JEZIK BALOTINE “TIJESNE ZEMLJE”

16. Listopad, 2003 - 14:24

IVAN ZORIČIĆ, Pula

Ni o rakaljskom govoru, jednom iz skupine ikavskih čakavsko-štokavskih govora jugozapadne Istre, ni o jeziku književnika i znanstvenika, ekonomista Mije Mirkovića /Mate Balote/, kojemu je taj govor materinski, do danas, četrdesetak godina od njegove smrti, hrvatska filologija nema iscrpnijih i potpunijih radova. I dok je, s pravom, u većoj mjeri istraživan odnos između Balotine čakavske poezije zastupljene u zbirci Dragi kamen i jezičnih obilježja zavičajnog mu idioma1, jer Mate je Balota “veliki bard čakavske Istre”2 ponajvećma po Dragom kamenu, dotle su se književni povjesnici i jezikoslovci rijetko osvrtali na jezik njegovih proznih djela3, izuzevši ponešto usputnih pripomena u širim prikazima Balotina stvaralaštva.
Tako je i s Tijesnom zemljom, jedinim romanom Mate Balote radnja kojega je smještena u rodni mu Rakalj i ostala sela i naselja u južnoj Istri u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. U predgovoru izboru iz proze i poezije Mate Balote Tone je Peruško, pored ostaloga, zapisao: “Jezik je posebna strana ovoga romana. Ljudi govore u dijalektu koji je vrlo blizak književnom govoru, pa je razumljiv i čitaocu izvan Istre, ali dijalekt nije prvenstveno zbog lokalnog kolorita, iako je ovdje i to. Takvim jezikom, takvom konstrukcijom rečenice, takvim uzvicima i uzrečicama ti se ljudi izražavaju i u stvarnosti, jer im sav način života, red i put misli tako diktira. Fabula i motivika čine organsko jedinstvo s jezikom, pa je taj Balotin jezik toliko pjesnički izražajan, umjetnički toliko značajan za cijelo djelo, koje je i u tom pogledu jedinstvena cjelina od početka do kraja, da bi jedna dublja estetska analiza mogla sigurno dokazati, kako nijedan hrvatski književnik nije do sada uspio napisati takvim ‘seljačkim’ jezikom roman o selu...”4
Nekoliko godina nakon pojave čakavskih stihova i zbirke Dragi kamen, Mate Balota se okreće, kako sam kaže, “davno zamišljenom romanu iz istarskog života od 1870. do 1895.” koji je - zapisano je na rukopisu - “počeo 6. XII 1940, svršio 9. I 1941 u osamljenoj snijegom zavijanoj kući Koste Jovanovića br. 49 na Voždovcu u Beogradu”5, da bi taj roman bio prvi put tiskan istom u listopadu 1946. među prvim izdanjima nanovo utemeljene “Istarske nakladne zadruge” u Rijeci i predstavljen kao “roman iz istarskog narodnog života”6.
Na taj je način zatvoren povijesni stogodišnji luk koji seže od Dobrile do Balote i koji je, uza sve ostalo, neobično značajan i za povijest hrvatskoga jezičnog standarda u Istri. Na jednoj strani toga luka stoji molitvenik “Otče, budi volja Tvoja” Jurja Dobrile, preporoditelja i biskupa iz male “pozemuljke”, kako je on sam običavao zvati potleušicu u kojoj se rodio u Velom Ježenju pokraj Pazina, što ga je u Trstu još 1854. godine autor pripremio i objavio, a na drugoj se strani luk zatvara ukupnim djelom Mate Balote, napose zbirkom Dragi kamen (1936.) i romanom Tijesna zemlja iz 1946. godine. Dobrilin je molitvenik doživio mnogo izdanja pa se i danas rado čita i koristi u domovima i crkvi. Uz vjersko, njegovo je značenje još i u većoj mjeri jezično, jer je već u prvom izdanju molitvenika odabran, između više onodobnih inačica, za ono vrijeme noviji tip hrvatskoga jezika, čiji ćemo razvitak pratiti slijedom kako su se javljala novija i najnovija izdanja u proteklih 150 godina. “Naš biškup iz Ježenja” nazočan je i u svijesti Balotinih seljaka iz Tijesne zemlje. Tako će stari Tone Gašpić, nakon razgovora s mjesnim svećenikom o unukovu školovanju, o Dobrili suditi ovako: ”Nekako dobar je pop. I za Slavince je. Ma kad je prije trideset godina došao u selo, nije bio baš takav. - Biškup! - Biškup je to učinija, naš biškup. Dobrila! Slavinac i težačkoga roda. I ča je ono reka pop, da će mali Tone biti župan i iskati slavinsku školu u Raklju. Tako govori biškup. Tako je govorija, kad je zadnji put bija u selu na bermi. Biškup je govorija po našu, navijajući malo na prikodražansku. Biškup iz Ježenja. Bija san mu dva puta prid hižon, kadu se rodija, kad san s lonci bija. Mala hiža, kako Rabčova, kako Tone Fonovića na Škitači, dva puta manja od moje.”7
