101 Mihael SOBOLEVSKI OGLED izlučeni mnogi naslovi, naročito iz područja politike, znanosti, društva, gospodarstva i književnosti. O tome je Šimić u spomenutome godišnjom izvješću napisao i ovo: „Nakon ponovnog otvorenja Knjižnice, bio je slab odaziv bivših članova. Mnogo ih je otputovalo iz države, mnogi su se nalazili u ratu; velikom broju je oduzeto pravo na članstvu u Knjižnici i.t.d .i.t.d. No za to je pristupilo mnogo novih članova.“ Do 28. listopada 1941. knjižnica Radničke komore u Zagrebu već je imala 3.394 člana, ali ispostave i povjereništva u pokrajini djelovala su s nizom poteškoća. Knjižnica ispostave Komore u Osijeku obustavila je rad 1. svibnja 1941. i nije radila sve do kraja listopada iste godine. Knjižnica ispostave u Brodu na Savi zatvorena je. Ništa bolje stanje nije bilo u knjižnici ispostave u Karlovcu te je njen rad ugašen 1943. godine. Šimić 21. listopada 1943. izvješćuje upravu Komore da je kod preuzimanja knjiga iz bivše knjižnice u Karlovcu ustanovljeno kako od 160 knjiga nedostaje njih 55. Nadalje, prema tvrdnjama namještenikā ispostave u Karlovcu, glavni je razlog nestanku knjiga u tome „što je mnogo članova koji su posudili knjige iz Knjižnice Komore odvedeno u logor; mnogi su otputovali iz Karlovca u nepoznatom pravcu; nekoji su umrli i.t.d., a da su neke knjige podijeljene radnicima i namještenicima.“ Bez obzira na ratne okolnosti, prometne poteškoće i druge pogibelji, Knjižnica Radničke komore organizirala je „putnu knjižnicu“ koja je sadržavala 70-ak knjiga i obilazila pojedine gradove. Šimić se zalagao da kulturni i prosvjetni rad u pokrajini pomogne subvencijama. S tim u vezi u izvješću od 15. travnja 1943. naglašava da je i dotad Hrvatska radnička komora u Zagrebu pomagala neke podružnice HRS-a, i to pod uvjetom da se u njihovim mjestima osnaže radničke čitaonice koje bi djelovale kao samostalna prosvjetna društva. Međutim, proces se odvijao drugačije. Od 10 podružnica HRS-a, koje su za te namjene primale redovite mjesečne potpore, samo su se tri čitaonice osamostalile (Novoselec – Križ, Suštine – Đurđenovac i Bjelovar), a ostale, iako su primale poticaje (Duga Resa, Garešnički Brestovac, Belišće, Andrijevci, Daruvar, Ljeskovica i Pakrac) nisu poslale izvješća o utrošku sredstava. Zbog toga je zahtijevao da se pregleda njihov rad kao i rad knjižnica u Osijeku i Zemunu. Posebno dostojno svakoga poštovanja u radu Stanislava Šimića tijekom Drugoga svjetskog rata jest nastojanje da se sačuvaju knjižni fondovi i da ih se obogati, kao i nastojanje da se sačuvaju sve izdvojene iz posudbe i pohranjene „nepoćudne knjige“. Ovima potonjim prijetila je stalna opasnost da ih vlasti unište, a napose u danima kada se približavao slom te države. Šimić je bio zadužen i za nabavu knjiga za biblioteku, ali je za svaku nabavu morao imati odobrenje povjerenika Radničke komore V. Blaškova. S obzirom na skromno obrazovanje dotičnoga, nije ga uvijek bilo lako privoljeti da nešto odobri. Budući da je ponuda knjiga postojećih nakladnika bila skromna, Šimić je bio prisiljen okrenuti se antikvarnoj ponudi. U ratnim okolnostima veći broj
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=