PO(R)UKE PROŠLOSTI ZA SADAŠNJOST

15. Listopad, 2015 - 16:16

Duško VEČERINA
Talijanski iredentizam
vlastita naklada, Zagreb 2001.

Pojavom ove knjige danas i ovdje mogla bi se postaviti barem dva pitanja; prvo, zašto se jedan ovakav (sažet i izravan) svezak nije pojavio mnogo, mnogo ranije i, drugo, tko će i koliko posezati za ovim nadasve potrebnim, korisnim i - uz manje zamjerke koje ne kvare opći dojam - poučnim štivom koje publicistički i popularno obrađuje povijesnu ali i suvremenu dimenziju zla zvanog talijanski iredentizam (tal. irredento = neizbavljen, neoslobođen) kao dobro ustrojenog i tradicionalno nepopustljivog i tvrdokornog političkog pokreta šovinističke i rasističke matrice s krajnjom svrhom svim sredstvima - na temelju tobožnjih povijesno-etničko-kulturnih razloga i “argumenata” - pripojenja (ne samo slavenskih) krajeva u kojima živi talijanska manjina svojoj matičnoj zemlji i narodu.
Talijanski iredentizam Duška Večerine višestruko je vrijedna knjiga, a njezin je najjači adut upravo neosporna i neoboriva dokumentarnost, opširno navođenje i analiza djelovanja institucija i udruga, u povijesti i danas, s više ili manje iredentističkim ili srodnim programima, jednako kao i sada u hrvatskom prijevodu objavljeni statuti nekoliko tzv. esulskih, dakle izbjegličkih organizacija ljudi otišlih, pobjeglih ili otjeranih s istočnojadranske obale.
Slijedom sadržaja, u prvome dijelu knjige, nakon uvodnih objašnjenja i raščlambe samoga naslovnog pojma kroz njegovu povijesnu protežnost, riječ je o usponu i trijumfu iredente nakon Prvoga svjetskog rata - kada je Italija, promijenivši stranu i saveznike, jednostavno dobila mnoge netalijanske krajeve, među kojima Londonskim ugovorom iz 1915. i glavninu hrvatske jadranske obale. Slijedi međuraće i ratno doba sve do kapitulacije fašističke Italije 1943., a u tom sklopu i za nas sramotni Rimski ugovori (objavljeni u cijelosti) iz 1941. između Pavelića i Mussolinija, kojim su anektirani ili pak, de facto, pod talijanski protektorat (do njemačko-talijanske demarkacijske crte) jednostavno pali mnogi hrvatski krajevi, do duboko u unutrašnjost NDH. No (naj)značajniji dio knjige tek slijedi. Tako druga cjelina obuhvaća naslove: “Institucionaliziranje iredentizma” (nakon kapitulacije, okončanja Drugoga svjetskog rata i poratnog eksodusa) i “Udruživanje optanata”. Treći dio, pak, govori o nastupu i djelovanju iredentizma prije i nakon stjecanja odnosno izborene samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske, potom o “Iredentizmu državnih institucija, stranaka i udruga”, o “Novoj teoriji regionalnoga iredentizma” i, naposljetku, o “Iredentizmu u Istri”. Nakon zaključnih razmatranja, dodatno su uvršteni prilozi - spomenuti statuti nekih izbjegličkih udruga, relativno obimna bibliografija i imensko kazalo. Knjiga je ilustrirana zemljovidima, faksimilima, prikazima naslovnica mahom esulske periodike, fotografijama istaknutih iredentističkih prvaka današnjice, nekih stranačkih ljudi i političkih figura u Istri naših dana, a ujedno je i “prošarana” mnogobrojnim citatima iz literature i periodike, uglavnom talijanske i hrvatske.
