102 OGLED Mihael SOBOLEVSKI ljudi našao se u materijalnim poteškoćama, pa su vlasnici knjiga često knjižnici nudili manji ili veći broj naslova. Kada je riječ o pojedinačnim knjigama, Šimić nije uvijek odobravao kupnju; primjerice, odbio je kupiti knjigu A. Pavelića Strahote zabluda s izgovorom da je cijena previsoka. Kada bi posrijedi bila ponuda većega broja knjiga, nije sastavljao popis, već ih je usmeno predlagao povjereniku Radničke komore, ističući one knjige za koje je pretpostavljao da ih neće odbiti. Otkupio je, npr., mnoga godišta časopisa za književnost Vijenac. Najveću količinu knjiga otkupio je od dr. Ivana Bacha i Josipa Smuca iz Zagreba, s napomenom„razne knjige“, njih više od 700. Od rukovodstva Hrvatske radničke komore zahtijevao je da se odobrena sredstva za nabavu, neutrošena u tekućoj godini, ne vraćaju već da se prenesu u sljedeću godinu. U obrazloženju takva prijedloga isticao je da se predviđena novčana sredstva nisu mogla utrošiti zbog „nestašice knjiga u današnjim izvanrednim prilikama“. Nakon ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, 8. svibnja 1945., knjižnica Hrvatske radničke komore obustavila je rad sve do 23. srpnja iste godine. Na radnim mjestima ostali su svi zaposlenici knjižnice, a upravitelj je i dalje bio Stanislav Šimić, i to sve do sredine 1946. kada odlazi na novu dužnost. Za vrijeme zatvorenosti knjižnice za vanjske korisnike, u njoj je provedena reorganizacija. U knjižni fond opet su uključene knjige nepoželjne u vrijeme NDH, a isključene one čiji su autori označeni kao pripadnici ustaškoga ili fašističkoga pokreta. Pri tome je trebalo postupiti prema naredbi Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne vlade Hrvatske od 3. lipnja 1945. o„zabrani ustaške i fašističke literature“. Knjižnica Radničke komore u Zagrebu bila je i dalje matična knjižnica za sve ispostave Komore u pokrajini. S tim u vezi Šimić je 25. kolovoza 1945. ispostavi Komore u Osijeku, na njihovo traženje, poslao detaljne upute o tome koje sve poslove u knjižnici treba obaviti prije negoli se otvori za javnost. Istaknuo je da upravitelj najprije treba obaviti inventuru knjižnoga fonda, izvršiti reviziju svih knjiga, te u knjižnicu vratiti sve knjige koje su za vrijeme NDH proglašene nepoćudnima. Nadalje, napisao je da iz prometa treba povući sve knjige, između ostalih, Mile Budaka, Ante Pavelića, Ive Balentovića, Antuna Bonifačića, Milivoja Magdića, Ante Cilige, Danijela Crljena, Save M. Štedimilije,„kao i sve brošure izdane od bivših fašističkih vlasti, bilo hrvatskih, bilo njemačkih“. Sve te knjige trebalo je odstraniti iz knjižnice i staviti na„određeno mjesto“. Zatim Šimić daje upute o upisu novih članova i o članarini te o tomu da se za osobe koje su bile upisane poslije 1. travnja 1941. prilikom upisa mora provesti „potpuni postupak“. Upravitelj ispostave Radničke komore u Osijeku Vilim Bukšeg izvijestio je (1.listopada 1945. i 4. ožujka 1946.) Komoru u Zagrebu da je provedeno uklanjanje knjiga iz knjižnoga fonda, za koje se to zahtijevalo, priloživši potpun njihov popis. Svjestan važnosti knjižnice Radničke komore u Zagrebu, osobito glede bogatstva knjižnoga fonda, Stanislav Šimić nastojao je da se knjižnica što prije reorganizira te
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=