I Dobrilin molitvenik i književna djela Mate Balote, napose čakavski stihovi, iako je među njima na vremenskoj okomici gotovo stoljetni razmak, izrasli su iz općih narodnih težnja i svakako spadaju među najčitanije knjige u novijoj povijesti Istre. Stoga je pred budućim pregaocima važna zadaća istraživanje koliko su ta djela utjecala na učvršćenje hrvatskoga jezičnog standarda u toj našoj najzapadnijoj, rubnoj pokrajini.
Književna je kritika istakla da Balotina Tijesna zemlja “danas traje kao dokumenat o vremenu i prostoru i svjedočanstvo o samom piscu”.8 A to znači da je to djelo svojevrsni dokument ne samo o piščevu jeziku već, do neke mjere, i slika stanja u književnoumjetničkom stilu hrvatskoga jezika iz onoga doba. Otuda je za utemeljen sud o Balotinu jeziku, prije zagledanja u djelo i njegovu jezičnu strukturu, potrebno utvrditi dvoje: prvo, kakvo je bilo opće stanje norme hrvatskog jezika u Balotino doba i, drugo, kakav je standardni hrvatski jezik upoznao budući pisac tijekom školovanja.
Kada je Mate Balota prije šezdesetak godina, na izmaku 1940., u beogradskoj osami započinjao pisati Tijesnu zemlju, pred sobom je mogao imati, od temeljnih jezičnih priručnika, dva izdanja Maretićeve Gramatike, Maretićev jezični savjetnik s ekavskim predgovorom, kao najutjecajnije onodobne jezične knjige, te Boranićev i Belićev pravopis9. Povijesni Akademijin rječnik bio je još daleko od završetka, a od pojave Broz-Ivekovićeva Rječnika hrvatskog jezika prošlo je podosta vremena. U Zagrebu je prestao izlaziti Ivšićev “Hrvatski jezik”, od koga je u 1938. i 1939. tiskano deset brojeva.
Iza autora Tijesne zemlje već su tada i dva razdoblja značajna u njegovu jezičnom sazrijevanju. Prvo, Mate je Balota već zasjao zbirkom Dragi kamen kao dijalektni pjesnik, čakavac. I, drugo, prošlo je podosta vremena od kada i on, poput brojnih hrvatskih književnika, nakon kratkotrajna oduševljenja ekavicom, opet piše jekavski, hrvatskim jezikom. Još dalje je iza njega ostalo doba kada je kao mornar došao u novopokrenuti “Hrvatski list” u Puli, koji je u neku ruku nastavljao tamo gdje je upravo ugasla “Naša sloga” stala nakon 45-godišnjega uspješna izlaženja. Mladi Mirković je u “Hrvatskom listu” objavljivao prve zapaženije priloge, najprije na standardnom jeziku, a zatim i na čakavici, jedan dio njih pod književnim pseudonimom Mate Balota, koji će kasnije stalno rabiti u književnom radu. Imao je u to vrijeme 19 godina i 6 razreda gimnazije, od čega su dva viša razred bila češka. Tu je radio od kraja 1917. do rujna 1918. godine, da bi i on, poput brojnih onodobnih hrvatskih intelektualaca, bio snažno zaokupljen idejom jugoslavenstva. Kako od 9. kolovoza 1918. list izlazi isključivo na ekavštini, to je i veći dio Mirkovićevih priloga u njemu pisan ekavski.
Taj je postupak, dakako, bio politički i dade se do kraja razumjeti jedino uzmu li se u obzir sve onodobne okolnosti koje su na nj utjecale. Dio se objašnjenja vidi i iz redakcijskog članaka koji je objavljen u broju 1108 “Hrvatskog lista” od 11. kolovoza 1918. u kojem čitamo: “Danas je već treći dan da ‘Hrvatski list’ izlazi štampan ekavštinom. Time smo prekoračili u našem delokrugu mrtvu točku i pokazali da jugoslavenstvo nije nama samo lepa i kićena reč već da smo se u to jugoslavenstvo uživeli, da smo postali Jugoslaveni u političkom i kulturnom pogledu ... A budući da smo ne samo svojim razmišljanjem, ne izjavama naših najboljih i starih i sadašnjih kulturnih radnika došli na čisto da moramo postati jedan narod, s jednom književnošću, jednim jezikom i jednim nacionalnim duhom, narodnim sverazom, povukli smo i logički zaključak da ne ostanemo tekar pri rečima, već da pređemo i k delu. Mi se odričemo u književnom jeziku ijekavštine, prihvaćamo praktičnu ekavštinu, a srpski će se deo naroda našeg time lakše odreći ćirilice i prihvatiti latinicu koja će mu tim milija biti što je prihvatila njegovu ekavštinu. Približili smo se time mnogo i Slovencima, a ne će dugo proći, kad ćemo i s njima, daj Bože što pre, imati jedan književni jezik.”10 Pri tome valja imati na umu da se sve to događa usred ratnoga vihora u Puli 1918., u najjačoj austrijskoj tvrđavi i u ozračju Lenjinove revolucije u Rusiji, kada je bilo očito da dolazi kraj višestoljetne austrijske vlasti i kad se - činilo se mnogima - konačno ukazala prava prilika da se oživotvori zamisao o južnoslavenskoj uzajamnosti na svim područjima. Stoga je posve razumljivo da je i mladog Mirkovića ponio isti zanos kao i mnoge u Istri i izvan nje u to doba, što potvrđuje i velik broj dopisa potpore uredništvu lista iz različitih gradova.11
