191 Maria Grazia CALANDRONE NOVI PRIJEVODI prema nama izranjajući iz amnija ja-Jednoga, kupaju se u izvornoj tekućini, tijela prepoznatljiva samo po spolu i po njihovoj bolno ganutljivoj, svemogućoj, telepatskoj oniričkoj strukturi, tijela koja nalikuju ništavilu iz kojeg dolaze i kome su sudbinski namijenjena, ali kao višak imaju radost pokreta i tragičnu sjenku koja ih prati. Dodala sam kući prozirno tijelo Ho aggiunto un corpo trasparente alla casa Gledajući ga kako se igra loptom i promatrajući plutanje kostura njegove duše u obliku sjenke što obrubljuje letove – crvene kružne putanje, zvonike lopte nad prostranom zemaljskim kartotekom – djevojčica mu reče pa ti si isti kao ja!: na koljenima, jednostavan i pogođen u srce – kao zemlja nad kojom je proletio lahor kružnih putanja otkrivaš konstrukciju uzdignute životinje. Ali vjerujem da ćeš se vratiti uspravan na nogama – jer težio si neprestano (s torbom lakom, gotovo praznom) prema jednoj domaćoj dimenziji. U sebi sam spokojna, jer posjedujem svjetlost prema kojoj sagibam tvoju šutnju. Pred tvojom šutnjom sjećam se, istrošila sam se od suživota s tobom. Sad si tijelo koje ne vidim, ali sigurno je postojalo. Lijepo je da ljubav koja promatra vlastiti obračun nasilja i mirenja, poslije svega učinjenog, shvati kako je skupa izgrađeno i vidljivo i nevidljivo kao toranj što na vrhu nosi drugi toranj, čitavu jednu tvornicu svijeta. [iz Nestali, „Almanacco dello Specchio 2006“, Mondadori, 2006.] [da Gli Scomparsi]
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=