DANAŠNJA USMENA KULTURA U OPTJECAJU

15. Listopad, 2015 - 16:15

Stipe BOTICA
Suvremeni hrvatski grafiti
Naklada P. I. P., Zagreb 2000.

Veće je zanimanje za suvremenu grafitarsku djelatnost naša znanost počela pokazivati nekako od tematskog broja “Quoruma” posvećenog grafitima (1988.), preko studije Dražena Lalića, Anči Leburić i Nenada Bulata: Grafiti i subkultura (1991.), radova Arifa Ključanina (koji je 1995. objavio Hrvatske grafite prikupljane od 1980. do 1990., a s Reanom Senjković iste godine objavio je i Hrvatske ratne grafite); etnološku analizu grafita u crkvi Sv. Petra i Pavla: Majko pomozi mi da ispravim matematiku i da budem s Bojanom, u časopisu “Studia ethnologica croatica” 1993. g. objavila je Jasna Čapo Žmegač, a splitske je grafite jezično analizirao Radovan Vidović u članku objavljenom u “Čakavskoj riči” 1991. godine.
U to se zanimanje za grafite uklapa i novobjavljena knjiga profesora Katedre za usmenu hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dr. Stipe Botice Suvremeni hrvatski grafiti (2000.).
U knjizi je objavljeno 813 grafita zapisanih u Zagrebu (i okolici), Splitu, Dubrovniku, Osijeku i Mostaru. Izbor je to iz korpusa od preko 2000 grafita što su ih, prema savjetima i uputama profesora, zapisali studenti i studentice u okviru terenskoga istraživanja za seminar Usmena hrvatska književnost, u razdoblju od 1992. do 1999. godine. Grafite u Zagrebu i okolici, Splitu i Dubrovniku zapisali su: Marko Valec, Ivica Hanžek, Tajana Ivanec, Martina Ivić, Ivan Marković, Željana Puljiz, Ivana Stanešić, Jelena Vojinić, Morana Zibar, Sanja Savić, Željka Poldrugač, Aleksandar Višek i Nataša Sulić, osječke grafite popisala je Irena Komendanović, a mostarske Zorica Rogić i Danijela Prskalo, kao što priređivač i navodi u proslovu u kojem još dodaje opaske o načinu predstavljanja grafita u knjizi. Potpuniji podatci o zapisivačima i točni datumi zapisavanja nalaze se u poglavlju Bilješka o zapisivačima.
Priređivač je grafite podijelio prema godini zapisa, a uz većinu grafita zabilježeno je i pobliže mjesto zapisa (zgrada ili neki drugi objekt, ulica, gradska četvrt).
U pogovoru pod naslovom Grafiti kao struktura Botica daje kraći pregled znanstvene misli o grafitima, a posebno naglašava da se grafiti mogu promatrati “kao stanovita usmena kultura u optjecaju” jer se poseže “najčešće za davno usvojenom fakturom poslovice, dosjetke, vica, šale, mudrolije. Zato u grafitima sve vrvi od iskričavosti, nadmudrivanja, trpkog humora, samohvala, poruga. Tekstualna oštrica, aforizam, poslovično iskustvo (često i frazeologizirano) je najvrednije što grafiti imaju kao jezična struktura” (str. 226).
I s obzirom na tekst proslova i pogovora, ali i na uvrštene grafite, očito je da je od tri osnovna pojavna oblika grafitnih izraza (kako ih razlikuju autori temeljite sociološke studije Grafiti i subkultura - Lalić, Leburić i Bulat) - simboličkog, slikovnog i tekstualnog - priređivaču bio najzanimljiviji upravo tekstualni. Ipak, u knjizi se daju i neke obavijesti o vizualnom obliku, npr. jesu li grafiti pisani malim ili velikim slovima, u koliko redaka su ispisani, podatci o različitim autorima koji su intervernirali u tekst (križanjem, dopisivanjem na već postojeću riječ ili samo preoblikovanjem pokojeg slova), o različitim bojama grafita, o “grafitnim razgovorima” (pod tim nazivom razumijevam dopisivanje više autora, gdje se posebno izdvaja tekst prvog i drugog autora) i sl.
Tematski je raspon zastupljenih grafita vrlo širok - od ljubavnih (koji se često ostvaruju kao osobne poruke): “Dražene, neću ti reći koliko te volim / jer ljubav za nas NE POSTOJI / Juca”, pedagoških (AKO VAS HVATA ŽELJA ZA UČENJEM / POKRIJTE SE PREKO GLAVE / I ČEKAJTE DA VAS PRO-E), filozofskih (AKO JE SVE RELATIVNO / ONDA JE RELATIVNO / I DA JE SVE RELATIVNO), navijačkih (U RAJU JE LIPO / AL’ U PAKLU JE EKIPA I TORCIDA), autoreferencijalnih (NAJTEŽE JE NAPRAVIT / GRAFIT PO DANU), socijalnih (LJETO OPET STIŽE / U NAŠE KRAJEVE, / ZARONIMO STOGA GLAVE / U KOTLIĆE), političkih (TKO RADI NE SJEDI U VLADI), “eshatoloških” (Ko umre ove godine / Bit će miran dogodine), generacijskih (MI SMO ONI NA KOJE SU NAS / RODITELJI UPOZORAVALI), zatim grafita koji tematiziraju seks (SEKS JE JEDINA BITKA / IZ KOJE IZLAZIMO BROJNIJI), drogu, spol, svjetonazor, pa do onih motiviranih ratnim događajima.
Knjiga pruža obilje materijala za istraživanje npr. utjecaja poslovičnoga izričaja na tekstove grafita (određeni broj grafita nastaje preoblikom poslovica ili izreka: AKO LAŽE KOZA / NE LAŽE PERAJA; OKO ZA OKO / PASTA ZA ZUBE), ili za jezičnu analizu grafita (npr. koji je omjer ulaska lokalizama i dijalektizama u tekstove grafita u pojedinim gradovima: ČUJEM BUKU U ORMARU / TO MOJA VEŠTA IZLAZI IZ MODE ), ili sociološku prosudbu: kako su tekstovi grafita pratili društvenu stvarnost (koliko se oni iz ratnih godina razlikuju od onih poratnih; ili kako su reagirali na političke mijene i sl.).
Zato priređivač, s pravom, upozorava kako ovaj izbor grafita “može i sadržajno i formalno poslužiti za izradbu cjelovitije sintakse hrvatskih grafita” (str. 228).
Knjiga je ilustrirana fotografijama Dragana Antunca, Martine Ivić, Žarka Nikina i Ćire Raiča Ćirila.
Valja na kraju još jednom naglasiti da je knjiga rezultat dobre seminarske suradnje profesora i studenata i kako je njome zapravo predstavljen tek manji dio terenskih istraživanja što ih prema stručnim uputama, savjetima i u dogovoru s profesorom obavljaju polaznici seminara Hrvatska usmena književnost, od 1986. godine naovamo. Neki od zapisa nastalih tijekom sličnih istraživanja navedeni su već i u ranijim Botičinim knjigama, npr.: Lijepa naša baština (1998.) i Hrvatska usmenoknjiževna čitanka (1995.).

Evelina Rudan, Zagreb

Prethodna objava:
MNOGO VIŠE OD OSOBNE PRIČE

Sljedeća objava:
PO(R)UKE PROŠLOSTI ZA SADAŠNJOST

Povratak na sve novosti