Drugi je vidik iz Mirkovićeva školovanja i životnog puta. Pisac Tijesne zemlje rodio se u vrijeme kada hrvatski vukovci stupaju na jezičnu scenu, i to godinu dana prije nego što se pojavila Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog jezika, uz Brozov Hrvatski pravopis iz 1892. i Broz-
-Ivekovićev Rječnik hrvatskoga jezika iz 1901., najpoznatija djela vukovske struje u hrvatskom jezikoslovlju.
Valja se ovdje podsjetiti da znatno kasnije, istom oko 1907. godine, počinje u Istri hrvatski jezik postupno prodirati u javne institucije, sud, kotar i dr.
Osim ljepote zavičajnog izričaja vrlo rano, još i prije polaska u školu, Mijo se Mirković mogao susresti i s tekstovima bližim standardnom jeziku iz najmanje dvaju u narodu naširoko poznatih i veoma popularnih izvora. Jedan je bio “Razgovor ugodni” Andrije Kačića Miošića, čijim se štokavskim ikavskim stihovima u djetinjstvu oduševljavao jamačno isto onako kao i glavni junak Tijesne zemlje, mali Tone Gašpić, o kome pisac kaže: “Kačića je čitao i pjevao s velikima. On bi čitao prvi stih, zatim su u dvoje pjevali taj stih. Brzo je naučio pjesme na pamet i pjevao sve češće dugačke nizove deseteraca. A divne, daleke, neviđene stvari koje su se nekad desile bile su u tome Kačiću ... Kako je to Kačić sve znao! On je Slavinac, slavinski narod je veliki i ima junake kakve nitko drugi nema. I kako je to u Kačića sve lijepo, po domaće, svaku riječ razumiješ, kako su lijepe slavinske riječi i lijepo se slažu u pjesmi.”12 Da je tako, svjedoči i zapis iz Balotine ostavštine pod naslovom “Na pola dijela” u kojemu on kaže. “Kačić je bio veličanstvena, sjajna, blistava, sunčana knjiga, baš kao zrak u našoj zemlji usred vedrog ljetnog dana. U cijelom selu bio je samo jedan Kačić i čuvao se kao velika dragocjenost, na isti način kako su se čuvale mišnice od žutog šimširova drveta, koje su mirisale na starinu, na ulje, na djeda i na crne žuljave seljačke prste. Ali je bilo nekoliko prepisa onih ljepših Kačićevih pjesama, koje su se pjevale u duge zimske večeri, kod ognjišta, bukalete i djevojaka.”13
Drugi je jezični izvor pristizao iz crkvenih knjiga, molitvenika, vjerojatno i iz već spomenutoga i jednako tako u narodu popularna Dobrilina molitvenika “Otče, budi volja Tvoja”.
A kakvo je jezično znanje ponio iz škole, teško je pouzdano prosuditi. Zna se da je završio šest razreda družbine pučke škole, koja je u Raklju otvorena kada mu je bilo 5 godina i da mu je prvi učitelj bio Pave Saršon iz Voloskog. Školovanje nastavlja u hrvatskoj gimnaziji u Pazinu na kojoj završava četiri razreda, a nešto kasnije i još dva završna u Češkoj. O tome kako su Mirkovićevi gimnazijski učitelji poznavali hrvatski jezik svjedoči i ovaj zapis iz kasnijeg vremena: “Dimitrije Vac bio je tada mlad nastavnik. Hrvat iz Babine Grede, lingvist sa hrvatskog sveučilišta, on je vladao hrvatskim jezikom bolje od prosjeka naših nastavnika, Istrana i Slovenaca, koji nisu učili hrvatski ni u srednjoj školi, ni na sveučilištu.”14
Od pazinskih gimnazijskih dana do pisanja Tijesne zemlje Mirković je boravio i radio u mnogim sredinama prve Jugoslavije i u inozemstvu, pa je i to u određenoj mjeri moglo utjecati na njegov jezik, napose na morfološkoj i leksičkoj razini. Studirao je u Zagrebu, Berlinu i Frankfurtu, gdje 1923. godine doktorira. Kasnije radi u Francuskoj, Belgiji, pa u Beogradu, Aleksincu, Osijeku, Bakru, Novom Sadu, Subotici i nanovo u Beogradu do 1941.
I kada se s takvim podacima rasklopi ovaj roman s nakanom da potanje upoznamo njegovo jezično tvorivo, već u samu pristupu valja lučiti jezik Balotinih seljaka, Rakljana, u dijalozima i jezik u ostalom dijelu teksta.
Prvi je sloj, onaj dijaloški, čakavski. I letimičan uvid u njega upućenijem čitatelju daje naslutiti da je to u osnovi rakaljski govor. Koliko on odstupa od onog rakaljskog idioma što ga je na početku dvadesetog stoljeća Mijo Mirković naučio u djetinjstvu i koliko se poklapa s današnjim stanjem, teško je utvrditi bez dodatnih potanjih istraživanja, koja još čekaju marna istraživača. Ipak, jedno je posve izvjesno i nakon prvog uvida u tekst. Koliko god je Mate Balota bio čvrsto povezan s istarskom problematikom, nema dvojbe da je njegovo dugotrajno izbivanje iz Istre i boravak u raznim sredinama, te podatak da je veći dio svojih djela pisao daleko od zavičaja, sve je to moglo utjecati da i u pretežito čakavska obilježja u dijalozima Balotinih junaka uđu i poneke osobine drugih, mahom susjednih, čakavskih govora. Uostalom, do takva su zaključka došli i jezikoslovci koji su proučavali jezična obilježja Balotinih pjesama15.
