MALE DADA SVAŠTICE

15. Listopad, 2015 - 16:03

MANIFEST GOSPODINA AA ANTIFILOZOFA
(TRISTAN TZARA)

bez određene potrebe obožavam vas
koji je francuski boksač
navigacijske vrijednosti neregularne kao depresija Dada u krvi bicefalne životinje
lepršam između smrti i nesigurnosti fosfata koji lagano grebuckaju po zajedničkom mozgu dadaističkih pjesnika
srećom
jer
zlatni
rudnik
tarife i visoka cijena života natjerale su me da Odlučim napustiti D’s
nije istina da su me umjetni dade korumpirali jer
tu ima dovoljno za oplakivanje ništa koje se naziva ništa
i ja sam izliječio bolesti konvencionalnosti
ja ljuska i kišobran mozga od podne pa do dva sata
dvosatna pretplata
praznovjerno otpuštajući mehanizam
spermatozoida balet čija se kostim-proba odvija u svim srcima sumnjivih pojedinaca
grickati ću vam prste
obnavljam vam pretplatu na celuloidnu ljubav koja škripi kao metalna vrata
i vi ste idioti
vratit ću se jednom u maniri vaših oživljenih urina kao obstertički vjetar joie de vivre
i osnovat ću internat za pjesničke fanove i došao sam opet da započnem ponovno
i vi ste svi idioti
i ključ samokleptomana radi jedino s krepuskularnim uljem na svakom čvorištu svakog stroja stoji nos novorođenčeta
i mi smo svi idioti
i vrlo sumnjičavi prema novom obliku inteligencije i nove logike koja slijedi iza naše manire
koja uopće nije Dada
i dopuštate da vas Aaizam zavede na pogrešan put
i vi ste svi idioti
mrlje
kirurškog duha pročišćenog sna
bandaža
i djevica
idioti

PROKLAMACIJA BEZ PRETENZIJA
(TRISTAN TZARA)

Umjetnost će otići na spavanje da bi se rodio novi svijet
“UMJETNOST”- papigina riječ - zamijenjena DADOM
PLESIOSAURUS, ili papirnati rupčić

Talent KOJI SE MOŽE NAUČITI stvara
od pjesnika apotekara DANAS kritika
balansiranja više ne začuđuje sličnostima

Hipertrofični slikari hiper-
estetizirani i hipnotizirani hijacintima
nalik-hipokritičkim mujezinima

KONSOLIDIRATI ŽETVU TOČNIH PRORAČUNA

Hipodrom besmrtnih garancija: ne postoji
ono što nazivamo važnost ne postoji transparentnost
ili pojavnost

GLAZBENICI RAZBIJTE SVOJE GLAZBALA
SLIJEPCI preuzmite pozornicu

IGLA je jedino za moje shvaćanje. Pišem jer je
to prirodno isto kao što pišam kao što sam bolestan

UMJETNOST ZAHTIJEVA OPERACIJU

Umjetnost je PRETENZIJA utopljena
SRAMEŽLJIVOŠĆU kahlice, histerija se rađa
u STUDIJU

U potrazi smo za
snagom koja je direktna čista trijezna
JEDINSTVENA u potrazi smo za NIČIM
potvrđujemo VITALNOST svake
INSTANCE

antifilozofija spontanih akrobata
U ovom trenutku mrzim čovjeka koji šapće
prije pauze - eau de cologne -
u kazalištu. RADOSNI VJETAR

Ako svaki čovjek kaže drugačije to je zato što je u
pravu

Spremite se za akciju gejzira naše krvi
- podmornička formacija transkromatičnih zrako-
plova, stanični metali pobrojeni u

letu slika

iznad pravila
i njihove kontrole

PREKRASNO

To nije za prerezane vragolane
koji još uvijek obožavaju svoje ožiljke

dAdaIstiČKI ManIfesT!

Umjetnost, u svojim postupcima i smjerovima, ovisi o vremenu u kojem živi, a umjetnici su kreature svojih epoha. Najveća umjetnost bit će ona koja će u svojim nastupima svjesnog predstavljati tisuću problema ovog doba, umjetnost koja je vidljivo oštećena eksplozijama prošlog tjedna, koja zauvijek pokušava sastaviti svoje udove od jučerašnjeg pada. Najbolji i najoriginalniji umjetnici će biti oni koji će sat za satom trgati ostatke svojih tijela iz neobuzdanih životnih smjena, i koji će se, krvareći iz ruku i srca, čvrsto držati za inteligenciju svog vremena.
Je li ekspresionizam ikada ispunio naša očekivanja one vrste umjetnosti koja potvrđuje naše najvitalnije zamisli?

Ne!Ne!Ne!

Jesu li su ekspresionisti ispunili naša očekivanja o umjetnosti koja spaljuje životnu esenciju u naše meso?

Ne!Ne!Ne!

Ekspresionisti su, pod krinkom ispitivanja najdubljih poriva koji vladaju nad nama, u književnosti i slikarstvu napravili od sebe generaciju koja dan- -danas čeka književno-povijesnoumjetničku potvrdu, i koja se gura u prvi plan kao kandidat za počasno buržujsko priznanje. Pod krinkom propagiranja duše, pronašli su put unatrag - koristeći borbu protiv naturalizma - prema apstraktno-patetičnim gestama koje su predispozicije nezanimljivog, ugodnog i ukočenog života. Pozornice su prepune kraljeva, pjesnika, i faustijantskih priroda svih vrsta, dok teorije meliorističke koncepcije svijeta, čija je djetinja, psihološka naivnost vrlo važna samo za kritičko shvaćanje ekspresionizma, kao duhovi prolaze kroz umove ljudi koji nikada nisu glumili. Preziru novinare, preziru oglašivače, preziru senzacije - sve to govori o ljudima kojima je stolica važnija od ulične buke i koji ju smatraju prednošću svakog prevaranta koji ih želi orobiti. Taj sentimentalni otpor prema vremenu koje nije niti bolje niti gore, ništa više reakcionarno i ne manje revolucionarno od bilo kojeg drugog vremena, taj slabašni otpor, koji očijuka sa molitvom i gnjevom kada ne uspije napraviti svoj kartonski pištolj od tavanskih štakora - to su karakteristike mladeži koja nikada nije shvatila kako biti mlad. Ekspresionizam je, otkriven u tuđini, u Njemačkoj postao - kao što se to uvijek događa - debela idila i očekivanje dobre mirovine; ništa ga više ne povezuje s borbama aktivnih ljudi. Potpisnici ovog manifesta okupili su se oko bojnog pokliča:
DADA!!!

za promicanje umjetnosti od koje očekuju ostvarenje novih ideala. Što je zapravo DADAIZAM?

Riječ Dada simbolizira primitivan odnos s okolinom stvarnošću; s dadaizmom nova stvarnost dostiže svoju važnost. Život se manifestira kao simultana konfuzija zvukova, boja i mentalnih ritmova koji su hladnokrvno apsorbirani u dadaističku umjetnost sa svim senzacionalnim krikovima i grozničavošću njegove svakodnevne izopačenosti i totalne, brutalne stvarnosti. To je tvrda razdvajajuća granica koja pokazuje koliko se dada razlikuje od svih prethodnih umjetničkih pravaca, a osobito od FUTURIZMA, koji su neki praznoglavci nedavno shvatili kao novu kolekciju impresionističkih dostignuća. Dadaizam je prvi prestao držati estetsku poziciju spram života, a to je uspio trgajući sve slogane etike, kulture i unutarnjosti, koji su samo maska za praznoglavce, na njihove sastavne dijelove.

BRUITISTIČKA pjesma

Pokazuje automobil kakav jest, esenciju automobila sa zijevanjem umirovljenika Schulzea i kričanjem kočnica.

SIMULTANA pjesma

Poučava značenje konfuzioznosti svih stvari, dok Herr Schulze čita, Balkan express prelazi most blizu Niša, svinja se valja u blatu kod mesara Nuttkea.

STATIČKA pjesma

stvara od riječi pojedince. Od slova koja sačinjavaju izraz “šuma”, izlazi šuma sa svojim vrhovima, livrejiranim šumarima i divljim svinjama; možda se čak i pokoji mali hotel nađe na putu, Bellevue ili Bella Vista.
Dadaizam vodi do novih mogućnosti i oblika izražavanja u svim umjetnostima. Od kubizma je stvorio scenski ples, propagirao je BRUITISTIČKU glazbu futurista (čiju čisto talijansku osobitost ne želi generalizirati) u svim zemljama Europe. Riječ dada istovremeno pokazuje internacionalnost pokreta, koji nije vezan granicama, religijama ili zvanjima. Dada je međunarodni izraz našeg vremena, velika pobuna umjetničkih pravaca, umjetnički refleks svih tih ofenziva, mirovnih procesa, pobuna na tržnici povrća, večera u Esplanadi, itd. itd. Dada zahtijeva upotrebu

novih materijala u slikarstvu.