Povijesnih se dimenzija talijanskoga iredentizma, kao imperijalističke ideje i porobljivačke prakse, u ovome kratkom prikazu ne kanim doticati. Važno je naglasiti da se u Večerine sustavno i pregledno mogu naći bitni podatci o povijesti iredentizma od samoga kraja XVIII. st. te osobito živo i agresivno tijekom XIX. i na početku XX. st., sva važnija imena, događaji, pokreti, institucije, lukave i pragmatične diplomatske i najsurovije praktične akcije put pokušaja ostvarenja jednoga beskrupuloznog imperijalnog cilja, dakle tijek razvitka toga pokreta od prvih povoja do njegova vrhunca uoči kapitulacije fašističkog režima, ali ne i politike.
Privlačnijim i korisnijim, poput jasnih po(r)uka povijesti za sadašnjost, čine se suvremenije teme i iredentističko djelovanje nakon Drugoga svjetskog rata, s posebnim osvrtom na neposrednu suvremenost i današnju Istru kao poprište u najmanju ruku interesa - ne samo izvana - iredentističke teorije i prakse za ovaj hrvatski kraj.
Autor ustvrđuje kako se porazom osovinske Italije “najbrže oporavlja i ustrojava iredentistička propagandno--publicistička djelatnost”. Kao potkrjepu navodi osnovne podatke o nekim “važnijim” institucijama, tumačeći svrhu njihova postojanja, stavove, pisane tragove i sl. Evo navedenih institucija: Centro studi Adriatici (Centar za jadranske studije - od 1947. djeluje u Rimu; glasilo “Bollettino...), Società Istriana di Archeologia e Storia Patria (Istarsko arheološko i povijesno-domovinsko društvo - od 1884. u Poreču, od 1927. u Puli, od 1947. u Veneciji, od 1970. u Trstu; glasilo “Atti e memorie”), Società Dalmata di Storia Patria (Dalmatinsko povijesno- -domovinsko društvo - od 1926. u Zadru, od 1945. u Rimu, Padovi i Veneciji), Associazione Istriana di Studi e Storia Patria (Istarsko znanstveno i povijesno-domovinsko društvo - od 1949. u Trstu; glasilo “Pagine Istriane”), Deputazione di Storia Patria delle tre Venezie (Povijesno-domovinski odbor za tri Venecije - od 1952. u Trentu), Associazione Nazionale Artistico Culturale Giuliano Dalmata (Nacionalno udruženje kulturnih djelatnika Istre i Dalmacije - od 1952. u Rimu), Associazione Dante Alighieri (Društvo “Dante Alighieri” - od 1889. u Rimu, a od 90-ih godina XX. st. “vraća se” u Hrvatsku; glasilo “Pagine della Dante”) i Istituto Regionale per la Cultura Istriana (Regionalni zavod za istarsku kulturu - od 1983. u Trstu; glasilo “Tempi e cultura”).
O udruživanju optanata ovdje također vrlo sažeto i samo taksativno. Riječ je o značajnijim udrugama: Comitato di Liberazione Nazionale (Odbor nacionalnog oslobođenja - od 1943. u Rijeci, od 1945. do 1966. u Trstu), Movimento Istriano Revisionista (Istarski revizionistički pokret - od 1947. do sredine 50-ih u Gorici), Associazione Nazionale Dalmata (Dalmatinska nacionalna udruga - od 1945. u Rimu), Gruppi D’Annunziani (D’Annunzijeve skupine - od 1945. do sredine 50-ih u Rimu), Associazione Nazionale per la Venezia Giulia e Dalmazia (Nacionalna udruga za Julijsku krajinu i Dalmaciju - od 1947. u Rimu; glasilo “Difesa Adriatica”, stranice na Internetu), Lega Nazionale (Nacionalna liga - od 1946. u Trstu), Unione degli Istriani - Libera Provincia dell’Istria in Esilio (Udruženje Istrana - Slobodna istarska provincija u progonstvu, - od 1954. u Trstu; glasilo “Unione degli Istriani”) - od 1994. na čelu je Udruženja rodom Umažanin Denis Zigante, a u vrhu su i Roberto Menia (MSI) te A. Marucci Vascon (Forza Italia S. Berlusconija), tršćanski zastupnici u talijanskom parlamentu i oboje iz optantskih obitelji.