Međutim, čakavski sloj ne treba tražiti samo u dijalozima, on je obilato zasvjedočen i u ostalom dijelu teksta koji je pisan standardnim jezikom. Nisu to samo riječi koje su u rakaljski ušle iz romanskih idioma, primjerice: brâjda16 - ‘vinograd’, bręnta - ‘drvena posuda za vodu, vučija’, brvskva - ‘kelj, zelje’, brudtt, famtja - ‘obitelj’, fašktt - ‘bačvica’, komunâl - ‘općinsko zemljište’, korúna - ‘živa ograda, živica’, kvartaról(a) - ‘mjera za žito’, maištrâl - ‘maestral’, mskina - ‘automobil, stroj, željeznica’, męndula - ‘badem, bajam’, picigamôrti - ‘grobar’, plsca - ‘trg, pozv(l) - ‘terasa, balkon’, škrlatîna - ‘dječja bolest, šarlah’, wlika - ‘maslina’ i dr.
Pisac je u tekst romana izvan dijaloga unio i brojne lekseme u obliku kako ih je naučio u materinskom idiomu, iako su za njih postojale i standardne zamjene. Npr. barss, kućni barss - ‘sjenica od vinove loze pred kućom’, byke - ‘dugačke kovrdže u žena’, (otuda i nadimak Brkica), dvta - ‘miraz’, drôban snijeg - sitan snijeg, gnjula mjesto glina, ladvnja - ‘drvo iz porodice brijestova, koštel’, malinuca - ‘mlinica, mlin’, múka - ‘brašno’, vdrna - ‘loza iznad kućnih vrata’, pridvôrje - predvorje, pvd, na gornjem podu - ‘na gornjem katu’, rízniti - ‘goditi, prijati’, skss - ‘živac kamen, hrid’, spolovína - ‘napolica, napoličarenje’, wtulan, wtulna - ‘ugodan, ugodna’, vrtli (iza kuće su vrtli sa ulikama) (19)17, vôz - ‘kola’ itd.
Još je brojnija skupina mjesnih naziva za različite alate, poslove, običaje i nošnju, kao što su ovi: bâlda - ‘sjekirica’, brmęč - ‘jestiva trava’, cârza - ‘vunena domaća tkanina’, cvk - ‘panj, trupac za sjedenje’, gwžva - ‘spona između jarma i pluga spletena od grabova pruća’, klíčak - ‘zatvarač na sponi za sapinjanje stoke’, kvledvar - ‘koledar’, konjwš - ‘nagrada u ribi za pomoć pri izvlačenju mreže’, kortt - ‘sukneni kaput’, krptt - ‘ženski ogrtač u vrijeme žalosti’, kršnjâk -‘oni što se rode sa zvijezdom na čelu i kapicom na glavi’ (110), lómnica - ‘kup sijena manji od stoga’, mršsn - ‘alat za sječu drva’, mušketsti - ‘strijeljati’, vtka - ‘čistač pluga’, paštt ispod vrata - ‘ogrlica ispod vrata’, paštwre - ‘spone za sapinjanje stoke’, plwvčnjak (za ptuce) - ‘zamka od kamene ploče’, prtža - ‘naprstak (duhana za šmrkanje)’, rakatâč - ‘ribež’, ruzârij - ‘krunica, večernja misa’, svlen - ‘kremeni pijesak’, staruć - ‘mjera za žito od deset litara’, špîngule - ‘naušnice’, štruca - ‘izdanak loze, mladica’, štrpsča - ‘trnokop, budak samo s jednim krakom’, tęza - ‘kolnica, staja’, tínja - ‘drvena posuda za maštenje grožđa’, tyta - ‘spona od brestova pruća na volovskom jarmu’, (savijao gužve i trte /130/), Vîlija Bvžja - ‘Badnjak’ i dr.
Čakavska je osobina - široko proširena i po ostalim istarskim čakavskim govorima - da se mjesna imena na i: Belavići, Bokordići, Hrboki, Jovići u genitivu ne mijenjaju, pa u tekstu čitamo: voz iz Belavići (27), teta Mande iz Hrboki (27), tetka iz Jovići (177), doveo jedne noći mladu iz Bokordići (226).
Ovamo se može pribrojiti i skraćivanje osnove imenica na -in u jednini: smrt starog Rakljana (132), mjesto starog Rakljanina, zatim nesiblirizirana osnova u nekoliko imenica: u poderanim opančićima iz kojih su virili podlogi. (43), lovili su u luki (60), te starija značenje imenice par: dva para dobre zemlje ... (166) Ipak je na njivama uzorao dva para kukuruza (126).
Među morfonološkim obilježjima Balotina jezika u Tijesnoj zemlji dva su najučestalija. To je ležernost u bilježenju ije od staroga jata i ikavizmi izvan standardne norme. Tako nalazimo: prijeklet, zaprijeka, crijepnja, a u dijalogu je uvijek stari čakavski lik te riječi: čripnja, zatim: dao se na snijeguliće koji zimi napune vrtao (169), brzo su sazrijeli (126), tijesnije vezivali (127), griješnik, griješnici (328), ali iza pokrivenog r dolazi često je: odgovori dječak odrješno (123), pa sprječava, s pogrješkama, poprječnim putem, odrješit, krještavo, čak i srdjele (201).
