70 PROZA I POEZIJA Tomislav RIBIĆ 51. Rečenice prolaze kao kornjače kroz neprobojno gust zrak. Ne mogu ih uhvatiti. Odlutao sam mislima. Nisam imenovao ljubav. Kamen je moje uzglavlje. Čekam buđenje od odsutnosti u talogu vremena, načet čekanjem. Bojiš li se da te ne udari grom na otoku dok roniš po ljetnoj kiši? – pita me zabrinutog pogleda susjeda. 55. Vrijeme sam ispijao u osami. Šetao sam do stare tvrđave, slušao more. Gledao druge obale kako ih more gladi sve dok ta slika nije utonula u noć i stopila obalu s nebom i noći. O čemu sam razmišljao u zagrljaju samoće? Ne znam. Ne razmišljam tako često ni o čemu. Razmišljanje je gubitak vremena. Tišina je ponor u vremenu. Neizgovorena riječ streljački je vod postavljen ispred tvojih misli. Pred jutro čujem pjesme sirena. Dolaze u nizu. U valovima. Na znam kako. Neobjašnjivo, ali ugodno. 59. Preko gariga i stjenjača, šumom česvine, ispod borova, kroz planike i tršlje, lemprike, zelenike, veprine plivali smo ranim jutrima poput jata mladih riba u modrinama. Rekla si: Rarog puzi unatrag. Ne znam tko je rarog, ali vidim malu uvalu ispred nas. Okupirali smo je u dvadeset šest slika koje su stale u trideset godina. 60. Jedne jeseni, prije povratka kući, ugledao sam te. Slučajno si prošla trgom dok sam snimao ostatke ljeta. Pamtim plavi predio, paučinu, predložak pjesmi. Zvijezde rone oceanom. Ribe ispadaju iz skuta anđela. U jatima se plave nebom.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=