokretnosti ni onda kad se osjeća materijalno sigurnijim, u materijalnom i moralnom smislu, kada ga na to potiču ekonomske prilike. Ne može se dakako govoriti o velikom kulturnom napretku našega radništva, ali nitko ne može poreći da u njemu postoji volja, da taj napredak postigne. Što ono to već nije postiglo, sigurno je u tome krivo sve drugo nego ono samo. Zar treba navađati političke neprilike, praćene društvenim i gospodarskim nedaćama, prilike u kojima je posljednja dva desetljeća živjelo radništvo, pa da se odmah uvidi, kako ono u tim neprilikama nije moglo razvijati nikakvu kulturnu djelatnost. Nije moglo sudjelovati u narodnom kulturnom životu, koliko bi trebalo i koliko je to moglo, ni kao uživalac kulture ni kao njezin stvaralac. Ne treba, naime, smetnuti s uma, da se u radničkom staležu, isto tako kao i u svakom drugom, kriju snage za rad, na svim područjima kulture, ali ta se njegova svojstva nisu mogla pokazivati kao djelotvorna već stoga, što se radništvo mora brinuti za svoj svagdašnji život. Ono se još uvijek mora brinuti za življenje, tako reći, iz dana u dan. Potpuna materijalna nesigurnost velikog dijela hrvatskoga radništva je glavni uzrok, zašto ono samo nije do sada pregnulo da svojim sposobnostima za kulturu osigurava i povećava hrvatsku narodnu kulturu uopće.“ Dio svojih gledišta Šimić je nastojao pretočiti u stvarnost. Kao prosvjetni referent Radničke komore postigao je dogovor s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu o davanju kazališnih predstava za radnike i njihove obitelji i to po za njih pristupačnim cijenama. Pri tome je nastojao da se„daju i komadi iz samog radničkog života,to jest s područja koje je radništvu što bliže, tako da ono bude na tim predstavama što više sudjelovalo kao gledalac i što lakše uživljavalo u svijet, koji mu se predstavlja.“ Knjižnica i čitaonica Radničke komore bila je jedna od poznatijih u Zagrebu, kako po broju članova tako i bogatstvom knjižnoga fonda. Knjige su bile razvrstane u 15 knjižnih skupina. Prema Šimićevu izvješću od 31. svibnja 1941., a izvješće se odnosilo na razdoblje od 1. siječnja do 31. ožujka 1941., knjižnica je raspolagala sa 16.677 „radnih knjiga“ tj. onih za posudbu ili korištenje u čitaonicama. U prva tri
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=