Nagrada „Zvane Črnja“ 2014.
Društva hrvatskih književnika i Istarskog ogranka DHK
za najbolju hrvatsku knjigu eseja
Pavao Pavličić: „NARODNO VESELJE“
Obrazloženje:
Knjiga Pavla Pavličića „Narodno veselje“ objavljena je 2013. u nakladi zagrebačkoga Mozaika knjiga. Na 377 stranica maloga knjiškog formata nalazi se autorski tekst pod naslovom Narodno veselje, a sastoji se od devet posebno podnaslovljenih poglavlja memoarske proze. Svim poglavljima zajednički je pripovjedač koji se, potaknut pronalaskom starog magnetofona, prisjeća svojega odrastanja u Vukovaru, odnosno djetinjstva i mladosti pedesetih i šezdesetih godina 20. st., sve do odlaska na studij u Zagreb.
Fingirajući zapise davne snimke sa staroga magnetofona, pripovjedač niže uspomene na prošla vremena s detaljima koji se slažu u mozaik iz kojega izvire slika jednoga vremena i svijeta kojeg više nema. Što se nekad slušalo na radiju bivše države, kako su s prvim tranzistorima nestale i masovne pjesme, što se razumijevalo pod narodnom glazbom, kako su u predtelevizijsko doba nastajale prve zvijezde i kultne emisije, koja je razlika između žureva i današnjih tuluma itd. – samo su neki motivi iz poglavlja posvećenoga radiju kao mediju koji je imao važnu ulogu u odgoju tadašnje mladeži.
Ništa manje važnu ulogu imale su novine i stripovi, koji su odredili naraštajni ukus, a opća nestašica svega uvjetovala je ne samo da se ništa nije bacalo, već da se prema npr. olovci i papiru odnosilo kao prema pravoj dragocjenosti. Zato je i pisanje bilo visoko ritualizirani čin o čemu svjedoče stari listari, spomenari i leksikoni, kao i najobičniji oglasi u prozorima, plakati bez slika i parole po zidovima.
Dragocjenost je bio i fotografski aparat, a fotografiranje također ritualizirano. U crno-bijelome svijetu fotografija je bila „najjednostavniji način da se svijet učini ljepšim“ – baš kao što je bilo i kačkanje, heklanje, tabletići, gipsane figure ili gumeni valjci za krečenje zidova. Posebna je fascinacija bio film uz koji je išlo i prepričavanje filmova, sve dok nisu došli televizija i videokasete. Televizija je u početku bila faktor društvenosti, jer je televizora bilo malo pa se gledalo grupno, po raznim dvoranama, a onda je s porastom njihova broja televizija počela uništavati društvenost.
O društvenosti tih godina svjedoče i sastanci, sjednice te razne svečane akademije, koje su se održavale po gimnastičkim dvoranama. Zabave su bile kolektivne, a onda su mandolinske i tamburaške orkestre počeli potiskivatielektričari, sastavi uglavnom sinova utjecajnih roditelja, pa je zato vlast bila popustljiva prema pop-glazbi. Osim glazbe promijenio se i način na koji se plesalo, sve manje u parovima, a sve više pojedinačno.
Skraćivanje radnog tjedna pokrenulo je lavinu novih društvenih promjena i navika. Nastaje ne samo pojam vikenda, vikend-karte i vikendice, već i pojam fuša, koji će s vremenom prerasti u rad, a rad u fuš. Baš kao što su se nekoć filmovi reprizirali tako da su se prepričavali, još su neke usmene forme bile vrlo popularne, npr. vic i trač. No, polako su prestale živjeti samo u usmenosti, pa su poprimile neke druge značajke.
Novo shvaćanje slobodnog vremena otišlo je tako daleko da se promijenio uopće odnos prema vremenu, a time i shvaćanje povijesti. Tako su npr. ukidane željezničke pruge i vlakovi kao simboli 19. st., što je bio jedan od posljednjih trzaja revolucionarne svijesti 20. stoljeća.