Ikavski su likovi mjesto jekavski zastupljeni ne samo u glagolskim oblicima, u infinitivu i glagolskom pridjevu radnom (glavom su mu proticale misli (19), i ognjište ... nekuda je letilo (35), ... poletiti u grad ... (42), proljeće je doletilo ... (59), živiti od zemlje (198), lebdit će njegov duh po mjestima (208), uticao na Markovu odluku) već katkad i u ostalim riječima: sad se izgubio između smrika (206); Pop je zatim pročitao litnice pokojnih, vječiti kalendar umrlih u pojedine dane slijedećeg tjedna(15); Te zime umrla je baba Ana ... Jedan novi grob, jedna nova litnica (243).
Određenu boju Balotinu jeziku daju i oblici koji su danas ili rjeđi ili su donekle stilski obojeni. Prezent glagola znati i dati uvijek uzima s osnovom znad- i dad-: Odrasli znadu (16), Marko predloži da prodadu ovce (139). Tu je oblik dvjesta i u Mate Balote redovito pridjev od Pula u starijem i danas rjeđem liku puljski: prije dvjesta godina (235),) odveli su Grgu u puljsku bolnicu (239). Pisac upotrebljava nazive Mrčana, Mrčanac, Mrčanka, Mrčanci i pridjev mrčanski, a ne današnje oblike s umetnutim a u prvom slogu: Marčana ... marčanski, zatim Barban, ali samo Brbanci, Brbanština i pridjev brbanski.
Čest je i nastavak iju u genitivu množine: iznad gornjega praga kućnih vratiju (19), od vratiju prema zidu (109), ali: ...mala prostorija s ognjištem do vrata (66), zatim: usta bez zubiju (48), brkovi od kukuruznih vlasiju (181). Neke imenice e-sklonidbe dolaze s nastavkom a u tom padežu: nekoliko hrpa djece (66), dio tih općih tvrdnja (144).
Glagoli ponijeti i donijeti glase ponesti i donesti: njih dvoje će to ponesti složno ... (52), Francuzi su donesli bolesti (130).
Tu su i riječi podrug, obvezivati, sveza: još prije podrug sata (52), učila ih i obvezivala da sade masline (145), u neprestanoj svezi sa svijetom (149).
Zanimljivo je razgraničenje u značenju imenica stube i stepenice, te kruh i hljeb, koje se jasno razabire iz konteksta: i sjeo na stepenicu od stuba (154), hlib (tj. hljeb) kruha, te instrumental u imenica i-sklonidbe s nastavkom u tamo gdje danas češće dolazi i: i svi odnosi sa obitelju (227).
U trećem licu jednine perfekta povratni glagoli zadržavaju se je: vozio se je i on na željeznici (41). Više je takvih primjera u dijalozima.
Osim toga, u jednu je ruku posve očekivano što će čitatelj u romanu naći i dosta oblika i riječi koje su danas obilježja srpskoga jezika ili su u njemu običniji nego u hrvatskome. Na prvome mjestu po učestalosti to je takozvano “dakanje”, tj. uporaba sklopa da plus prezent tamo gdje u hrvatskome jeziku dolazi infinitiv. Od mnoštva istovrsnih primjera ovdje spominjemo samo dva: sve to ima sada da padne (25), imala je ove zime da se uda (179). Prijedlog s dolazi samo s naveskom, dakle u liku sa. Više puta izvan dijaloga je jagnje, dok je u dijaloškim dijelovima samo janje. Naći će se autorovu jeziku i hartija umjesto papira, pa pridjevi poreski i proljećnji: poreske vlasti ne čekaju (89), proljećnje nebo (235), glagoli zakačiti, snabdjevati: blok mu zakačio nogu (98), nisu se snabdjeli gnjilom ... (84), zatim ličiti u značenju ‘sličiti, nalikovati’: polumrak malinice liči na ... ( ), imenice nenavist, ubijstvo, podstrek: govorio im je o nenavisti (141), dugo su otimačinu i ubijstvo smatrali (146), nevažan podstrek (202). Ovamo idu i ekavski likovi poput ovih: istruleli ostaci (134), na tome prelazu (248), mora upotrebiti za bušenje (209). Imenica glad dolazi samo u muškom rodu: u lončarskim kućama manje je bilo glada (84). Nema pridjeva praktični, već samo praktički: U stvari ti brojevi ... nisu bili od neke neposredne praktičke važnosti (15).
Takvih je obilježja više na onim mjestima u kojima ekonomist i pisac brojnih ekonomskih priručnika Mijo Mirković nadjačava u istoj osobi književnika Miju Mirkovića. Otuda se, idući tragom književnih kritičara, može ustvrditi da je Tijesnu zemlju, dakako, pisao čakavski pjesnik Mate Balota, ali je u njemu obilato zasvjedočen i ekonomist Mijo Mirković, uz ostalo, i po jezičnim značajkama.
Ovdje se valja podsjetiti da je Mate Balota za života tražio da mu drugi ne popravljaju jezik. Prema svjedočenju Josipa Percana, kojemu je pisac predao rukopis Tijesne zemlje, Mate Balota je na kraju razgovora rekao: “Evo rukopisa ... Ne dozvoljavam da se išta u njemu mijenja.”18 Da je nad svojim djelom bdio i nakon tiska, svjedoči i podatak kako je u autorski primjerak romana unio 102 ispravka različite vrste.