Dada je KLUB osnovan u Berlinu u koji svatko može ući bez ikakvih obveza. Tu je svatko predsjednik, i svatko može izreći mišljenje o umjetničkim problemima. Dada nije isprika za ambiciju nekoliko beletrista (u što bi vas naši neprijatelji htjeli uvjeriti), dada je oblik intelekta koji se otkriva u svakom razgovoru tako da se može reći: ovaj je DADAIST, a ovaj nije; Dada Club ima članove u svakom kutku svijeta, u Honoluluu kao i u New Orleansu ili Meseritzu. Biti dadaist znači, pod određenim okolnostima, biti više businessman ili političar nego umjetnik - ili biti umjetnikom slučajno; biti dadaistom znači biti odbačen od svega, biti protiv svih sedimentacija, za trenutak sjesti na stolac znači riskirati život (gosp. Wengs je već izvukao revolver iz džepa). Tekstil se uništava na dodir, netko kaže da životu koji želi podići negacijom. Reći da - reći ne; veliki hokus-pokus postojanja napaljuje živce pravog dadaista - on laže ovako, lovi ovako, vozi se na biciklu ovako - napola Pantagruel, napola Sv. Franjo i smije se i smije. Dolje s estetičko-etičkim stavom! Dolje s beskrvnom apstrakcijom ekspresionizma! Dolje sa svetijim-od-tebe teorijama književnih kretena! Mi smo za dadaizam u riječi i slici, za dadaistički hepening u svijetu. Biti protiv ovog manifesta znači biti dadaistom!
Tristan Tzara. Franz Jung. George Grosz. Marcel Janco. Richard Hülsenbeck. Gerhard Preiss. Raoul Hausmann. O. Lüthy. Fréderic Glauser. Hugo Ball. Pierre Albert Birot. Maria d’Arezzo. Gino Cantarelli. Prampolini. R. van Rees. Madame van Rees. Hans Arp. G. Thäuber. Andrée Morosini. François Mombello-Pasquati.

KOLONIJALNI SILOGIZAM
(TRISTAN TZARA)

Nitko ne može izbjeći sudbini
Nitko ne može izbjeći DADI

Samo vam DADA može pomoći da uteknete sudbini

Dugujete mi 943,50 franaka

Bez pijanaca!
Bez zrakoplova!
Bez elana!
Bez upišanih prolaza!
Bez zagonetaka!

DADA POSLOVICA1
(TRISTAN TZARA)

Paul Éluard želi postići koncentraciju riječi, kristaliziranu kao za ljude, ali čije značenje ostaje neučinkovito i prazno.
Na primjer, definicija: “Poslovica je poslovica.” Ili: “Vrlo poslovična poslovica.” Dada poslovica je rezultat multi-problematične dubokozvučnosti koja izlazi iz svih usta snagom inercije i uvjerenjem tona, ali koja osvježava smirenošću vremena prema vinu. Motivirajuća snaga koja stoji iza popularne poslovice je promatranje i iskustvo, a ona iza dadaističke poslovice je spontana koncentracija koja prodire u stil prethodne i koja može postići isti stupanj i rezultat: malo kolektivno ludilo sonornog užitka.

PREDAVANJE O DADAIZMU
(TRISTAN TZARA)

Dame i gospodo:

Ne trebam vam objašnjavati da je za javnost i vas, rafinirano slušateljstvo, dadaist ekvivalent kugavca. Ali to je samo govorna figura. Kada nam se ti isti ljudi približe, obraćaju nam se elegantno, što je ostatak njihove stare navike od vjere u progres. Na razmaku od deset metara, mržnja se ponovno vraća. Ako me upitate zašto, neću vam znati odgovoriti.

Još jedna karakteristika Dade je kontinuirano prekidanje prijateljstava s našim znancima. Oni stalno prekidaju odnose s nama i predaju se. Prvi koji je odbacio Dada pokret bio sam ja. Svi znaju da je Dada ništa. Raskinuo sam s dadom i sobom kada sam shvatio posljedice “ništa”.

Ako nešto radim, to je zato što me to zabavlja, ili zato što imam potrebu za aktivnošću koju koristim i kojom sam zadovoljan. U osnovi, pravi dadaisti su uvijek bili odvojeni od dade. Oni koji su se ponašali kao da je Dada toliko važna da su se odvojili od nje s uzdignuta nosa, bili su motivirani težnjom za osobnom promocijom, dokazujući da kopiranti uvijek gmižu kao prljavi crvi unutra-van najčišćih i najozarenijih religija.

Znam da ste danas došli ovdje slušati objašnjavanja. Pa, nemojte se nadati da ćete čuti bilo kakva objašnjenja o dadi. Vi meni objasnite zašto postojite. Nemate pojma. Reći ćete: postojim da svoju djecu usrećim. Ali u svojim srcima znate da to nije istina. Reći ćete: postojim da čuvam svoju zemlju od barbarskih invazija. To je dobar razlog. Reći ćete: postojim jer je to volja Božja. To je pričica za malu djecu. Nikada mi nećete moći reći zašto postojite, ali ćete uvijek htjeti sačuvati ozbiljan stav prema životu. Nikada nećete shvatiti da je život ironija, jer nikada nećete biti toliko sami da odbacite mržnju, predrasude, sve te stvari koje traže takav napor, u korist staloženosti uma koji izjednačava sve bez važnosti. Dada uopće nije moderna. Više joj je u prirodi povratak, slično budističkoj religiji, ravnodušnosti. Dada prilazi stvarima umjetnom pristojnošću, snijeg leptira izašao iz glave žonglera. Dada je imobilnost i ne shvaća strasti. Nazvat ćete ovo paradoksom, jer se dada manifestira samo napadnim činovima. Da, reakcije pojedinaca kontaminiranih “destrukcijom” možemo nazvati divljim, ali kada se te reakcije iscrpe, anihiliraju sotonističkim inzistiranjem kontinuiranog i progresivnog “Zašto?”, ono što ostaje, što dominira jest ravnodušnost. Ali s istim uvjerenjem, mogu tvrditi suprotno.

Priznajem da moji prijatelji ne odobravaju ovaj pogled na stvari. Ali “ništa” se može prošaptati kao odraz pojedinca. I zato će to važiti za svakoga, jer su svi važni jedino kao pojedinci koji izražavaju sebe - govorim o sebi. Čak je i to previše za mene. Kako se može od mene očekivati da govorim za sve ljude odjednom, i da ih istovremeno zadovoljim?
Ništa nije ljepše nego zbuniti i uznemiriti ljude. Ljude koje ne volite. Koja je korist od toga da im pružamo objašnjenja koja su samo hrana za znatiželju? Istina je da ljudi ne vole ništa osim sebe i svojih malih vlasništava, svojih prihoda, svojih pasa. Ovo stanje stvari proizlazi iz krive koncepcije vlasništva. Ako je netko siromašan duhom, posjeduje sigurnu i neustrašivu inteligenciju, surovu logiku, stajalište koje se ne može prodrmati. Pokušajte biti prazni i napunite svoje moždane stanice s malo radosti. Uvijek uništite ono što morate. Na svakodnevnim šetnjama. Tada ćete biti u mogućnosti shvatiti puno stvari. Niste inteligentniji od nas, i mi nismo inteligentniji od vas.

Inteligencija je organizacija kao i svaka druga, organizacija društva, organizacija banke, organizacija trač-partije. Na podnevnom čaju. Služi da se uspostavi red i pravednost tamo gdje ih nema. Služi za uspostavljanje državne hijerarhije. Za stvaranje klasifikacija za racionalan rad. Razdvojiti pitanja o materijalnom redu od onih o cerebralnom redu, ali shvaćajući zadnje vrlo ozbiljno. Inteligencija je trijumf zvučne edukacije i pragmatizma. Srećom, život je nešto drugo i njegovi užici su nebrojivi. Nisu plaćeni novčićem u tekućoj inteligenciji.

Ova zapažanja o svakodnevici dovela su nas do spoznaje koja tvori minimum osnove našeg sporazuma, osim simpatije koja nas spaja i koja je neobjašnjiva. Nemoguće nam je sporazumjeti se o načelima. Jer sve je relativno. Što su Lijepo, Dobro, Umjetnost, Sloboda? Riječi s pretenzijom stvaranja sveopćeg sporazuma, i zato se pišu velikim slovima. Riječi koje nemaju moralnu vrijednost i objektivnu snagu koju su ljudi uobičajili nalaziti u njima. Njihovo značenje mijenja se od pojedinca, jedne epohe, jedne zemlje do sljedeće. Ljudi se razlikuju. Raznolikost je ono što život čini zanimljivim. Ne postoji zajednička osnova u ljudskim mozgovima. Nesvjesno je nepresušno i van kontrole. Njegova snaga nas prevladava. Tajanstveno je kao posljednji dio moždane stanice. I kada bismo ga znali, ne bismo bili u stanju rekonstruirati ga.

Koje dobro su nam donijele filozofske teorije? Jesu li nam pomogle napraviti malen korak naprijed ili natrag? Što je naprijed, a što iza? Jesu li promijenile naše oblike preziranja? Mi jesmo. Mi se svađamo, raspravljamo, mi se uzbuđujemo. Ostalo je bezobrazluk. Ponekad ugodan, ponekad pomiješan sa malo dosade, močvara idiotizirana humcima umirućeg žbunja.