Šezdesete nisu bile samo doba fascinacije izumima poput hulahupa, klik-klaka ili višebojnih TV-filtara na inače crno-bijelim televizorima, već i doba novih plesova (twist, madison, locomotion, yenk, hully-gully, makedo). Pravu revoluciju izazvala je pojava kemijskih olovaka čije se posjedovanje isticalo nošenjem u prednjim džepićima, da se vide. Eru sintetike ispunjavale su najlon čarape i najlon košulje te šuškavci uz koje su išle i šimi-cipele, pa onda traperice itd. Ništa od svega toga nije išlo bez ideologizacije – od nošenja kravate i šešira, do plesa, kolektivne fiskuture i higijene. Prirodnost je bila jedan od temelja ideologije, pa je npr. i izgled tadašnjih žena koje se nisu depilirale bio dokazom ideološke ispravnosti. Determinizam je vladao ne samo u modi, već i u ljubavi koja se – kako to pokazuju tekstovi tadašnjih šlagera i šansona – počela oslobađati društvenih konvencija.
I putovanja će polako evoluirati – od školskih ekskurzija, maturalaca i radnih akcija do obiteljskih odlazaka na more, odnosno od bicikla i vespe do fiće i stojadina. Sve je dolazilo u fazama, pa i odmori – baš kako se mijenjao pojam rada, tako se mijenjao i pojam godišnjih odmora. Posebna očaranost vladala je u putovanjima u inozemstvo – prvo Trst, pa Graz, Mađarska, Prag… Liberalizacija života šezdesetih otvorila je granice i za tzv. „privremeni rad u inozemstvu“ s Minkenom kao magičnom točkom naših gastarbajtera.
Pripovjedač svoja sjećanje naziva iskupljivanjem za nemar prema zapuštenom magnetofonu, a način na koji mu on „diktira“ ova sjećanja uspoređuje s nastankom stalagmita i stalaktita. Za sve su potrebne godine i desetljeća potpunog zaborava i mirovanja, da bi nam stvari koje smo nekoć koristili mogle govoriti, tj. da bi prošlost mogla raditi. Stari magnetofon potaknuo ga je da opiše zapravo elemente popularne kulture koji su ga, prema vlastitim riječima, učinili onakvim čovjekom kakav je.
Upravo po tim elementima, koji se danas smatraju općim mjestom kulturne povijesti, ova je Pavličićeva knjiga i dokument o jednome naraštaju koji je stasao upravo u doba smjene dviju paradigmi – modernizma i postmodernizma. „Za modernizam je karakteristična ideologija koja objašnjava kolektivitet, tj. klasu, naciju, civilizaciju, dok postmoderna više ne vjeruje da su takva objašnjenja moguća, pa se okreće pojedincu: kolektiv pomalo nestaje, ostaje samo individuum u suočenosti s posljednjim stvarima“, zaključuje autor.
Nazivajući svoje štivo lakim, Pavao Pavličić ispisao je još jednu proznu knjigu koju žanrovski možemo kojekako nazivati, ali je u jednome nedvojbena: riječ je o vrhunskoj esejistici.
Upravo je to razlog da povjerenstvo predlaže Narodno veselje za Nagradu „Zvane Črnja“.
U Puli, 17. listopada 2014
Prof. dr. Vinko Brešić
Prof. dr. Valnea Delbianco
Dr. sc. Ivica Matičević
Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja objavljenu u odnosnom...
saznajte višeDRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA ZAGREB i ISTARSKI OGRANAK DHK PULA - NAGRADA „ZVANE ČRNJA“...
saznajte višeNagrada „Zvane Črnja“ 2014. Društva hrvatskih književnika i Istarskog ogranka DHK za najbolju...
saznajte višeObrazloženje Nagrade Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja za 2020. godinu „Svijet će...
saznajte višeOBRAZLOŽENJE ZA DODJELU NAGRADE „ZVANE ČRNJA“ DRAGUTINU LUČIĆU-LUCI ZA KNJIGU „NITI...
saznajte višeNagrada „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja za 2018. godinu Članovi...
saznajte višeNagrada Zvane Črnja 2021. – obrazloženje Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za...
saznajte više