Osim već spomenute rakaljske čakavice, ponajviše u dijalozima, u romanu se susreće još jedan jezični sloj koji može biti zanimljiv prije svega dijalektolozima. Riječ je o tome do su istraživači narodnoga stvaralaštva opazili da su u romanu Tijesna zemlja vjerni opisi seoskih poslova, života, nošnje, običaja i vjerovanja. Evo i opisa priprave vozića koji se ističe plastičnošću, dokumentiranošću i, što nas ovdje napose zanima, koji je prepun posebna nazivlja za tu radnju (za ovu prigodu istaknuto otisnuta): “Kad se nazobao, Tone je od svježe kukuruzovine pravio vozić. Razreže stabljiku na ravne dijelove, spoji dva dijela u križ i veže naokolo venkom, zatim umeće u prazna mjesta platice. Tako jedno po jedno, četiri kola. Kola pričvrsti žbicom uz osi, napravi štramice, stupce i timun i vozić je gotov.”19
Budući da je takvih opisa podosta i da je i po njima ovo djelo bogat izvor za proučavanje narodnoga života, očito je da se u romanu može naći prilično jezične građe korisne za dijalektološka istraživanja. Osim već spomenutih naziva za poslove i običaje, ovamo idu i brojni toponimi, mikrotoponimi. Tako opisujući na početku šesnaeste glave kamenolom u kojemu je radio Tone, Balota imenuje sve lokalitete koji se otuda vide (ovdje su dalje istaknuto otisnuti): “Kamenolom je bio visoko na brijegu iznad Luke, sa njega se vidila cijela Luka, njezine strane, staze što vode u nju, gore strmi Pištet, Grabrin Sad sa malim vrtlom i dvije smokve, Grubića Dvori na početku visoravni, preko Belića Dvori, na drugom kraju pusti Prnaž sa velikom gromačom mjesto kape na vrhu i Belanovica sa pržinastom zemljom, Debela Glava i komad Prima na Getima, Dubac i Kvarner.”20
U romanu je podosta i antroponima. Na početku sedamnaestog poglavlja Balota tvrdi da su sve seljačke obitelji bile zahvaćene pokretom za otvaranje kamenoloma pa ih u nastavku i imenuje prezimenima, pridjevcima ili nadimcima: Tudorovi, Župan, Dufin, Tominkini, Osipovi, Školantovi, Valići, Prcani, Pudin, Belin, Papa.
Zasebnu cjelinu čine stihovi narodnih pjesama i različite uzrečice, npr.: otići pod pajole: čovjek koji masti znoji se i kad izađe na mraz može za dan da ode pod pajole (109), jaje soli: kakva je to zarada jaje soli (242), skupi na riječima (178) i dr.
U ovom radu nije bilo težište na istraživanju Balotina jezika kao sredstva umjetničkog izraza, što je posebno zanimljivo područje, napose stoga što se, kako je već spomenuto, i po jeziku raspoznaje da je roman pisao čakavski pjesnik Mate Balota, ali i ekonomist Mijo Mirković i što se pisac, uz naglašenu osjećajnost, posve poistovjećuje sa svojim likovima.
Pjesnik Balota snažno dolazi do izražaja posebice pri susretu s motivima koje je dublje i trajnije doživljavao pa ih je kadšto pretočio i u čakavske stihove. Od više primjera koji se mogu naći gotovo u svakom od dvadeset poglavlja, ovdje spominjemo one najimpresivnije. Takva je svojevrsna himna istarskoj zemlji na početku petog poglavlja, iz koje u punoj silini i snažnoj jezičnoj ekspresiji izbija piščev ushit ljepotama zavičaja: “Istarska zemlja zanosi svojom raznovrsnošću. Divlja i pitoma u isti mah, tu gola i kamenita, tamo zelena i šumovita, na sjeveru i istoku visoka gola brda, na jugu i zapadu plodne kosine crvene zemlje. A svuda raznovrsnost. Brda i brdašca, njive i njivice, doline i doci, drage i dražice, glavice i dubine, vrhovi i ograde, jame i jamine, požarine, paleži i prisike, polja i poljica, vrtli i vrtlići, brajde i brajdice, strnine i lokvine - kako je narod nazvao dijelove sela, polja, šuma i pašnjaka, na kojima živi - sve se to niže jedno do drugoga. Gdje zastaneš i obazreš se naokolo - drugi pogled, sa svakog zavijutka staze i puta - drugi vidik. Svaka njiva je drukčija, svaka šuma i šumica sastavljena od drugoga drveta, u jednoj šumici svo je drveće ispremiješano: dubovi, jasenovi, grabrovi, smrike, drinak, klen, cer. Svaka brajda drukčije je položena i druge veličine. Na ravnom pašnjaku nalazi se duboka vala, usred šume ograđeni dolac sa zelenim, bijelim, modrim glavicama kupusa. Dapače je i zemlja drukčija, na jugu i zapadu crvena, u sredini i na sjeveru bijela, na istoku opet crvena.”