Imali smo previše inteligentnih pokreta koji su prekomjerno raširili našu vjeru u dobrobit znanosti. Ono što tražimo je spontanost. Ne zato jer je bolja ili ljepša od svega ostalog. Već zato što sve, što slobodno proizlazi iz nas, bez intervencije dvosmislenih ideja, predstavlja nas. Moramo naglasiti ovu kvantitetu života koja se redovito troši u svakom pogledu. Umjetnost nije najvažnija manifestacija života. Umjetnost nema nebesku i univerzalnu vrijednost koju joj ljudi rado priznaju. Život je puno zanimljiviji. Dada poznaje mjeru potrebnu umjetnosti: s profinjenim, odanim metodama, dada je uvodi u svakodnevni život. I obratno. U umjetnosti, dada sve svodi na prvobitnu jednostavnost, postajući sve relativnija. Miješa svoje hirove s kaotičnim vjetrom kreativnosti i barbarskim plesovima divljih plemena. Želi reducirati logiku na minimum, dok bi književnost u svojim pogledima primarno trebala biti namijenjena pojedincu koji ju stvara. Riječi imaju svoju težinu i iznuđuju se apstraktnim konstrukcijama. Apsurd me ne straši jer, gledajući s puno uzvišenijeg stajališta, sve u životu mi se čini apsurdnim. Jedino elastičnost naših konvencija stvara veze između suprotnih postupaka. Lijepo i Istinito u umjetnosti ne postoje; ono što me zanima intenzitet je osobnosti koji se izravno prenosi u rad; čovjek i njegova vitalnost, kut iz kojega promatra elemente i u kojem pogledu zna kako sakupiti senzacije, emocije u postojanu strukturu riječi i sentimenata.
Dada želi pronaći što riječi znače prije nego ih upotrijebimo, ne iz gledišta gramatike već iz gledišta predstavljanja. Objekti i boje prolaze kroz isti filtar. Ne zanima nas nova tehnika, već duh. Zašto želite da se zamaramo slikovnim, moralnim, poetičkim, književnim, političkim ili socijalnim novinama? Vrlo smo svjesni da su ove novine značenja samo uspješni klonovi različitih epoha povijesti, nezanimljiva pitanja mode i prozirnosti. Vrlo smo svjesni da su ljudi u kostimima Renesanse bili vrlo slični današnjim ljudima, i da je Chouang-Dsi bio dada kao što smo to mi. U zabludi ste ako dadu smatrate modernom školom, ili čak reakcijom na današnje pokrete. Nekoliko mojih izjava vas je pogodilo kao da su stare i obične, koji bolji dokaz želite da ste bili dadaist a da to i ne znate, možda čak i prije rođenja dade.

Često ćete čuti da je dada stanje duha. Možete biti peder, tužni, pogođeni, radosni, melankolični ili dada. A da niste književni, možete biti romantični, možete biti pospani, umorni, ekscentrični, poslovan čovjek, mršavi, transformirani, besmisleni, dobroćudni ili dada. To će se dogoditi kasnije u tijeku povijesti kada će dada postati točna, obična riječ, kada će joj popularna ponavljanja dati karakter riječi koja je organski vezana za svoj neophodan sadržaj. Danas nitko ne razmišlja o književnosti romantičke škole pri opisivanju jezera, krajolika, karaktera. Sporo ali sigurno, razvija se dada karakter.

Dada je ovdje, ondje i pomalo svuda, kao što je, sa svojim manama, sa svojim osobnim razlikama i različitostima koje prihvaća i na koje gleda s ravnodušnošću. Često nam se prigovara da smo nepostojani, ali u ovu riječ ljudi pokušavaju ugurati uvredu koju mi je dosta teško shvatiti. Sve je nepostojano. Gospodin koji se odlučuje okupati umjesto toga odlazi u kino. Onaj koji želi biti tih ali izgovara riječi koje još nisu ušle u njegovu glavu. Drugi koji ima točnu predodžbu o nekom predmetu ali uspijeva jedino izraziti suprotno od riječi koje su mu samo slab prijevod. Ne postoji logika. Postoje jedino relativne potrebe otkrivene a posteriori, koje ne vrijede nikako drukčije nego kao objašnjenja. Životna djela nemaju niti početak niti kraj. Sve se događa na posve idiotski način. Zato je sve slično. Jednostavnost se naziva dada.

Svaki pokušaj da se podrži neopisivo trenutno stanje logike djeluje mi kao dosadna igra. Konvencija govornog jezika golema je i odgovara nam, ali za našu samoću, za naše intimne igre i književnost nije nam potrebna.

Počeci dade nisu bili počeci umjetnosti, već gađenja. Gađenja sa veličanstvenošću filozofa koji su nam 3000 godina sve objašnjavali (zašto?), gađenja prema pretenzijama ovih umjetnika-Bogova- -prisutnih-na-zemlji, gađenja prema strasti i pravom patološkom okrutnošću gdje to nije potrebno; gađenja prema lažnim oblicima dominacije i restrikcije en masse, koji više naglašava nego što smiruje čovjekov nagon za dominacijom, gađenja prema svim katalogiziranim kategorijama, prema lažnim prorocima koji nisu ništa drugo do paravan za interes novca, ponosa, bolesti, gađenja prema poručnicima komercijalne umjetnosti koji se ponašaju prema naredbama nekoliko infantilnih zakona, gađenja prema rastavi dobra i zla, lijepog i ružnog (zašto je uzvišenije biti crven nego zelen, lijevi nego desni, veći nego manji?). Konačno, gađenja prema jezuitskoj dijalektici koja sve objašnjava i ljudske umove popunjava nepravilnim i blesavim idejama bez ikakve psihološke podloge ili etničkih korijena, sve to sredstvima zasljepljujuće prevare i sramnih šarlatanskih obećanja.

“Kako dada maršira - tako kontinuirano uništava, ne izvana, već u sebi. Iz svih ovih gađenja, mogu li dodati, ona ne izvlači zaključke, niti ponos, niti korist. Čak je i prestala boriti se protiv svega, shvativši da to nema svrhe, da je sve nebitno. Ono što zanima dadaista njegov je vlastiti stil života. Ali ovdje se približavamo velikoj tajni.

Dada je stanje duha. Zato se transformira prema utrkama i događajima. Dada se nudi svemu, a opet je ništa, ona je točka u kojoj se spajaju Da i Ne i sve suprotnosti, ne u samoći dvoraca ljudskih filozofija, već vrlo jednostavno, po uličnim uglovima, kao psi i lutalice.

Kao i sve u životu, dada je neupotrebljiva.

Dada je bez pretenzija, kao što bi i život trebao biti.

Možda ćete me bolje shvatiti kada vam kažem da je dada djevičanski mikrob koji upornošću zraka prodire u sve prostore koje razum nije uspio napuniti riječima ili konvencijama2”.
1922.

DVA DADA MANIFESTA
(ANDRÉ BRETON)

I
Povijesne anegdote su od drugorazredne važnosti. Nemoguće je saznati gdje i kada je rođena DADA.
To ime koje je jedan od nas imao čast dati ima prednost da bude savršeno dvosmisleno.
Kubizam je bio slikarska škola, futurizam politički pokret: DADA je stanje duha. Uspoređivanje jednog s drugim predstavlja neznanje ili slabu vjeru.
Slobodoumlje u religiji nema veze sa crkvom. DADA je umjetničko slobodoumlje.
Dokle god škole posežu za molitvom u objašnjavanju tekstova i šetnji muzejima, mi ćemo vrištati despotizam i pokušati ćemo prekinuti ceremoniju.
DADA se ne predaje ničemu, niti ljubavi, niti radu. Nedopustivo je da čovjek treba ostaviti bilo kakav trag svog prolaska na zemlji.
DADA, priznavajući jedino instinkt, osuđuje objašnjavanje a priori.
Prema DADI, ne smijemo zadržati nikakvu kontrolu nad sobom.
Moramo prestati obraćati pozornost na ove dogme: moral i ukus.

II
Mi čitamo novine kao što drugi čitaju osmrtnice. Bez namjere da nekog rastužimo, osjećamo potrebu naglasiti da se riječ DADA bezrezervno iznajmljuje satirično. Da budemo iskreni, to je jedan od razloga zašto smo je prihvatili.
Mi smo nesposobni ozbiljno tretirati bilo koju stvar, a posebno ovu: nas.
Sve što pišemo o DADI je prema tome za naš vlastiti užitak.
Ne postoji nevažna novost za koju ne bismo dali cijelu umjetničku kritiku.
Uostalom, ratno novinarstvo nas nije spriječilo da Maršala Focha3 smatramo kopirantom, a predsjednika Wilsona4 idiotom.
Ne tražimo ništa više doli da nam sude prema izgledu.
Svugdje se šuška da nosim naočale. Da vam kažem zašto, ne biste mi vjerovali.
To je u spomen na primjer iz gramatike: “Nosovi su stvoreni da drže naočale; prema tome, nosim naočale.” Št kažete? Ah, da! To nas ne čini mlađima.
Pierre je muškarac. Ali ne postoji DADA istina. Potrebno je samo prošaptati izjavu za suprotnom izjavom da bi se postalo DADA. Vidio sam Tristana Tzaru kako u prodavaonici cigareta traži kutiju a da nije ništa rekao.
Ne znam koji mu je vrag. Još uvijek čujem Philippea Soupaulta kako uporno traži žive ptice u podrumu sentimentalnosti.
Ozbiljno govoreći, ne postoji ništa što bi se moglo nazvati greškom: u najboljem slučaju, riječ je o slaboj okladi; a oni koji me čitaju slobodni su misliti da ova igra ne vrijedi pišljiva boba. S moje strane, ja ću pokušati, ponovno, priključiti se borbi, i otići što se dalje može, iako ne smatram, kao Francis Picabia: “Potrebno je biti nomad, prolaziti kroz ideje kao što netko prolazi kroz države i gradove”, to pravilom higijene ili dužnosti.
I kad bi nas sve ideje razočarale, povjerio bih im svoj život.

