157 Sibila PETLEVSKI O ŠOLJANU Može li njeno prisustvo pretvoriti ovo jadno tijelo u raskošnu palaču? Ja živim u neprestanom strahu – njenu čistoću okaljat ću. I bojim se da neću shvatiti što znači njen ljupki zov u ovom strašnom vremenu, da će mi pobjeći prije nego nađem alkemijski put k njenom otmjenom plemenu. Imam tu gazelu, ah, kakvu gazelu, negdje u tijelu, u truloj ljusci, ali preobrazbe alkemijske nema i lik moj ostaje ljudski. Može se reći da je ta intimna pjesma – intimna u smislu autorova metatekstualnog referiranja na vlastiti intertekstualni poetski postupak, istodobno i zatvorena i otvorena, i hermetična i populistička: čak i onima koji ne znaju da je gazella, odnosno ghazal pjesnička vrsta, Šoljanova pjesma je dojmljiva, a samim time, iz svoje emocionalne razine i intelektualno dokučiva i pristupačna. Svatko u sebi nosi skriveni izvor radosti kako god ga imenovao, neku slutnju praiskonske čistoće i sljubljenosti s prirodnim poretkom – žudnju za nekom vrsti moralne ekologije koju potire kako banalnost svakodnevice tako i trošnost tijela. Šoljanova Gazela, osim što se referira na lirsku vrstu1 i ukazuje na odnos modernog i tradicionalnog, tematizira nedohvatnu, stalno izmičuću bit duhovnosti u umjetničkom postupku kao provedbi ideje, njenom otjelovljenju i sakrilegiju ideje koja palaču duhovnosti locira u potleušicu tijela. Šoljanova Gazela je i postmodernističko „ašikovanje“ – iskazivanje ljubavi modernističkoj slobodi u improvizaciji čija su pravila strukturirana književnom „biologijom“ kao nasljeđem književnih vrsta. Šoljanova Gazela je uglazbljenjem Arsena Dedića dobila i pravo na paralelni život: njena nestalnost koju pjesnik definira kao da je „od pustinjskog pijeska“ nestalnost je 1 Gazela je lirska vrsta, izvorno po tematici ljubavna pjesma pisana distihom, najčešće od osam do trinaest stihova, s ponovljenim rimama parnih stihova, gdje zadnji distih sadrži pjesnikovo ime. U hrvatsku književnost uveo ju je Stanko Vraz. Smatra se da je nastala u arapskoj poeziji (arap. gazāl), a proslavili su je perzijski pjesnici Muslihuddīn Sa’dī u trinaestom stoljeću i Hafiz u četrnaestom stoljeću. Gazal se može shvatiti kao poetski izraz boli gubitka ili odvajanja, ali i ljepote ljubavi usprkos toj boli. Proširila se najprije na tursku i indijske književnosti, a njemački romantičari prenijeli su je u europske književnosti. U Španjolskoj je postala oblikom narodne pjesme.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=