Ovu udrugu sačinjavaju “obitelji”: Famiglia Cittanovese (Novigradska obitelj), Famiglia Dignanese (Vodnjanska obitelj), Famiglia Fianonese (Plominska obitelj), Famiglia Gallesanese (Galižanska obitelj), Famiglia Montonese (Motovunska obitelj, glasilo “4 ciacole soto la losa”), Famiglia Orserese (Vrsarska obitelj), Famiglia Parentina (Porečka obitelj, glasilo “In strada granda”), Famiglia Pisinota (Pazinska obitelj, glasilo “Notiziario Pisinoto”), Famiglia Polesana (Puljska obitelj), Famia Ruvignisa (Rovinjska obitelj, glasilo “La Voce della Famia Ruvignisa”), Famiglia Umaghese (Umaška obitelj, glasilo “Umago viva”), Fameia Capodistriana (Koparska obitelj), Famiglia Portolana (Oprtaljska obitelj) i Famiglia Piranese (Piranska obitelj).
Slijedi također “složena” udruga Associazione delle Comunità Istriane (Zajednica istarskih općina - od 1966. u Trstu; glasilo “Voce Giuliana”), zatim Libero Comune di Fiume in Esilio (Slobodna općina Rijeka u izgnanstvu - od 1966. u Padovi, od 1995. u Trstu; glasilo “La Voce di Fiume”), Libero Comune di Pola in Esilio (Slobodna općina Pula u izgnanstvu - od 1967. u Trstu; glasilo “L’Arena di Pola”), Libero Comune di Zara in Esilio (Slobodna općina Zadar u izgnanstvu - od 1963. u Veneciji; glasilo “Zara”, a u novije vrijeme pokrenut je “Il Dalmata”), Federazione delle Associazioni degli Esuli Istriani, Fiumani e Dalmati (Savez zajednica prognanika Istre, Rijeke i Dalmacije - od 1990. u Trstu, okuplja nekoliko netom navedenih udruga; glasilo “AIFE”), Associazione Giuliani nel Mondo (Zajednica Julijaca u svijetu - od 1970. u Trstu), Coordinamento Adriatico (Jadranska koordinacija, Rim), Chersina (Obitelj Cresana - od 1977. u Padovi; glasilo “Comunità Chersina”), Circolo di Cultura Istroveneta - Istria (Istarskomletački kulturni klub - Istra, od 1981.), Casa Madre degli Istriani - Fiumani - Dalmati in Esilio (Matična kuća Istrana, Riječana i Dalmatinaca u progonstvu - od 1984. u Trstu), Associazione Venezia Giulia Unita (Udružena Venecija, Furlanija i Julijska krajina - od 1991. u Trstu), Associazione Amici e Discendenti degli Esuli Giuliani, Istriani, Fiumani e Dalmati (Zajednica prijatelja i potomaka prognanih Julijaca, Istrana, Riječana i Dalmatinaca - od 1996. u Trstu), Comunità Lussinpiccolo (Zajednica Malog Lošinja - od 1998. u Trstu)...
Zanimljiv je spomen metoda “blažega” tzv. moralnog i tradicionalnoga borbenog iredentizma prije i nakon stjecanja hrvatske (i slovenske) samostalnosti i napuštanje odnosa esulskih organizacija spram talijanske manjine u nas kao “izdajničke”, naime prema onima koji su unatoč svemu ostali na svojim ognjištima.
