NASTANAK I RAZVOJ JUGOZAPADNOGA ISTARSKOG DIJALEKTA

16. Listopad, 2003 - 14:24

JOSIP LISAC, Zadar

I.
Bilo bi moguće podrobno prikazati kako se u prošlosti tumačio nastanak i razvoj jugozapadnoga istarskog dijalekta, ali to ovdje nije naš zadatak.* Važno nam je istaći da su o tom pitanju pisali brojni znanstvenici i da su izricali različite teze, pa i različita mišljenja o pripadnosti govora toga dijalekta raznim narječjima srednjojužnoslavenskoga dijasustava dijalekata. U tom smislu znakovito je kako na problem gledaju vodeći autoriteti u poznavanju organskih idioma srednjojužnoslavenske genetskolingvističke cjeline. Pavle Ivić (1956.) istarski ikavski dijalekt izdvaja kao jedan od štokavskih dijalekata; to ponavlja i 1958., s time da u toj prigodi i govore moliških Hrvata, koje je 1956. uvrstio u tzv. mlađi ikavski dijalekt, ubraja u idiome istarskoga ikavskog dijalekta. Tada je i poslije u smislu tih pitanja Ivić djelovao pomirljivo, tj. u radu iz 1963. spominje ikavske istarske govore dodajući mogućnost njihova uključenja u čakavštinu, “za šta su nedavno navođeni ozbiljni argumenti” (1963 : 29). Podrubnica nas upozorava da se pritom misli na prilog Dalibora Brozovića koji je 1960. (str. 76, bilj. 11) pisao o neospornoj čakavizaciji toga dijalekta. Argumentaciju za takav stav Brozović je nalazio i u Ivićevu “pretresu čakavskih i štokavskih osobina” (1960 : 76) 1958. U knjizi Srpski narod i njegov jezik (1971 : 62) Ivić govori o “raznim nijansama čakavsko-štokavskog prelaza” u jugozapadnoj Istri. Na dijalektološkoj karti knjige iz 1971. Ivić govori o istarskome štokavsko-čakavskom ikavskom, međutim, taj je dijalekatni tip opet uvršten među štokavske dijalekte. Godine 1981. (str. 68, bilj. 2) Ivić kaže ovako: “Ukoliko se istarski ikavski govori ubrajaju u čakavske, njihovo će mesto biti među čakavskim govorima jugoistočne grupe, budući da su istarski ikavci preseljeni u Istru iz Dalmacije i da pretežnim delom čuvaju jugoistočne odlike”. Dalibor Brozović (npr. 1970.) redovito piše o jugozapadnom istarskom dijalektu kao o jednome od čakavskih dijalekata. Ozbiljnih razmatranja bitnih pitanja geneze jugozapadnoga istarskog dijalekta bilo je i u ostaloj literaturi o tom pitanju, npr. u radovima M. Małeckoga (1930.), J. Ribarića (1940.), M. Hraste (1966.), R. Boškovića (1966.-1967.), M. Moguša (1977.), P. Šimunovića (1989.), S. Vukušića (1997.), B. Crljenka (1997.) i Line Pliško (2000.). Milan Moguš govore jugozapadne (i sjeverozapadne) Istre koji imaju zamjenicu ča smatra “pravim čakavskim govorima” (1977, 5). Jakob Rigler npr. govor Vodica drži pretežito štokavskim naseljem u hrvatskome dijelu Ćićarije (2001 : 484).