ZA DADU
(ANDRÉ BRETON)

Nemoguće mi je zamisliti radost duha drukčije nego kao dašak vjetra. Kako se može biti na miru sa sobom unutar granica koje su mu nametnule gotovo sve knjige, gotovo svi događaji?
Sumnjam da postoji ijedan čovjek, koji barem jedanput u svojem životu nije bio u iskušenju da dovede u pitanje postojanje cijelog izvanjskog svijeta. Tako spoznaje da ništa nije toliko važno, toliko konačno. Nastavlja revidirati moralne vrijednosti, što ga ne sprječava da se kasnije vrati konvencionalnosti. Oni koji su trajnim nemirom platili ovu predivnu minutu lucidnosti nazivaju se pjesnicima: Lautréamont, Rimbaud, ali govoreći iskreno, književna infantilnost je završila s njima. Kada će iracionalnost dobiti mjesto koje zaslužuje u strukturi djela i ideja? Ono što nas pogađa manje je intencionalno no što mi to vjerujemo. Sretna formula, senzacionalno otkriće pojavljuju se u najmizernijem obliku. Gotovo ništa ne postiže svoj cilj, iako ga ponekad nešto i prijeđe. Povijest tih tapkanja u mraku, psihološka književnost, uopće nije instruktivna. Unatoč njegovim namjerama, roman nikada nije ništa dokazao. Najpoznatiji primjeri nisu vrijedni niti osvrtanja. Najveće ravnodušje je na snazi. Nesposobni da u isti tren prihvatimo cijelu veličinu jedne slike, ili nesreće, otkud nam pravo da sudimo?
Ako mladost napada konvencije, ne smijemo je ismijavati: tko zna je li misao dobar savjetnik? Posvuda čujem kako se hvali nevinost i primjećujem kako se tolerira samo u pasivnom obliku. Ovo proturječje dovoljna je da budem skeptičan Osuditi subverzivno je isto što i osuditi sve što nije apsolutno rezignirano. U tomu ne nalazim ništa vrijedno hvale. Revolti se samostišavaju; ove stare liturgijske izreke nisu potrebne da bi se oluja smirila. Takva razmišljanja me pogađaju više nego što je potrebno. Govorim u namjeri da ću se kompromitirati. Prosvjed usmjerene na upitne oblike diskursa trebalo bi zabraniti. Najuvjereniji konvencionalist nije onaj koga takvim smatrate. Ja još uvijek oklijevam govoriti o onome što najbolje znam.

Nedjelja
Zrakoplov savija telegrafske žice
i potok pjeva istu pjesmu
U kočijaškom svratištu apéritif je pomiješan sa narančom
ali pogonski motori imaju bijele oči
Dama je izgubila svoj osmijeh u šumama5

Sentimentalnost današnjih pjesnika jest ono u čemu bi se trebali sporazumjeti. Od koncerata kletvi koje su im tako prirasle srcu, s vremena na vrijeme podiže se, na njihovu radost, glas koji proglašava da nemaju srce. Mladić koji je u dvadesettrećoj godini osvojio svijet najljepšim pogledom koji sam ikada vidio, misteriozno nas je napustio. Kritičarima je lakše reći da se ubio od dosade: Jacques Vaché6 nije bio od onih koji ostavljaju oporuku! Još ga mogu vidjeti kako se smije dok muca ove riječi: posljednja želja. Mi nismo pesimisti. Taj čovjek, koji je naslikan kako leži izvaljen na klupi, tako fin de siècle, da izbjegnem uznemiravanje kolekcija psihologa, bio je najmanje poremećen, najsuptilniji od nas. Ponekad ga još uvijek vidim: u tramvaju objašnjava provincijskom suputniku: “Boulevard Saint-Michel - latinska četvrt - dućansko okno signalizira njegovo shvaćanje.”. Naša je mana što se ne ispovijedamo. Vachéova je sreća što nije ništa stvorio. Oduvijek je odbacivao umjetnička djela, te lance s kuglama koji zadržavaju dušu poslije smrti. U istom trenutku kada je Tristan Tzara u Zürichu propovijedao odlučne deklamacije, Jacques Vaché je, ne znajući za njih, dokazivao njihove principijelne teze. “Filozofija je pitanje: s koje strane ćemo početi gledati život: Boga, ideje, ili drugih stvari. Sve što vidimo je nestvarno. Ne mislim da je relativni odgovor važniji od odabira između torte i trešanja poslije večere.” Postajući duhovni fenomen, žurimo se da ga vidimo kako se reproducira na stilove ponašanja. “Dajte nam geste,” ljudi, vičite na nas. Ali, sa čime bi se složio André Gide, “mjereći na ljestvici Vječnosti, svaka akcija je uzaludna,”7 a potreban napor smatramo trivijalnim žrtvovanjem. Ne vidim sebe samo u vremenu. Crvena vesta epohe umjesto njene profinjene misli, tamo je nažalost ono što svi shvaćaju.
Tajnovitost našeg govora je konstantna. Zagonetka postojanja trebala bi ostati u rukama djece. Čitanje knjige s ciljem da se nešto sazna pokazuje određenu jednostavnost. Ono malo što nam najrenomiranija djela govore o svojim autorima i njihovim čitateljima trebalo bi nas odvratiti od eksperimenta. Teza je ono što nas razočarava, a ne izraz. Odbijam prolaženje kroz ove nepravilno složene rečenice, prihvaćanje ove ispovijedi bez rezerve, u svakom trenutku proživljavati, zbog ogovaranja, senzaciju “znam to od prije”. Pjesnici koji su to prepoznali gube nadu i bježe od neospornog, oni znaju da njihovo djelo time ne može dobiti “na vrijednosti”. Netko može voljeti ludu ženu više od drugih.
Zora je pala kao tuširanje. Kutovi sobe su udaljeni i postojani. Bijela pozadina. Kružno putovanje bez mješavine u sjeni. Izvana ulica s prljavom djecom i praznim vrećama koje kazuju cijelu priču. Paris by Paris, otkrivam. Novac, cesta, putovanje sa crvenim očima i osvijetljenim čelom. Dan postoji kako bih naučio živjeti, vrijeme. Načini griješenja. Velika želja za glumom postat će goli bolesni med, slaba igra već sirup, utopljena glava, otupljenost.
Misao na malu radost, stari cvijet žalosti, bez mirisa, mirisa, držim te između svoje dvije ruke. Moja glava ima oblik misli.8

Pogrešno je svoditi dadu na subjektivizam. Nitko od onih koji danas prihvaćaju tu etiketu ne cilja na hermetizam. “Ne postoji ništa neshvatljivo.”, rekao je Lautréamont. Ako prihvatim mišljenje Paul Valéryja: “Ljudski duh mi se čini sastavljen tako da može biti necjelovit samo za sebe”, još čvršće vjerujem da je necjelovit za sve ostale. Iz tog razloga ne vjerujem u izvanredan bliski susret dvije osobe, niti u susret jedne s drugom koja je prestala postojati, već samo u seriju prihvatljivih nesporazuma koji proistječu iz male količine uobičajenosti.
Postoje glasine o sustavnom iskorištavanju podsvijesti. Nije novost da pjesnik odbaci sebe u korist svog duha. Riječ nadahnuće, koja se iz ne znam kojeg razloga više ne koristi, bila je općeprihvaćena još do nedavno. Gotovo sve zamisli, na primjer, pogađaju me kao spontane kreacije. Guillaume Apollinaire je s pravom smatrao da su klišeji tipa “koraljne usne”, čiji uspjeh može proći kao kriterij vrijednosti, bili proizvodi aktivnosti koju je okvalificirao kao nadrealističku.
Same riječi sigurno nemaju drugo podrijetlo. Otišao je tako daleko da je to načelo, po kojem nitko ne smije napustiti prijašnje invencije, učinio početnim stadijem znanstvenog razvitka, za “napredak”, da tako kažemo. Ideja o ljudskoj nozi, izgubljenoj među kotačima, slučajno se ponovno pojavila pri spajanju dijelova lokomotive. Slično se u poeziji ponovno javljaju biblijski tonovi. Trebao bih biti u iskušenju objasniti ovu posljednju pojavu minimalnom intervencijom ili neintervencijom osobnog odabira u novim spisateljskim tehnikama.
Ono što najupečatljivije prijeti dadi jest, po općem mišljenju, njena interpretacija od strane dva-tri pseudoznanstvenika. U najboljem slučaju, sve do sada bila je smatrana aplikacijom sustava koji uživa veliku popularnost u psihijatriji, Freudove “psihoanalize”, aplikacijom planiranom slučajno od strane autora ovog članka. Jedan vrlo zbunjeni i djelomično minuciozan pisac čak smatra da bismo mogli profitirati psihoanalitičkim tretmanom kada bismo mu se mogli prepustiti. Nije niti potrebno naglašavati da je analogija između kubističkih ili dadaističkih djela i luđačkih vizija potpuno površna, ali još nije prihvaćeno da nam naš tzv. “nedostatak logike” daje mogućnost prihvaćanja unikatnog odabira, da “čisti” jezik ima nedostatak da bude eliptičan, konačno, da jedino djela o kojima se raspravlja mogu otkriti metode njihovih autora i, posljedično, kriticizmu dati raison d’ćtre koji mu je nedostajao.

