UGLAVNOM POZNATO, ALI KORISNO

15. Listopad, 2015 - 16:16

Zbornik
Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.)
Hrvatski institut za povijest i dr., Zagreb 2001.
Glavni i odgovorni urednik: Marino Manin

Konačno se pojavio vrlo obiman i pregledan zbornik koji sadrži tekstove priopćenja s međunarodnoga znanstvenog skupa naslovljenog “Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.- -1943.)”, održanog listopada mjeseca 1997. godine u Zagrebu. Kažem konačno, svjestan koliko autorske toliko možda još i više uredničke složenosti, odgovornosti i obuhvatnosti jednoga ovakvog posla. No kažem konačno i radi nasušne potrebe da se koliko-toliko multidisciplinarno obrađena građa, određena okvirnim naslovom, opet nađe unutar korica jednoga sveska, makar i nismo dobili senzacionalno ili ne znam koliko “hrabrije” pisano štivo. A, ne zaboravimo, riječ je o jednome od najtežih razdoblja u hrvatskoj povijesti na jadranskim stranama našega nacionalnog prostora, dakako s posebnim naglaskom na istarsko područje kao potalijančivanju i fašizmu najizloženije, uz to i s posljedicama dvaju totalitarizama - crnoga talijanskoga fašističkog i crvenoga jugokomunističkog - tijekom dugih sedam desetljeća sve do početka 90- -ih i uspostave samostalne Hrvatske u kojoj je - paradoksalno - svim žarom buknuo “istrijanski” kampanilizam. Tada je, nažalost, tek prividnim slomom “bratstvojedinstvujušćeg socijalizma” pa sve do danas u političkom smislu Istrom prevladalo i još uvijek vlada “istrijansko” jednoumlje i, blago rečeno, regionalističko-autonomistička jednopartijnost.
Slijedom poglavlja, čitamo o Egzodusu kao posljedici talijanske imperijalne politike, o Egzodusu iz Istre, o Egzodusu iz Rijeke i s otoka, o Egzodusu iz Dalmacije i Boke kotorske, o Prosvjetnim i kuturnim ustanovama za talijanske uprave, o Gospodarskim prilikama za talijanske uprave, o Položaju svećenstva za talijanske uprave, o Reakcijama na talijansku politiku od 1941. do 1943. godine i o Kulturnoj djelatnosti prognanika.
Tridesetak znanstvenika i stručnjaka raznih (sub)disciplina, u područjima svoje najuže stručne znatiželje i posvećenosti problemima, uz stanovit broj izravnih svjedoka i drugih sudionika, očito je, posvetilo se širokom rasponu tema koje govore o sveukupnosti društvenog - u kojem kontekstu i političkog, kulturnog, gospodarskog i vjerskog - života te (ne)prilikama jednoga prostora i njegovih ljudi u vremenu grubih, nasilnih, isključivih, sudbinskih prijelomnica ne tako davne prošlosti čije posljedice, rečeno je već, u vrlo jasnim tragovima, a naročito u Istri, osjećamo i u ove naše dane.
Možda nepravedno, no osjećam potrebu istaknuti nekoliko priloga što sustavnošću, iscrpnošću i dodatnom zanimljivošću prikaza najizravnije teme, k tomu često uz opsežnu referentnu literaturu, posebno privlače čitateljevu pozornost. To su redom tekstovi (studije, izvorni ili pregledni članci, znanstveni eseji...): “Egzodus Hrvata iz Istre i drugih hrvatskih krajeva između 1918. i 1958. godine kao politička, nacionalna i gospodarska pojava” (Petar Strčić), “Genocidnost u talijanskoj imperijalnoj politici na hrvatskim prostorima kao njezino sredstvo, metoda i cilj” (Nikola Crnković), “Jugoslavensko- -talijanski odnosi i slovensko- -hrvatska manjina u Italiji između dvaju ratova” (Milica Kacin Wohinz), “Politički, gospodarski i socijalni uzroci egzodusa istarskih Hrvata u vrijeme talijanske uprave 1918.- -1943.” (Darko Dukovski), “Pregled povijesti istarskih iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama između dvaju svjetskih ratova” (John Kraljic), “Sušak - talijanska uprava i iredentizam 1918.