II.
Jugozapadni istarski dijalekt nastao je u Istri nakon seoba do kojih je uglavnom došlo u 16. stoljeću. Migracije su potekle iz Dalmacije, ali njihovo ishodišno mjesto nije na sjevernodalmatinskome prostoru; to, naime, područje često spominju povijesni podatci. Riječ je o tomu da je zadarsko ili šibensko područje predmigracijskoga doba bilo sasvim čakavsko, pa je očito da tu nije oformljen taj dijalekt. On je oformljen istočnije, vjerojatno u zaleđu Makarskoga primorja. To je teren gdje se govorilo pretežno štokavski, neznatno čakavski, a glavna su obilježja štakavizam i -a u glagolskom pridjevu radnom, uz to nenovoštokavska akcentuacija. Jasno je da su se iseljenici na putu zadržavali na šibensko-
-zadarskome području, gdje su sigurno primili nešto čakavskih crta, a blaga daljnja čakavizacija slijedila je u Istri, gdje je sigurno otprije bilo i hrvatskoga čakavskog elementa, uz romansko stanovništvo. U svemu, svakako je Istra bila slabo naseljena, pa je novo stanovništvo venecijanskim vlastima bilo korisno; korisno im je bilo i iseljavanje s prenaseljenog prostora sjeverne Dalmacije. Ishodišno pak područje nije bilo smješteno na moru (jer bi tamo bilo šć), ali ni vrlo udaljeno od mora (o tom govori -a umjesto -l). To područje Zabiokovlja glavninom je ishodište i moliškim Hrvatima, jedino što oni imaju više štokavskih elemenata negoli iseljenici u Istru. Njihovo iseljavanje prouzročili su turski napadi, a naknadno su na zadarsko-šibenski teren stizali i ljudi izrazito novoštokavskoga tipa, dakle, drugačijega govora od idioma koji su dali današnji jugozapadni istarski dijalekt. Nerijetko se upravo Nadin kod Zadra spominje kao mjesto odakle je naseljena Premantura i okolica (M. Hraste 1966 : 26), no očito je zadarska okolica bila tek međupostaja na putu u Istru. Sva je prilika da je glavnina ljudi što su stigli na sam jug Istre svoj dijalekt formirala dalje na jugoistoku, vjerojatno u blizini ušća Neretve, dakle u štakavskome dijelu Makarskoga primorja.
Svakako je već ishodišno područje govora jugozapadnoga istarskog dijalekta bilo zahvaćeno čakavskim inovacijama, čakavizacije je bilo i u sjevernoj Dalmaciji, kako već rekosmo, a i u Istri svi su hrvatski starosjedioci bili čakavci. Važno je, međutim, to da je među bjeguncima u Istru sigurno bilo i doseljenih čakavaca, također činjenica da su u Istri čakavci (i starosjeditelji i naseljenici novijega doba) utjecali na idiome jugozapadnoga istarskog dijalekta. Ukupan je rezultat taj da danas u tom dijalektu uglavnom prevladavaju čakavske crte svagdje osim na području krajnjega istarskog juga, tj. Premanture i okolice. Te su čakavske osobine dijelom jugoistočnoga tipa, dijelom sjeverozapadoga tipa; riječ je, dakle, o osobinama donesenim s juga i o osobinama primljenima u Istri. Dio osobina jugozapadnoga istarskog dijalekta raščlanit ćemo u daljnjoj obradbi.