U školi beskonačnih misli O najljepšem svijetu
Hymenopterous zgrade trebao bih napisati knjige pune lude
nježnosti Ako si još uvijek u tom romanu Komponiranom na vrhu stepenica9

U svakom slučaju, sve je to toliko relativno da na svakih deset ljudi koji nas optužuju za nedostatak logike postoji jedan koji nam pristupa s drugačijim argumentima. M. J.-H. Rosny, komentirajući deklaraciju Tristana Tzare: “U smjeru kampanja koje se vode protiv svih dogmatizama i bez ironije prema stvaranju literarnih škola, dada je postala dada pokret,” dodaje: “Tako je osnova Dadaizma predstavljena ne kao osnova nove škole, već kao negiranje svih škola. Ne postoji ništa apsurdno u tom gledištu; naprotiv, ono je logično, čak suviše logično.”
Nije učinjen niti jedan napor da se Dadi prizna njena želja da se ne predstavlja kao škola. Svi inzistiraju na riječima tipa grupa, vođa plemena, disciplina. Ide se tako daleko da se tvrdi kako pod pričom o podizanju individualnosti, dada predstavlja opasnost upravo za nju, bez uzimanja u obzir da je ona upravo jedna od najvećih naših suprotnosti koja nas drži zajedno. Naš zajednički odmak od umjetničkih ili moralnih pravila pruža nam samo privremeno zadovoljstvo. Svi smo mi veoma svjesni da će iznad i ispod ovoga, nekontrolirana osobna imaginacija, više “dada” nego pokret, imati slobodnu vladavinu.
M. J.-E. Blanche je to uočio kada je napisao: “Dada će preživjeti jedino ako prestane postojati.”

Hoćemo li izvući žrtvino ime iz šešira
Agresija veže čvor

Onaj koji je govorio nestaje
Ubojica se diže i govori
Samoubojstvo
Kraj svijeta
Rolanje školjkastih zastava10

Dadaisti su od početka pazili na to da govore kako ne traže ništa. Drugim riječima. Ne treba se brinuti, nagon samopreživljavanja uvijek pobijedi. Kada nas netko, nakon čitanja manifesta: “Neka ne bude više slikara, pjesnika, religija, rojalista, anarhista, socijalista, policije, itd.,” naivno upita bismo li “dopustili kontinuiranu egzistenciju” čovjeka, mi bismo se slatko nasmijali, odlučni da radimo Božji posao. Nismo li mi zadnji koji bi zaboravili da ne postoje granice shvaćanja? Ako sam ja toliko zadovoljan ovim riječima Georgesa Ribemont-Dessaignesa, to je zbog toga što one esencijalno stvaraju čin ekstremne pokornosti: “Što je ‘lijepo’? Što je ‘ružno’? Što su ‘veliko’, ‘jako’, ‘slabo’? Što su Carpentier, Renan, Foch? Ne znam. Što sam ja? Ne znam. Ne znam, ne znam, ne znam.”
Oko 1923.

DADA FRAGMENTI 1916-1917
(HUGO BALL)

3. ožujka, 1916. - Upotrijebiti simetriju i ritmove umjesto načela. Zanijekati postojeće svjetske zakone…
Ono što mi slavimo jest istovremeno bufonerija i rekvijem masa…
12. lipnja, 1916. - Ono što mi nazivamo dada je harlekinijada sastavljena od ništavnosti u koju su uključena sva viša pitanja, gladijatorova gesta, igra s uništenim otpacima, smaknuće pozerskog morala i okvira…
Dadaist voli neuobičajenost, čak i apsurd. On zna da se život sastoji od proturječja, i da njegovo doba, više od svih prethodnih, cilja na uništenje svih poštenih impulsa. Svaki oblik maskiranja mu je dakle dobrodošao, svaki potez igra skrivača u kojoj se nalazi inherentna snaga prijevare.
Izravno i primitivno pojavljuju mu se u magli ove velike anti-prirode, kao da je i samo nadnaravno…

Bankrot ideja, uništivši koncept humanosti do njenih najdubljih dijelova, omogućava nagonima i nasljednim osobinama da se šire patološki. Budući da niti jedna umjetnost, politika ili religijska vjera ne mogu spriječiti ovu poplavu, ostaje jedino blamiranje i plačljiva poza…
Dadaist više vjeruje u istinitost događaja nego u inteligenciju osoba. Pojedinci mogu biti jeftini, on sam ne mora biti prihvaćen. Više ne vjeruje u shvaćanje stvari sa jedne točke gledišta, ali je isto tako uvjeren u zajednicu svih stvari, totalitet, toliko da pati od disharmonije do točke samouništenja…
Dadaist se bori protiv smrtnih bolesti i smrtne opijenosti svoga vremena. Alergičan na svaku rezerviranost, on kultivira znatiželju onoga tko se osjeća udobno u najproblematičnijim oblicima pobunjeništva. On zna da se ovaj svijet sustava razbio na komade i da je vrijeme, u kojem vlada zakon gotovine organiziralo rasprodaju bezbožnjačkih filozofija. Gdje zla savjest počinje s vlasnicima tržišta, blagi smijeh i blaga dobrota počinje za dadaista…
Slika nas razdvaja. Kroz sliku shvaćamo. Što god to bilo - noć je - mi držimo njen otisak u svojim rukama…

Riječ i slika su jedno. Slikanje i pisanje pjesama pripadaju jedno drugom. Krist je slika i riječ. Riječ i slika su ključni…

16. lipnja, 1916. - Razvili smo plastičnost riječi do točke koja se teško može prijeći. Taj rezultat postigli smo po cijeni logično konstruirane, racionalne rečenice, i također, odbacujući dokument (što je moguće jedino vremensko-orobljavajućim grupiranjem rečenica u logičkom sintaktičkom redu). U našim naporima pomogle su nam specijalne okolnosti našeg doba, koje ne dopušta pravom talentu ni da se odmara ni da se razvija, sileći ga na preuranjeni test njegovih sposobnosti, kao i emfatički elan naše grupe, čiji su članovi htjeli nadići jedni druge još većim intenzitetom i naglašavanjem svojih programa. Ljudi se mogu smijati, ako žele; jezik će nam zahvaliti na našem trudu, čak i ako ne bude nekih vidljivih rezultata. Napunili smo riječ snagama i energijama koje su nam omogućile ponovno otkrivanje evangeličkog koncepta “riječi” (logos) kao magičnog kompleksa slika…

5. kolovoza, 1916. - Djetinjstvo kao novi svijet, i sve djetinjasto i fantastično, sve djetinjasto i izravno, sve djetinjasto i simbolično u opreci sa senilnošću svijeta odraslih. Dijete će biti tužitelj na Sudnji dan, Žrtvovani će suditi, Uskrsnuli će opraštati. Dječja sumnja, njihova povučena kvaliteta, njihov bijeg od našeg priznanja - njihovo priznanje da ionako neće biti shvaćena…

Djetinjstvo zapravo nije tako prozirno kao što se to uopćeno misli. To je svijet koji je vrlo teško shvatiti, sa svojim zakonima, bez čijeg priznavanja nema umjetnosti, i bez čijeg religijskog i filozofskog priznanja umjetnost ne može biti prihvaćena…

Dječja je lakovjerna imaginacija međutim također izložena korupciji i deformaciji. Prevladati se u naivnosti i infantilnosti- to je još uvijek najbolji lijek…

22. studenoga, 1916. - Bilješka o kritici individualizma: Naglašeno “ja” ima različite interese, bilo da su pohlepni, diktatorski, ljubomorni ili lijeni. Uvijek prati apetite, sve dok ga društvo ne upije. Tko god odbaci svoje interese, odbacuje i svoje “ja”. “Ja” i interesi identični su. Po tomu je individualističko-egoistični ideal Renesanse razvijen do sveopće unije mehaniziranih apetita koje sada vidimo kako pred nama krvare i raspadaju se.