Isto se opaža i u ritmiziranoj prozi o seoskim poslovima u dvanaestom poglavlju, u kojoj se višekratno javlja glagol treba: “Zemlja je zemlja, ona je sigurna, ona uvijek daje. A zemlja bez volova je već napola izgubljena. Treba orati, treba gnoj voziti, treba prije svega gnoja imati, a kako bi imao gnoja bez blaga; treba obrezane loze doma dovući, treba koce dovesti, treba drva dovoziti i za ognjište i za peć za lonce, treba ljeti vodu dovoziti, treba voziti koce u grad, prenašati korito, voziti suknenu robu na perilo na vrutak, i onako punu vode kući, treba sijeno i kukuruz dovesti doma, bačve sa grožđem iz brajda dovesti, ovršiti treba, žito voziti kući, vapno, kamen i solen voziti, na more nešto odvesti ili s mora dovesti, trebat će nekad možda, kao i Roverac, i vino voziti u grad, stotine poslova se mora svršiti, ništa bez goveda.”
Koliko li je tek simbolike, osjećajnosti i misaonosti zbijeno u lamentaciju o sudbini višestoljetnog Škabićeva duba na kraju prvog poglavlja: “Sudbina Škabićeva duba bila je odlučena. Stotine godina dub je rastao slobodno, zahvaljujući svoj dugi vijek udaljenosti od puta i od mora, svatko je mogao da ga posiječe, ali nitko nije mogao da ga odnese. Stotine godina prije Gašpića i Škabića bio je on tu, druge stotine godina pastiri i kosci u užareno podne odmarali su se pod njime, mimoišle su ga bolesti, mimoišle strijele, on je ostajao netaknut, sa žilama na široko razgranatim, s krošnjom kao ogromnom krunom, koja vlada nad šumom, nad sjenokošama, nad niskim grabrovima i smrikama, ogroman, veličanstven, nesavladiv, svjedok kretanja koljena i rodova po besputnim ledinama. Kao mravi kupili su se ljudi i životinje pod njime, zastajali i odlazili. Nisu ga dirali, jer nisu znali što će s njime. Nisu ga našli ni venecijanski kapetani, ni trgovci, ni vodnjanski patriciji, ni napoleonski administratori. Samo su vjetrovi, ptice i seljaci znali za nj, kroz vjekove zaustavljali se kod njega, ostavljali ga i opet se k njemu vraćali. To divno deblo, starije od država i kraljeva, od vlasti i granica, ta veličanstvena krošnja, ljepša od svega, što može ljudska ruka da stvori, sve to ima sada da padne, da nestane zauvijek sa ivice Plokata samo zato, što se u maloj crvenoj glavi Marka Gašpića zamijesila misao da bi od toga duba moglo biti dobro korito za ulje.”
Kada u četvrtom poglavlju čitamo opis narodnog pjevača u svadbi, u suzvučju riječi, svirke i zanosa čujemo i raspoznajemo prkosne, nabrekle i zvonke stihove iz pjesme “Sipe piva”: “Zadubljen u svirku, s puhaljkom u ustima, on osjeća samo kako pred njim plešu polja, cvatu sjenokoše, mirišu šume, skaču goveda. Iskonske čežnje ljudi za ljepotom, za srećom, za radošću trepere mu u srcu pod suknenim krožetom, hiljade čežnji, hiljade radosti, on je pun i lak, sve je radosno u njemu, on stvara radost oko sebe. Drhte mu mišići na rukama, na stegnima, u koljenima, u ramenima. Iako ništa ne vidi, osjeća da se raduju sva ta srca oko njega, velika i mala, mlada i stara, da se radošću prelijeva kućica i njezin slamnati krov, da su radosne smokve u vrtlu i živi kameniti skasi pred kućom. Raduju se vrtli, putovi, drage i doci, more, barka, koja ih je danas prevezla, rakljanske šume i polja. I mrtvi su radosni danas, i groblje će biti nasmijano, kad pođu u crkvu. Lili-li,lili lili, tilili-rilili…lipa mladost moja…”
Na takvim mjestima i Balotin je jezik donekle drugačiji, puniji i raznolikiji, mekši, rečenice su gipkije, nanizane i povezane skladno i u ritmu emocija i misli što kao bujica naviru i rasipaju se po bjelini papira.
Dakako, to je samo nešto usputnih potvrda, sve će naći onaj tko stane istraživati jezičnu izražajnost i stilsku raznovrsnost Balotine proze.
Zaključno se može reći da je Balotin jezik u romanu Tijesna zemlja slojevit i poseban, uostalom, kao i u svakom vrijednom književnom djelu. Uz standardni sloj, tu su još veoma snažne čakavske crte, i to u dijalozima i izvan njih, ali i obilježja što ih je autor za duga izbivanja iz rodnog kraja usvojio iz drugih jezičnih zajednica. Ukratko, Mirkovićev jezik nisu mimoišla opća onodobna stanja norme hrvatskoga jezika, no on je i u općejezičnom i u estetskom smislu izrazito individualan, svjedočanstvo je autorove stvaralačke moći, ali i vlastitoga jezičnog odabira iz bogata poklada hrvatskoga jezika.