Govoreći o vremenu raspada Jugoslavije i početku rata protiv Hrvatske (u to vrijeme učestali su posjeti istaknutih talijanskih dužnosnika tzv. Republici Srpskoj Krajini, Beogradu itd., uopće česti i znakoviti srpsko-talijanski kontakti i znakovito ponašanje SPC-a u Trstu), autor se odavde pa nadalje bavi iredentizmom državnih institucija, stranaka i udruga. Također češće razmatra istaknutije predstavnike naših, istarskih, Talijana u životu svoje zajednice (npr. unutar Talijanske unije) kao i u političkom životu Istre 90-ih općenito. Podsjeća na bliske događaje, mnoge javne i skrovite političke igre oko naših područja, osobito Istre (prema Istri, o Istri, iz Istre...), a u tom sklopu - u istom, donekle bliskom ili sličnom kontekstu - posebno ističe imena Silvija Delbella, Antonija Bormea, Paola Sardosa Albertinija, Lucija Totha, Roberta Menije, A. Marucci Vascon, Gianfranca Finija, Arduina Agnellija, Mirka Tremaglije, Loredane Bogliun Debeljuh... Ovdje samo podsjećanje na dokumente i ideje što u to doba dolaze iz susjedstva, npr. “Novi Osimski sporazumi”, “Protiv novog Osimskog sporazuma”, “Jadranska karta”, “Granice se ne mijenjaju - zašto?”, Zakon “Boniver”, Projekt “Istra euro-regija” i dr. iz najšireg konteksta.
“Prvu javnu prezentaciju projekta ‘Autonomija Istre’ izvršila je ‘Grupa Memorandum 88’ u Trstu 27. veljače 1992...”, kaže autor na početku cjeline “Regionalni iredentizam - ‘nova teorija’” I odmah dalje: “’Novi pristup’ nazvan je ‘Teorija regionalnog iredentizma’, a tvorci teorije su čelnici regionalne iredentističke udruge ‘Ujedinjena Venecija, Furlanija i Julijska krajina’, Italo Gabrielli i Adriano Ivancich”. Iz navedena miljea dolaze stavovi i tekstovi tipa: “Dalje od Osima - kuda?” (“Slovenija i Hrvatska nisu države nasljednice SFRJ, već secesionisti. One su 47 godina nepravedno iskorištavale područja na kojima su Slaveni bili neznačajna manjina...”, “Il Piccolo”, 1992.). Na istom se mjestu čita: “Nova tršćanska regija poput Valle d’Aosta i Alto Adige” (misli se na “Regiju Istru”), a podnaslovi ili međunaslovi su: “Samoopredjeljenje za sve i autonomna višenacionalna regija” ili “Istrani, Riječani i Dalmatinci, zašto izdaja?”...
Prema kraju autor pišući, po njemu, o iredentizmu u Istri (“Iredentizam i Prvi svjetski kongres Istrana”, “Regionalizacija Europe i autonomija Istre”, “Ispitivanje javnog mnijenja”, Autonomija Istre: “Inicijativa za Istru 10/97”, Promidžba “Autonomije Istre”), govoreći o djelatnosti i stavovima ovdje već spomenutih čelnika svih važnijih esulskih udruga i institucija, posebno implicite ili eksplicite apostrofira ideesovsku vlast, zatim Bogliunovu i Ivana Paulettu, njihove javne nastupe, projekte, izjave... poput već “znamenite” inicijative “Zemlja Istra” čiji se pojedini dijelovi, danas se pokazuje, i bez mnogo napora kao okvir mogu prepoznati u pojedinim odredbama novoga Statuta Istarske županije.
Završnica je knjige Talijanski iredentizam Duška Večerine posvećena korisnim, rečeno je, hrvatskim prijevodima statuta nekih prethodno u tekstu spomenutih udruga i organizacija talijanskih (dijelom i potalijančenih) prognanika iz Istre.
Sve u svemu, posrijedi je knjiga koja bi mogla biti kako dobrom uvodnom ili pomoćnom literaturom mlađim ljudima sklonima istraživanju i neopterećenu razmišljanju svojom glavom tako i provokativnim predloškom ozbiljnim i argumentiranim sučeljavanjima. A tko iz iskustava prošlosti barem nešto ne nauči...

Boris Biletić,
Rovinj

Prethodna objava:
DANAŠNJA USMENA KULTURA U...

Sljedeća objava:
UGLAVNOM POZNATO, ALI KORISNO

Povratak na sve novosti