9. siječnja, 1917. - Trebali bismo spaliti sve knjige i dopustiti da ostanu samo one koje svi znaju napamet. Predivno vrijeme legendi bi tada počelo…

Srednji vijek cijenio je ne samo ludost, već i idiotizam. Baruni su slali svoju djecu da se druže sa idiotskim obiteljima kako bi se naučili poslušnosti…

30. ožujka, 1917. - Nova umjetnost simpatična je jer je u vremenu totalne raspadnutosti sačuvala želju-za-slikom; jer želi stvoriti sliku, iako su joj pojedini dijelovi antagonistički. Konvencija pobjeđuje u moralističkoj ocjeni dijelova i detalja; umjetnost se time ne može zamarati. Ona vodi prema unutarnjim, svespajajućim životnim idejama; indiferentna je prema vanjskom otporu. Netko će reći: moral se povukao iz konvencije, iskoristio se za naoštravanje osjećaja mjere i visine…

7. ožujka, 1917. - O Kleeu11 se može i ovako govoriti: Predstavlja se kao vrlo mali i zaigran. U doba u kojem vlada grandioznost, on se zaljubljuje u zeleni list, malu zvijezdu, leptirovo krilo; a pošto su raj i svevremenost reflektirani u njima, on ih slika. Smjer njegova pera, kista, natjerava ga na minucioznost. Uvijek ostaje blizu prvih početaka i najmanjih formata. Početak ga opsjeda i ne pušta ga iz ruku. Kada se bliži kraju, ne okreće novi list, već slika preko prethodnog. Mali formati prepuni su napetosti, postaju čarobna slova i obojeni palimpsesti…

Koju ironiju, koja se čak približava sarkazmu, mora osjećati ovaj umjetnik prema našoj šupljoj, praznoj epohi. Možda danas ne postoji čovjek koji toliko vlada sobom kao Klee. Teško odvaja sebe od svoje inspiracije. Poznaje najkraći put od inspiracije do stranice. Širina, rastezljivost koja je potrebna Kandinskom za popunjavanje velikih formata njegovih platna, povlači za sobom osjećaj gubitka vremena i zamor; ona zahtijeva zamarajuće teoretiziranje, objašnjavanje. Slikarstvo, kada traži jedinstvo sa dušom, postaje propovijed, ili glazba.

18. travnja, 1917. - Možda je umjetnost koju mi tražimo ključ za sve prethodne umjetnosti: salomonski ključ koji će otvoriti sve tajne.

Dadaizam - igra maski, luđačko smijanje? I iza njega, sinteza romantičkih, dendističkih i - demonističkih teorija 19. stoljeća.

IZ “CABARETA VOLTAIRE”, br. 1
(HUGO BALL)

Kada sam osnovao Cabaret Voltaire, bio sam siguran da u Švicarskoj mora postojati skupina mladih ljudi koji su, kao i ja, bili zainteresirani ne samo za uživanje u svojoj nezavisnosti već i za njeno dokazivanje. Otišao sam do Herr Ephraima, vlasnika Meiereia, i rekao mu: “Herr Ephraim, dajte mi svoju sobu. Želim osnovati noćni klub”. Herr Ephraime složio se i dao mi sobu. Onda sam otišao do nekih ljudi koje sam poznavao i rekao im: “Dajte mi slike, ili crteže ili grafike. Želim napraviti izložbu u svom noćnom klubu.”. Zatim sam otišao do prijateljskih züriških novina i rekao: “Objavite nekoliko oglasa. Osnovat ćemo međunarodni kabaret. Napravit ćemo velike stvari.” I oni su mi dali svoje slike i objavili oglase12. Tako smo 5. veljače imali kabaret. Gospođica Hennings i gospođica Leconte pjevale su danske i francuske šansone. Herr Tristan Tzara recitirao je rumunjsku poeziju. Balalajka orkestar svirao je folk-pjesme i plesove.

Primio sam dosta podrške i ohrabrenja od gosp. M. Slodkog, koji je dizajnirao postere, i od gosp. Hansa Arpa, koji je pribavio par Picassoa, kao i vlastitih djela, i posudio slike svojih prijatelja O. van Reesa i Artura Segalla. Velika podrška stigla je i od gospode Tristana Tzare, Marcela Janca i Maxa Oppenheimera, koji su pristali uključiti se u rad kabareta. Organizirali smo rusku večer, i malo kasnije, francusku (djela Apollinairea, Maxa Jacoba, André Salmona, A. Jarrya, Laforguea i Rimbauda). 26. veljače iz Berlina je stigao Richard Hülsenbeck, a 30. ožujka smo izvodili malo izvanredne crnačke glazbe (toujours avec la grosse caisse: boum boum boum boum - drabatja mo gere drabatja mo bonooooooooo -). Gospodin Laban prisustvovao je izvedbi i bio vrlo zainteresiran. Herr Tristan Tzara bio je inicijator izvedbe gospode Tzare, Hülsenbecka i Jancoa (prve u Zürichu i na svijetu) simultanih stihova gospode Henrija Berzuna i Fernanda Divoirea, kao i vlastite počme simultané, koja je reproducirana na stranama šest i sedam. Ovu knjižicu smo izdali uz pomoć naših prijatelja iz Francuske, Italije i Rusije. Namjera nam je da javnosti predstavimo aktivnosti i interese Cabareta Voltaire, kojem je jedini cilj omogućiti, preko granica rata i nacionalizma, maloj grupi nezavisnih duhova koji žive za drukčije ideale, da se izraze. Sljedeći cilj grupe umjetnika koji su ovdje okupljeni jest izdavanje revue internationale. La revue paraîtra à Zürich et portera le nom “Dada” (“Dada”). Dada Dada Dada Dada

Zürich, 15. svibnja 1916.

JOHANN, KONJ SA VRTULJKA
(HUGO BALL)

Ljeto je 1914. Čudesna skupina pjesnika predosjeća nesreću i odlučuje svog simboličnog konjića, Johanna, sakriti, prije no što bude prekasno, na sigurno. Nova Johann se tome protivi i tada dopušta Odiseje i prepreke pod vodstvom nekog Benjamina. Iznenadni susret u dalekim zemljama s Velikim Poglavicom Sjajnom-Vatrom, za kojeg se ispostavilo da je policijski doušnik. Tome je slijedilo historiologičko ispitivanje povreda na radu policijskog psa u Berlinu.
“Jedno je sigurno”, rekao je Benjamin, “inteligencija je dilentatizam. Inteligencija nas više ne može zavarati. Oni gledaju unutra, mi gledamo van. Oni su Jezuiti upotrebljivosti. Inteligentan kao Savonarola, takvo što ne postoji. Inteligentan kao Manasse, nema problema. Njihova Biblija je civilni zakonik.”
“Točno tako”, rekao je Jopp, “inteligencija je sumnjiva: varanje iscrpljenih reklamnih šefova. Društvo asketa, “Odvratna Noga” izumila je platonske ideje. Danas je stvar iznutra vrsta kreme za cipele. Danas je svijet poremećen i prepun epilepsije.”
“Dosta”, rekao je Benjamin, “pozli mi kada čujem riječi ‘zakon’ i ‘kontrast’ i ‘tako’ i ‘posljedično’. Zašto volovi moraju lepršati? Mrzim dodatke i osnovitost. Kada galeb lagano maše svojim krilima na suncu, netko bi ga trebao podići i ne reći ‘tako’, jer bi to štetilo ukupnom dojmu.”
“Tako”, rekao je Borejay, “hajdemo Johanna, konja sa vrtuljka staviti na sigurno i zapjevati pjesmu predivnom.”
“Nisam siguran”, rekao je Benjamin, “da bi bilo bolje da Johanna, konja sa vrtuljka, stavimo na sigurno. Postoje predznaci koji pokazuju da nam se bliže zle stvari.”
I zaista su postojali predznaci da se približavaju zle stvari. Pronađena je glava koja je neprestano govorila “Krv!”, “Krv!”, a korov joj je probijao oko obraza. Termometri su bili prepuni krvi, a mišići više nisu funkcionirali. “Sat s Rajne” prodavao se u bankama.
“Lijepo, slobodno”, rekao je Borejay, “hajdemo Johanna, konja sa vrtuljka, sakriti na sigurno. Nikada ne znate što nam budućnost može donijeti.”
Johann, konj sa vrtuljka, stajao je, širom otvorenih očiju i okupan znojem, na nebesko-plavom podu. “Ne, ne”, rekao je Johann, “ovdje sam rođen i ovdje ću umrijeti.” Ali to je bila neistina, jer je Johannova majka stigla iz Danske , a otac mu je bio Mađar. Ipak su uspjeli postići sporazum, i odletjeli su iste noći.
“Parbleu”, rekao je Jopp, “svijet je došao kraju. Ovdje je zid. Ne možemo dalje.” Uistinu, zid je bio ispred njih. Okomito se uspinjao do neba.
“Smiješno”, rekao je Jopp, “izgubili smo baklju. Uputili smo se u noć zaboravivši objesiti utege na sebe. Nije čudno da plutamo zrakom.”
“Glupost”, rekao je Borejay, “nešto mi smrdi. Ne idem dalje. Pogledajte ove riblje glave oko nas. Mačke su ovdje imale posla. Sašile su komad pijeska.”
“Neka me Vrag odnese”, rekao je Puckerman, “meni je ovo također čudnovato. Netko nam želi masno namjestiti!”, tresući se divlje.
“Svi stanite!”, rekao je Benjamin zapovjednički. “Što je ono tamo? Marica? Crna sa oklopljenim staklima? Što to tamo raste? Agave, fen-palme, tamarindi? Jopp, pogledaj u knjigu znakova i vidi što to sve znači.”
“Marica među agavama”, rekao je Borejay, “to je gadan predznak. Vrlo opasno. Bog zna u šta smo se upleli.”
“Glupost”, rekao je Benjamin, “da nije mračno, vrlo dobro bismo vidjeli o čemu se radi. Taj nadridoktor nas je uputio u krivom pravcu.”
“Činjenica je,”, rekao je Jopp, “da stojimo ispred zida. Ne možemo dalje. Puzavče, upali baklju.” Puzavac je prekopao svoju torbu, ali sve što je pronašao bile su goleme orgulje. Ali, uzeo ih je bez obzira.
“Priđite bliže, gospodo”, najednom se čuje, “svi ste na vrtnoj stazi.” Bio je to Veliki Poglavica Sjajna- -Vatra. “Kakve su to noćne potrage? I zašto se dižete? Skidajte te celuloidne nosove! I kakve su to glasne stvarčice koje nosite?”
“To su vulgarne šale, zvučne šale i oprema za dvorske lude, molim.” “A kakav je to otmjeni komad koji skrivate?”
“To je za učenje papiga-mode.”
“A kakva je to hrpa pamučne vune, tamo na početku?”
“To je Johann, konj sa vrtuljka, pažljivo zamotan u pamučnu vunu.”
“Gluposti. Što će vam konj sa vrtuljka ovdje u libijskoj pustinji? Otkud vam?”
“On je kao simbol, gospodine Sjajna-Vatro. Dopustite mi da vam se predstavimo. Pred vama stoji sterilizirani klub fantasta, “Plavi Tulipan”.”
“Baš me briga za simbole. Uzeli ste konja od njegovih vojničkih dužnosti. Kako se zovete?”
“Ovaj je momak jednostavno zastrašujući!”, rekao je Jopp, “ovo je čista robinsonijada.”
“Glupost”, odgovorio je Borejay, “on je izmišljotina. Taj momak Benjamin nije bio niti blizu. On sve smisli, a mi ispaštamo…” “Dragi moj gospodine Sjajna-Vatra! Vaša konfederirana prizemljenost, vaša gusta obojenost me uopće ne impresionira. Niti vaši posuđeni kino-uređaji! Ali dopustite da vam objasnim: mi smo fantasti. Više ne vjerujemo u inteligenciju. Krenuli smo spasiti ovu životinju, koja upravlja našim strahopoštovanjem, od divlje rulje.”
“Shvaćam vas,”, odgovorio je Sjajna-Vatra, “ali ne mogu vam pomoći. Upadajte u maricu. I konj, također. Hajde, naprijed, ne stvarajte ceremoniju od toga. Svi unutra!”
Rosalie, kurva, završavala je svoju ispovijed. Petoro mladih policijskih pasa ugledalo je svjetlost svijeta. U blizini, u jednom od Spree kanala u Berlinu, uhvaćen je kineski kraken. Zvijer je privedena u policijsku postaju.

