64 Tomislav RIBIĆ, Varaždin OTOČKI BLUES (izbor) 1. Morske sirene skladaju zamke za nesigurne, nasukane mužjake. Mame me ispeglanim riječima (glasovima), suzvučjem razuzdanosti (dodaju tercu na toniku), love me zamkom polifonije, udaraju u male sive stanice lažnog moreplovca nespremnog na neveru... Nevera pomiče kazaljke vremena unatrag. 5. Ne dam da me zavedu izgubljeni otoci poispadali iz tvojih snova. Nudiš mi ih na tanjuru jutra. Zagorio je doručak u tosteru. Slučajno ispala riječ izaziva bol. Razmišljam o plaži, obali. Odlasku u krivolov. Zapisujem u notes: Obala je poput tvoga tijela, rastegnuta, nepoznata; po njoj su rasuti posušeni uzdasi. Skupit ću ih u staklenku i ostaviti na suncu u slanoj vodi. Upoznajem obalu. Nabrekle sjene mornara prave ti sjenu. (Kad tople obale zovu da legnem na njih pa legnem gol kao na tijelo lijepe mlade, tada ljubim kamena toplu kožu i ljubim dom.) (izvor: varazdinski.net.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=