112 O ŠOLJANU Jelena LUŽINA dukcijskim uvjetima toga doba. Šoljanu, apsolutnom klikerašu i brzomislećem kreativcu bez obala, ovakva je sretna kontekstualizacija (pisac-glumci-redatelj-medij-publika) omogućavala ono najvažnije: da brzo i razmjerno lako savlada, najprije, neke suptilnije dramaturške vještine, a potom i da ovlada ne-baš-jednostavnim tehničkim „uputama za uporabu“, ispisanima u specijaliziranim priručnicima o osnovama dramaturškog zanata. Takvih, u to vrijeme, u Hrvatskoj nije bilo, još. Bilo ih je, doduše, u bijelom svijetu ali se do njih, pretpostavljam, teže dolazilo. Pri izboru studija Šoljan je sretno izabrao anglistiku i germanistiku. Nesumnjivo se uvelike bavio i Shakespeareom, i Goetheom, i inim dramskim autorima (uostalom, prevodio ih je, briljantno). Ali se, predmnijevam, nije bavio i samom meštrijom, naime dramskim/dramaturškim zanatom„kao takvim“, njegovim teorijskim matricama, naime onime što se u edukacijskom procesu zove teorijska i aplikativna dramaturgija. Govorim, naprosto, o„nevidljivom“ i„zakulisnom“ postupku kojim se dramsko pismo mora moći trasformirati u „geste i grimase“, rekao bi Ranko Marinković. Kazalištni je čin spaciotemporalna pojava, najdoslovnije„živa“; uostalom, događa se hic et nunc, samo dok je gledamo uživo. Dramaturgija je, pak, zanatska kategorija „prvog reda“. Obrt plus majstorstvo. Danas ga, taj majstorski obrt, na kazališnim akademijama „neslužbeno“ i kolokvijalno nazivamo „šnajderajem“. Od milja, naravno. Studentima obično govorimo: „Ne miješamo se u vaše priče, one su samo vaše, stvar vaše imaginacije, u to se mi ne impačamo, veli Držić; naše je da vas podučimo najvažnijim osnovama zanata: kako se kroji rukav i ukrojava unutarnji džep; dobro, naše je i da eventualno pripazimo na konce, da vam ne vise, neuredni, na sve strane, desno-lijevo-goredolje...“ Moj pokojni kolega Goran Stefanovski, superioran dramski pisac i rijetko pragmatičan/iskusan profesor dramaturgije, svoj je kratak didaktički priručnik o kazališnom „krojenju i šivanju“ naslovio Knjižuljak o zamkama / A Little book of Traps. Blistav naslov! Višestruko redundantan, šekspirijanski pragmatičan iliti aplikativan. Nismo li, uostalom, baš od Shakespearea naučili kako su zamke – naime, mišolovke – vrlo ozbiljna stvar. I kako ih valja respektirati, budno paziti na njih, uvijek. Ne samo u kazalištu. Kako je, onda, mladi Antun Šoljan uspio tako brzo, tako lako i tako superiorno ovladati kompliciranim dramaturškim métierom? Sam samcat? I to odmah, čak i na prvoj skalini, što se jasno vidi već iz nadmoćne „armature“ njegove prve drame Lice, napisane 1963 godine?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=