JAVNOSTI
(GEORGES RIBEMONT-DESSAIGNES)

Prije negoli se spustimo do vas da vam iščupamo vaše pokvarene zube, vaše čiraste uši, vaše psorijazne jezike

Prije negoli vam polomimo istrunule kosti,
Prije negoli otvorimo vaše kolerom zaražene trbuhe i iskoristimo ih kao gnojivo,

vaše predebele jetre, vaše osramoćene splinove i vaše dijabetičke bubrege,

Prije negoli vam rastrgnemo odvratne seksualne organe, inkontinentne i ljigave,
Prije negoli vam uništimo osjećaj za ljepotu, zadovoljstvo, šećer, filozofiju,

matematički i poetički metafizički papar i lubenice,

Prije negoli vas dezinficiramo vitriolom, pročistimo i poštirkamo,

sa strašću,

Prije svega toga,
Napraviti ćemo veliko čišćenje,
I upozoravamo vas,
Mi smo svi ubojice.

Veljača, 1920.

ô
(GEORGES RIBEMONT-DESSAIGNES)

Položio je svoj šešir na tlo i napunio ga zemljom.
Tada je, prstima, posijao suzu u njega.
Veliki geranij izrastao je iz njega, o jako velik.
Ispod lišća zrele, neprebrojive dinje.
Otvorio je usta, prepuna zlatnih navlaka, i rekao:
Grec!
Protresao je babilonske vrbine grane, koje su osvježavale zrak -
I njegova trudna žena pokazala je svoje dijete, kroz kožu svog trbuha,
truba mladog mjeseca.
Položio je svoj šešir, uvezen iz Njemačke, na glavu.
Žena je imala preuranjeni porođaj, za koji je bio odgovoran Mozart.
U međuvremenu, harfist je trčkarao okolo u zamračenom automobilu
I u središtu raja, golubova, tako lijepih
Meksičkih golubova, žderao - kantaride.
POSLJEDNJI OPUŠTAJUĆI MANIFEST
(WALTER SERNER)

Hackovi su pokušaji da riješi misterij postojanja bili zasnovani na krivim premisama i tako osuđeni na propast. Ovo je jedino moguće RJEŠENJE MISTERIJA POSTOJANJA.

1.
Utrka oko epicentra eksplozije hrpa je smeća na kojoj se prodaju ženske svilene čarape, a Gauginovi slave. To je sigurno mizeran posao; ali ipak posao koji dopušta određene odmake: svilene čarape se mogu shvatiti, ali Gauginovi ne. (Zamislite Bernheima kao uspješnog biologa.) Tisuću moždano ispranih rastas najglupljih uvjerenja- koji serviraju kolumne časopisa građanima pokazujuć prste u stanju erekcije (O gumeni bonboni!) s namjerom da otpuste rijeke novca - do sada su odgovorni za takav nemar da mnoge dame ostaju uskraćene. (Ovdje bi se netko mogao na tri minute osvrnuti na psihozu slabo liječenog vida: klinički simptom, primarno: potcjenjivanje svilenih čarapa, sekundarno: probavni poremećaji.)

2.
Što je učinio prvi mozak na ovom planetu? Vjerojatno je bio zatečen što je tu i nije imao pojma što da napraviti sa sobom i prljavim prijevoznim sredstvom pod svojim nogama. U međuvremenu su ljudi prihvatili svoje mozgove smatrajući ih toliko nevažnim da nisu vrijedni niti da ih se ignorira, pretvarajući ih u rastas (najniže: crnjomasti stup, najviše: recimo, predsjednik senata) i stvarajući od nepravedno obožavane prirode pozadinu za pravu farsu. Premda je ovaj, bez rezerve ne previše, junački način izbjegavanja dileme kojoj se još uvijek ne poklanja dovoljna pažnja ostao sasvim bez šarma sada kada je toliko predvidljiv (kako su infantilne pločice u kupaonici!), iz tog istog razloga je, međutim, vrlo podesan za izvršavanje određenih operacija.

3.
Čak i pogonski motor jedanput godišnje shvaća da su njegovi odnosi sa lokomotivom sve samo ne povezujući, i da sada o svom partneru zna malo više nego što je znao nakon one divlje noći u Boisu. (Da sam rekao La Villette ili Theresienwiese, dvije veze bi bile sasvim iluzorne. Savjet za mlade profesore: “U topografskoj anatomiji, psihičke promjene zraka su važne.”) U hotelu Ronceroy ili u Piccadillyju, s druge strane, možete saznati da postaje prokleto neobjašnjivo zašto sada, od svih vremena, buljite u svoje ruke i pjevate božićne pjesmice, čujete sebe kako se češkate i volite vlastitu pljuvačku. Ovaj je, uvijek miroljubivi, primjer, ili se to samo čini, najveća prilika za onaj neugodan osjećaj dosade da se saltirajući uzdigne i postane misao koja se brine za svoju bit. Ovakvi simpatični trenuci stvaraju desperadosa (ah, kakva dušica!) koji stvara razne oblike nesporazuma kao prorok, umjetnik, anarhist, državnik itd., ukratko, kao rasta.

4.
Napoleon, koji je stvarno bio sjajan momak, vrlo neodgovorno je smatrao da je pravi ljudski poziv obrađivanje zemlje. Zašto? Je li plug pao sa neba? Ali homosapiensi su uspjeli shvatiti NEŠTO, glas dame pothranjene ljubavlju, mislim. Ali sigurno ne o zemlji; i kada se sve kaže i napravi, ljekovito bilje i voće su postojali i u ono doba. (Molim ovdje konzultirajte njemačke biogenetičare da otkriju zašto sam netočan. Ali ispasti će veoma dosadno. Dosljedno ja sam u pravu.) Tako je na kraju čak i Napoleon, koji se inače izražavao ugodno osvježavajućim nedostatkom odlučnosti, s vremena na vrijeme bio profesionalac u području emocija. Sramotno. Zaista sramotno.
5.
Vidite, SVE je rastaquouèresque, moji dragi prijatelji. Svatko je (više ili manje) vrlo nestalan, vrckast entitet, dieu merci. (Usput: svaka čast radišnom momku koji mi dokaže da postoji nešto što se na kraju NE prosuđuje kao norma!) Inače, trebalo bi naglasiti, smrt postaje epidemija. Dijagnoza: neobuzdana dosada; ili: panična rezignacija; ili: transcendentalna povrijeđenost, itd. (Nastavljeno ad libitum, ovo može biti dodano na popis svih netalentiranih izjava.) Sadašnji državni budžet na nenastanjenoj površini zemlje je posljedični rezultat dosade koja je postala nepodnošljivom. Dosada: da se poslužimo ovim eufemizmom! Neka svatko traži izraz koji najbolje pristaje njegovoj inferiornosti! (Lijepa mala tema za strašnu igru riječi!)