Literatura:

Vladimir Anić: Poticajnost Mirkovićevih misli i svjedočenja o jeziku, ‘Susreti na dragom kamenu’, Pula, 1983., str. 111-120.

Mate Balota: Tijesna zemlja, Istarska naklada, Pula, 1983.

Mate Balota: Tijesna zemlja, Amforapress, Pula, 2002.

Mate Balota: Stara pazinska gimnazija, Pula-Rijeka, 1984.

Marin Franičević: Mate Balota, predgovor u knjizi Pavić, Balota, Ljubić, Gervais - Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 105, Zora i Matica hrvatska, Zagreb, 1973., str. 109.

Iva Lukežić: Jezična struktura u Balotinim pjesmama, ‘Susreti na dragom kamenu’, Pula, 1988., str. 249-271.

Tone Peruško: Proza i poezija, Rijeka, 1959.

Petar Šimunović: Materinski idiom Mate Balote i jezik Dragog kamena, ‘Susreti na dragom kamenu’, Pula, 1988., str. 271-283.

Mirko Urošević: Predgovor, Tijesna zemlja, Istarska naklada, Pula, 1983., str. 5 i 6.

1 Usp. Iva Lukežić: Jezična struktura u Balotinim pjesmama, u zborniku ‘Susreti na dragom kamenu’, Pula 1988., str. 249-271; Petar Šimunović: Materinski idiom Mate Balote i jezik Dragog kamena, isto, str. 271-283.

2 Marin Franičević: Mate Balota, predgovor u knjizi Pavić, Balota, Ljubić, Gervais - Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 105, Zora i Matica hrvatska, Zagreb 1973., str. 109.

3 Iznimkom je rad Vladimira Anića pod naslovom Poticajnost Mirkovićevih misli i svjedočenja o jeziku, ‘Susreti na dragom kamenu’, Pula 1983., str. 111-120.

4 Tone Peruško: Proza i poezija, Rijeka 1959.

5 Mirko Urošević: Predgovor, Tijesna zemlja, Istarska naklada, Pula 1983., str. 5 i 6.

6 Isto, str. 5.

7 Mate Balota: Tijesna zemlja, Amforapress, Pula 2002., str. 74.

8 M. Franičević, isto, str. 108.

9 Kojim se pravopisom služio Mate Balota dok je pisao roman, teško je utvrditi bez uvida u rukopis koji se, prema svjedočenju prof. Mirka Uroševića, jednoga od poznavalaca Mirkovićeva života i rada, zagubio. Zanimljivo je da je sam autor prvotno u naslovu drugu riječ napisao velikim slovom: Tijesna Zemlja.

10 Vitomir Ujčić: Puljski “Hrvatski list” (1915 - 1918) - Bibliografija priloga, Pula 1967., str. 10.

11 Isto, str. 10.

12 Mate Balota: Tijesna zemlja, Amforapress, Pula 2002., str. 153.

13 Za podatak iz rukopisa zahvaljujem M. Uroševiću.

14 Mate Balota: Stara pazinska gimnazija, Pula-Rijeka, 1984., str. 74.

15 Usp. radove iz bilješke 1.

16 Za podatke o naglasku vidi lektirno izdanje Tijesne zemlje iz bilješke 7.

17 Ovdje i dalje broj u zagradama označuje stranicu u tekstu Tijesne zemlje, izdanje iz bilješke 8.

18 Josip Percan: Prvi roman u novooslobođenoj Istri i Rijeci, prilog u knjizi Mate Balota: Tijesna zemlja, Istarska naklada, Pula 1983., str. 359-367.

19 Mate Balota: Tijesna zemlja, Amforapress, Pula 2002., str. 158.

20 Isto, str. 242.

Prethodna objava:
NASTANAK I RAZVOJ JUGOZAPADNOGA...

Sljedeća objava:
NAJSTARIJA HRVATSKA KAJKAVSKA...

Povratak na sve novosti