III.
1. Taj je dijalekt ikavski, uz malo stalnih ekavizama, kako je i na području Zabiokovlja i na čakavskom jugoistoku (izuzevši jekavsko Lastovo). Međutim, neki su ekavizmi (npr. breza) očito primljeni iz susjednih govora u Istri.
2. Razmjerno rijetko prednji nazal daje a, i to samo nakon j. Tako je i u mnogim drugim čakavskim govorima, a u nekoj mjeri i u zapadnijim štokavskim govorima.
3. U primjerima kao zala “zla”, malin “mlin”, malinar “mlinar”, s namon “sa mnom”, kadi “gdje”... dolazi do vokalizacije poluglasa. To je čakavizam što se javlja i u neznatnome dijelu štokavskih govora.
4. Slijed w + poluglas daje djelomice u- na štokavski način (tako je i na čakavskome jugoistoku), npr. u, unuki. Djelomice dolazi Vazam “Uskrs”, vajk “uvijek”, valje “odmah”, a to je čakavski rezultat, osobito sjeverozapadni čakavski.
5. Stražnji nazal i samoglasno l daju u, kako je uglavnom redovito ili redovito u štokavaca, manje redovito u čakavaca.
6. Dolazi do prijelaza ra u re u primjerima kao rebac “vrabac”, resti “rasti”, kresti “krasti”. To je osobina razmjerno dobro zastupljena u čakavaca i u zapadnih štokavaca. Uz to jugozapadni istarski dijalekt ima i teplo, rjeđe greb.
7. Dočetno l uglavnom je redovito dalo a. To je štokavska značajka; međutim, ona je dobro zastupljena i u čakavaca koji su pod jakim štokavskim utjecajem.
8. Uglavnom svagdje izostaju zvučni afrikati, kako je inače u čakavaca.
9. Zanimljivi su refleksi praslavenskih t’ i d’, osobito d’. Od t’ dolazi t’, ć, č , od d’ j, đ, d’, ž, također tip mlajži. Primjeri tipa mlaži zapravo su štokavski rezultat (=dž) izgovoren na čakavski način. Razumije se, j je čakavizam, zastupljen, međutim, i u nekim zapadnijim štokavskim govorima. U sekundarnim skupinama uglavnom su zastupljeni primjeri tzv. nove jotacije (braća, lišće, veselje); spominjem i primjere tipa cvitlje ili frekventnije grojze.
10. Fonem h dobro je zastupljen svagdje osim oko Premanture. To ipak ne znači da uopće nema gubljenja h ili njegovih prijelaza u v ili k. Karakterističan je primjer stiti “htjeti”. To znači da je sudbina fonema h kao inače u čakavskom narječju: uglavnom se dobro čuva, ali ima i odstupanja od toga.
11. Uglavnom dolazi tip pojti, pojdem, redovitije pojdem nego pojti. Nepromijenjeno jt, jd mnogo je zastupljenije u čakavaca nego u štokavaca, ali u jugozapadnom istarskome dijalektu nepromijenjeno jt, jd nije ni približno redovito.
12. Taj je dijalekt pretežno štakavski, dakle dolaze primjeri tipa ognjište, dažditi; međutim, nisu sasvim rijetki ni šćakavski primjeri, ponegdje i prevladavaju (Štinjan) ili su čak redoviti (dio Barbanštine). Naravno, štakavizam je štokavska / nečakavska osobina, ali, kako vidimo, nije općenit. Zna se da su i mnogi štokavci zapadnoga podrijetla šćakavci, pa u tim jugozapadnim istarskim šćakavizmima može biti i štokavskoga šćakavskog utjecaja, ne samo čakavskoga.
13. Obično se svagdje osim oko Premanture čuva čr-. Tako je obično u čakavaca, iznimno u štokavštini.
14. Dočetno m u nastavcima i u nepromjenjivim riječima uglavnom redovito prelazi u n. To je adrijatizam, uglavnom redovito zastupljen svagdje uz obalu. Uglavnom, dakle, dolazi u čakavaca, pa onda i u drugih (štokavaca, kajkavaca) u njihovoj blizini.
15. Uglavnom se dočetni zvučni suglasnici izgovaraju zvučno, ali ima i iznimaka, npr. dio vodičke oaze; same Vodice nisu iznimkom. Obezvučavanje zvučnih suglasnika na kraju riječi značajkom je dijela i čakavskih i štokavskih govora.
16. U primjerima kao moren redovito dolazi r. Svagdje na zapadu dijasistema zabilježen je prijelaz ž u r.
17. Uglavnom je redovito prenesen kratkosilazni akcent s posljednjeg otvorenog sloga (vodầ > vóda), još češće prenesen je na prethodni dugi slog (trāvầ > tráva), a frekventna su i druga prenošenja (npr. otầc > ótac, nārod > nárồd). Nenaglašene duljine uglavnom su izgubljene. R. Bošković (1954.) i M. Hraste (1966.) u tom dijalektu uglavnom ne nalaze akuta, s time da i Bošković i Hraste razlikuju dugouzlazni akcent i akut. Međutim, M. Moguš (1977.) problem interpretira u tom smislu da u čakavštini nema dugouzlaznog akcenta, nego je riječ o akutu. L. Pliško (2000.) na području Barbanštine nalazi alternaciju dugoga silaznog akcenta sa starohrvatskim akutom, također akut u primjerima tipa mūka (<mūkầ), ponešto i akut u primjerima kao sēlo (<selồ). Bilo bi vrlo zanimljivo posebnim ispitivanjima ustanoviti kakva je doista akcenatska stvarnost u Barbanštini, pa i drugdje u jugozapadnom istarskom dijalektu. Ponegdje (Premantura, Pomjan) bilježen je i kratkouzlazni akcent. Registrirani su i razni primjeri gubljenja tonskih opozicija ili skraćivanja dugih naglašenih slogova, uglavnom pod romanskim utjecajima. Posebno mjesto pripada govoru Trstenika blizu Vodica. Tu su likvidirane sve kvantitativne i intonacijske opozicije, pa je tu, dakle, akcenatsko stanje što se tiče broja akcenata kao u glavnini buzetskoga dijalekta.
18. Deklinacija imenica uglavnom je arhaična, ali u zamjeničko-pridjevskoj deklinaciji došlo je do inovacija, tj. do izjednačenja dativa, lokativa i instrumentala množine.
19. Uglavnom su redovite kratke množine jednosložnih imenica muškoga roda (npr. voli). Tako je i u čakavaca i u kajkavaca, gdjegdje i u štokavaca.
20. Obično se kaže dva kantuna, tri kantuni, četiri kantuni, ali takvo stanje nije redovito. Tako, dakle sa čuvanjem staroga stanja, često je u čakavaca.
21. Karakteristične su zamjeničke riječi ča i zašto. Zanimljivo je da se pod utjecajima lakše mijenja riječ u značenju “što” nego u značenju “zašto”. Tako u čakavskom narječju nerijetko dolazi što ili kaj, ali zač. Ovdje imamo ča u prvotno pretežito štokavskome dijalekatnom tipu, ali zašto.
22. Dolazi (s metatezom) svi, sve i slično, kao na čakavskome jugoistoku i u štokavaca.
23. Infinitivi su uglavnom redovito s dočetnim -i. To je stanje u čakavaca dosta rijetko, u zapadnijih štokavaca također.
24. Nema ni aorista ni imperfekta. Ta se vremena u čakavaca rijetko čuvaju, u štokavaca imperfekt svakako rjeđe od vrlo čestoga aorista.
25. Kondicional glasi bin, biš, bi, bimo, bite, bi. I u Premanturi dolazi bimo, bite. To je čakavizam.