6.
Općepoznata je stvar da pas nije ležaljka; manje je poznato kako bi odbacivanje ove nježne hipoteze prouzročila da se slikareve prljave šake stropoštaju na svoje strane; i potpuno nepoznato da su zamjerke na mjestu: svjetski pogledi su mješavine riječi… Proces mora biti ovdje malo proširen. (Mala slika: lagana lobotomija!) Dakle: svi stilisti nisu čak niti magarci. Jer stil je samo neugodna gesta s najdivlje strukture. Budući da se neugodnost (kada se prespava) otkriva kao najsavršeniji propust, očito je da se stilisti, u strahu da će biti zamijenjeni za magarce, ponašaju puno gore od njih. (Vidite, magarci posjeduju dvije izvanredne odlike: tvrdoglavi su i lijeni.) Tako se razlika između Paula Oskara Höckera, Dostojevskog, Roda-Rode i Wedekinda očituje samo u kontroli ranije spomenute neugodne geste. Kada mi se netko pristojno obrati u savršeno funkcionalnim klišejima, ili u maniri prepunoj slika (sve slike su razumne!) ili u naturalističkoj modi, primjerice, da kaže da se osjećao bolesno, ali da se, nakon što je to vidio crno-bijelo, osjećao bolje, ili da se zapravo cijelo vrijeme osjećao slobodno (jipi!jipi!), ali da je obolio kada to više uopće nije razumio (teremtete!): to je sve samo isti ispod-magareći pokušaj, želja da se izbjegne neugodnost (stilistička, ogodogodo) dajući joj formu. Odvratna riječ! Što je reći: učiniti nešto vjerojatno od života, što je nevjerojatno vrhovima njegovih prstiju! Pljeskati otkupljujućem nebu nad ovim kaosom smeća i enigmi! Namirisati i naručiti ovu gomilu ljudskih izlučevina. Hvala lijepa!… Postoji li idiotičnija slika od (uh!) spretno stiliziranog uma koji koketira sa sobom za vrijeme ove aktivnosti? (Usput: dva santima hrabrom momku koji mi dokaže da ova koketnost NIJE prisutna među svim “propovjedačima morala”!) O, ta zastrašujuće vesela neugodnost koja završava poklonom pred vlastitim ja. TO je razlog (na račun ove stilizirane savijenosti) što su filozofije i romani iznojeni iz ljudskih pora, slike se brljave, skulpture cijepaju, simfonije urliču i religije osnivaju. Kakva odbojna ambicija, osobito što su ove tašte i glupe igre (osobito u njemačkim regijama) spale na ništa. Obična gadarija!

7.
Najljepši krajolik koji poznajem je Caffé Barratte u Les Halles. Iz dva razloga. Tamo sam upoznao Germmu, koja je, između ostalog, šaputala: “C’est possible que je serais bonne, si je savais pourquoi.” Zlobno priznajem da sam problijedio od uzbuđenja. I drugo, zato što je u tom prijateljskom baru Jean Kartopaïtès, koji se inače zanima samo za ljude sa tvrdim ovratnicima, nasilno raskrstio sa mnom, stoga što sam bio toliko neoprezan da spomenem ime Picasso.

8.
Ah, dragi bijeli porculanski tanjuri! Zato… Pa, zato: ljudi su prije htjeli opisati ono što su držali neizrecivim, ili ono što nisu imali u stvarnosti, kroz slikarstvo. (Jipi! Kao da netko može napraviti lijep i uredan portret pod-kraljice ako ne zna da ona nije naslonjač! Pogledati: ležaljka!) Posljedično tome netko se može unaprijed kreveljiti dilemi u kojoj bi se našli ovi kreteni kada bi prestali drkati uljne fotografije. (Iza njihovih ušiju: više djevojaka, molim, više djevojaka!) Ali impresije! Dakle: ŠTO se postigne kada, nakon nekontroliranog treptanja, netko uspije organizirati stvari tako da onaj žderač krumpira isto vidi samo kravu, ali prvo se TOLIKO uvjeri da je to NJEGOVA krava, vrlo specijalna krava, ukratko: JEDINA i iskupljujuća krava? (teremtete!) Ali izrazi! Hi hi: ŠTO se postigne kada netko fiksirano promatra što pridjev može postići - do sada nije uspio biti bilo kakav vodič, sigurno ne bi uspio biti naslikan? Ali kubisti, futuristi! Ups: iako prvaci ovih potpuno ultra-crvenih promašaja slikarsko- -čistih-naboja najavljenih da će propasti - kao liberatio (uh!) - od nagle promjene stila. (Napad trapeza! Napad trapeza! Oštro kao što slijedi: “Osloboditi ćemo se ove neugodnosti!”), sve što su postigli nije čak niti uvojak kose koji se počinje savijati, i još gore divlji magarci stigli su u svijet mirnim kasom. (O Sagot, osedlan svojim leglom! itd. itd.) Gadarija! Gadarija!

9.
Zapravo ponavljanje onoga što je rečeno u poglavlju 8. za one koji su loše odgojeni: abeceda, savršena abeceda! Ali, najdraži moji, da za svaki slučaj zapišemo:

a) Skulptura: vrlo osjetljiva igračka, povišena metafizičkim buljenjem.

a) Glazba: ersatz za Pantopon ili Eros. (Dugo nakon pod-abecedefednim!).

a) Poezija: momčić nađe se u frci. Recept: pitajte ga o komu sanja i moći ćete mu reći s kim nije spavao. (Naravno, netko je UVIJEK u frci: ali onda netko ne bi više smio biti u “c” frci.)

a) Romani i ostalo: dobronamjerni gentleman govori kao da su podgrijani na roštilju, ili nisu nedavno. Još samo malo znoja i sve će dobro završiti: belles-lettres! (Netko se često nađe na roštilju. Ali komplet Samuela Fischera je metoda koja oduzima previše vremena za stvaranje Sirakuza-Sendvič-Centralno grijanje zrakoplovne tvrtke.)

Sve u svemu, najdraži moji: umjetnost je bila korijenski problem.

10.
Nitko ne posjeduje misao. U najboljem slučaju, misao se tako ponaša. (Ali uvijek postoje oni koji spletkare oko toga!) Svaka riječ je nepravda, kažem vam! Ljudi jednostavno nastavljaju trabunjati rečenice sa cirkusantskim duhom preko lančanog mosta (ili čak: klanaca, grmlja, kreveta). Dobar savjet: prije negoli usnite najjasnije zamislite sadašnje mentalno stanje samoubojice koji konačno želi sebe spoznati metkom. Ali uspjet ćete jedino ako ste prvo sebe učinili smiješnim. Vrlo smiješnim. Strašno smiješnim. Smiješnim preko svih granica. Toliko duboko smiješnim da sve postaje jednako toliko smiješno. Da svi metaforički padnu na guzice. I kihnu.

11.
Naglašavanje je vrlo podesno. (O, dragi bijeli porculanski tanjuri!)… Ove amfibije i žabe, koje se smatraju predobrima za magarce, moraju se urazumjeti tako da to izvadimo iz njih! Izbičujmo to iz njih! To odvratno, veće-od-života čestitka-plava, koje su ovi jadni rastas lagali do ha- ho- hi- hu (izvolite?) neba, mora biti srušeno! Morate lupnuti nekoga po glavi, oprezno ali postojano, na svoga susjeda kao po pokvarenom jajetu (dobro, dobro). Morate ispod potpuno neopisivog, totalno neobjašnjivog, biti nepodnošljivo blizu da niti jedan pas ne bi želio nastaviti živjeti tako pametno - već još gluplje! Tako da svi izgube svoju dosjetljivost i dobiju natrag svoje glave! Kolači, biblijske izreke, djevojačke sise, postoci, Gauginovi, krepaline, podvezice, duhovi, zahodske školjke, ogrtači, bube - sve stvari koje svi simultano rade, o kojima misle i razbijaju glave - moraju biti ugurane, jedna poslije druge, tako jako u njihove face dok konačno njihov osjećaj da sve štima nije takav kakva je bila količina opijenosti koju su do tada iskusili. Morate. Jednostavno morate! Teremtete!

12.
Svilene čarape su neprocjenjive. Pod-kraljica JE naslonjač. Svjetski pogledi jesu mješavine riječi. Pas JEST ležaljka. L’ art e