-1943.” (Željko Bartulović), “Prilike na riječkom području i egzodus istarskih Hrvata između dvaju svjetskih ratova” (Antun Giron), “Italia irredenta i Dalmacija do 1919.” (Ivan Pederin), “Položaj Hrvata u Boki kotorskoj za vrijeme talijanske okupacije 1941.- -1943.” (Ankica i Josip Pečarić), “Hrvatsko osnovno školstvo u Istri od 1918. do 1945. godine” (Ante Cukrov), “Postupci Talijana prema Hrvatima od 1941. do 1943. prema crkvenim vrelima” (Jure Krišto), “Talijanska politika prema hrvatskim prostorima i njezine posljedice tijekom Drugoga svjetskog rata” (Zdravko Dizdar) te, osobito zanimljivo, cijelo poglavlje o kulturnoj djelatnosti naših izdomnika (Josip Bratulić, Bosiljka Janjatović, Ante Laušić, Nedjeljko Fabrio).
Zborniku se može uputiti i jedna “tehnička” zamjerka, naime osjeća se manjak znanstvene predikacije pojedinih članaka kao i barem riječ- -dvije o autorima tekstova.
I zaključno malo živosti. Naime, kao pozorni čitatelji teško da više možemo prihvatiti retoričke pozive onih najpozvanijih, dakle znanstvenika, među kojima na prvome mjestu povjesnika, koji drže kako bi se konačno moralo ozbiljno prionuti poslu, kako je vrijeme strahova i šutnje prošlo, kako dosad, eto, nije na nepristran i znanstveno neupitan način obrađeno to i to razdoblje, taj i taj događaj, i sve tako dalje, i sve tomu slično. Ništa čudno stoga što, ušavši u novo tisućljeće, mi na hrvatskome još nemamo jednu prihvatljivu povijest Istre, kada se kompromisno zazirući i s neznanstvenih ili izvanznanstvenih razloga, a ponekad i bavljenjem svime samo ne “tabu” temama, stalno pozivamo na potrebu “osvjetjavanja” stanovitih zbivanja, no nitko da učini gromoglasan, hrabar korak “od sedam milja” koji bi se čuo poput bata koračaja jednoga, metaforičnog makar, Veloga Jože. Kad bi se stvari u tom pogledu počele ubrzanije odvijati, onda ne bismo nagađali je li samo iz Istre pod fašizmom, uslijed pravoga etničkog čišćenja svim mogućim metodama, u prvi istarski novovjeki eksodus moralo poći između 50 i 70 (više?, manje?) tisuća Hrvata. U skladu s tim i upit kako to da se brojkom nesretnika koji da su iz Istre otjerani ili utekli u drugome eksodusu, dolaskom komunizma, stalno licitira, osobito na talijanskoj strani (koja te stradalnike prepoznaje samo kao Talijane), pa brojka premašuje 350 tisuća duša, koliko ih sama Istra nikad nije sveukupno imala. Posrijedi su i opet otprilične brojke koje služe dnevnopolitičkoj svrsi, stalnome obostranom potezanju i natezanju romansko-slavenskoga neuralgičnog konopa “na ovim prostorima” (kako političari govore kada treba biti neutralno neodređen), i zacijelo se tiču cijeloga prostora tzv. Julijske krajine čiji Istra pod Italijom bijaše tek jedan dio.
I unatoč netom objelodanjenim rezervama jednoga dobronamjernog čitatelja, treba pošteno ustvrditi kako je ovaj zbornik korisna i, dapače, dragocjena knjiga koja, u cjelini naginjući sintezi, podsjeća na već znano i pročitano, čuveno i zapisano, dok mjestimice otkriva i određena manje poznata pa i nepoznata mjesta i događajne sastavnice novije povijesti nekih hrvatskih krajeva, te stoga postaje važnim i dojmljivim doprinosom hrvatskoj historiografiji i povijesnoj memoaristici.
Urednik je doista pregledno i dobro strukturirao knjigu u devet “nosivih” tematskih poglavlja koja, s još tri cjeline (uvodno-prigodni dio, izravna svjedočanstva te zaključna rasprava nekih sudionika, uz korisne sažetke na stranim jezicima), ostavljaju dojam o zaokruženu i ozbiljno obavljenu poslu.

Boris Biletić, Rovinj

Prethodna objava:
PO(R)UKE PROŠLOSTI ZA SADAŠNJOST

Sljedeća objava:
Indija - fotografije

Povratak na sve novosti