IV.
Sve u svemu, taj dijalekt dobro karakterizira istodobno postojanje i ča i zašto. Podrijetlom je to pretežno štokavski govorni tip, koji je putem do Istre i u samoj Istri u nekoj mjeri čakaviziran, tako da danas uglavnom svagdje u tom dijalektu prevladavaju čakavske crte. Očito je da su čakavizmi brojniji, za razliku od ishodišnoga stanja na graničnom dalmatinsko-hercegovačkome području gdje su sigurno prevladavale štokavske crte. Samo se po sebi razumije da u različitim zonama toga dijalekta ima različitih dijalekatnih stanja, no to su pojedinosti kojima se ovdje ne bavimo, jer je naša zadaća što pouzdanija opća slika o sadašnjosti (a time dijelom i o prošlosti) jugozapadnoga istarskog dijalekta, ne pojedinosti te slike.

Literatura:

Radosav Bošković, 1954: “O jednoj akcenatskoj osobini dijalekata zapadne i južne Istre”, Prilozi za
književnost, jezik, istoriju i folklor, XX, 1954, 229-259.
Radosav Bošković, 1966-1967: “Refleksi grupa tj, dj, tÁj, dÁj, stj, zdj, skj, zdj (ske, zge) u dijalektima
južne i jugozapadne Istre”, Južnoslovenski filolog, XXVII, 1-2, 85-142.
Dalibor Brozović, 1960: “O strukturalnim i genetskim kriterijima u klasifikaciji hrvatskosrpskih
dijalekata”, Zbornik za filologiju i lingvistiku, 3, 1960, 68-88.
Dalibor Brozović, 1970: “Dijalekatska slika hrvatskosrpskoga jezičnog prostora”, Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru, 8, 1970, 5-30 + 7 karata.
Branimir Crljenko, 1997: Hrvatsko-talijanski jezični dodiri u Istri, Pazin, 1997.
Mate Hraste, 1966: “Govori jugozapadne Istre”, Hrvatski dijalektološki zbornik, 2, 1966, 5-28.
Pavle Ivić, 1956: Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad, 1956.
Pavle Ivić, 1958: Die serbokroatischen Dialekte, s-Gravenhage, 1958.
Pavle Ivić, 1963: “O klasifikaciji srpskohrvatskih dijalekata”, Književnost i jezik, X, 1963, 1, 25-37.
Pavle Ivić, 1971: Srpski narod i njegov jezik, Beograd, 1971.
Pavle Ivić, 1981: “Prilog karakterizaciji pojedinih grupa čakavskih govora”, Hrvatski dijalektološki
zbornik, 5, 1981, 67-91.
Mieczysław Małecki, 1930: Przegląd slowiańskich gwar Istrji, Kraków, 1930.
Milan Moguš, 1977: Čakavsko narječje - fonologija, Zagreb, 1977.
Lina Pliško, 2000: Govor Barbanštine, Pula, 2000.
Jakob Rigler, 2001: Zbrani spisi 1, Ljubljana, 2001.
Josip Ribarić, 1940: “Razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri”, Srpski dijalektološki
zbornik, 9, 1940, 1-207.
Petar Šimunović, 1989: “Balotine pjesme u ogledalu rakaljskoga govora”, Rasprave Zavoda za jezik,
15, 1989, 207-217.
Stjepan Vukušić, 1997: “Preplet hrvatskih jezičnih vrijednosti u jugozapadnom istarskom dijalektu”,
Hrvatski dijalektološki zbornik, 10, 1997, 209-219.