KORNJAČA ISUSA IZ ULICE ST. PAU

15. Listopad, 2015 - 16:02

Mislio sam da će biti teško pronaći ulicu St. Pau u Barceloni. Jer sam ne bih nikada niti tražio tu ulicu. A nikad ne bih niti fotografirao njezine detalje - to je ružna, sporedna ulica u samom centru grada. Kada se sa Ramble skrene kod Teatro del Liceu. A u njoj nitko ne prodaje cvijeće; niti kućne ljubimce. U ulici St. Pau počinju arapski restorani i kavanice. Tamo se puše nargile i čuje se arapska glazba, kao ona na Radio Tunisu ili nekoj drugoj arapskoj stanici. Crni, čokolada Arapi gledaju slučajne prolaznike - oni sjede po cijeli dan i gledaju prolaznike, kao u Alžiru, rekao je moj stari kojeg je zanimala ova šetnja najzagovnjenijim dijelovima grada. Istina, iz kanalizacije se osjeća smrad; istrunuli drek i kojekakve životinje. Poneki mali hotel iz kojeg smrdi orijentalna kuhinja. Kao u Grčkoj - u Grčkoj drukčije miriše; cijeli grad miriše drukčije. Smrde i ružne, debele kurve koje se prave da ne obraćaju pozornost na nas. Znam da se samo prave jer kad smo počeli kružiti po toj ulici, stari i ja smo vidjeli da remetimo neku unutarnju ravnotežu tog ružnog, ofucanog smrada između neodržavanih peterokatnica.
Ulica St. Pau - u njoj je sve nekako slijepljeno, valjda od vrućine, sve me nekako ostavlja bez želje za dužim boravkom. Prevrnuti kontejner i dvojica narkomana što nas gledaju. Dvojica narkomana što sjede ispod natpisa “Reconstruccion”, jer grad rekonstruiraju, pa ruše i leglo, ulicu St. Pau. Ruše je sa svim kavanama i kurvama i nargilama i mirisima.
Kad smo došli pred kraj ulice, tu se stvorio mali trg, mali, ružni trg koji nije moguće opisati. Trg je valjda nastao rušenjem bloka zgrada, ali još se vide boje tapeta i zidova na svih pet katova nekadašnjih kuća. Četiri ugla, na svakom uglu mala interesna skupina, ljudi koji izgledaju kao da su ispali iz filma, neka balkanska “čaršijica”, “ćibuk”; nekoliko glasnih prostitutki kojima moramo objasniti da ne fotografiramo njih. Jedna me upozorava da je u ovoj ulici opasno, iako ne izgledam puno drukčije od njih. Ljeto je, nismo iz bogate zemlje. Ipak, opasno je!
Muškarci u hlačama “na crtu” i u potkošuljama; oni gledaju svoje ženske. One su poštene ženske - upozoravaju me da je opasno predugo ostati u ovoj ulici.
Što moj stari fotografira? Što ja radim u ulici St. Pau? Ne vjerujem da je ulica bila drukčija 1910. I tko zna koliko je Kamova ovdje pregorjelo.
Kamov je četrdeset svojih barcelonskih dana proveo u ovoj ulici. St. Pau 55. A ispod, na ulazu u St. Pau 55 sjedi mali crnac; u hlačama kao njujorški hip-hoperi ili tako neki ljigavci. Mali crnac sjedi kao pas čuvar da netko ne bi upao u jazbinu na broju 55. A moj stari gura glavu kroz rešetkasta vrata, piše “VIANA DO BOLO”, zatvoren lokal, kao i zgrada. Za rušenje! Zgradu treba srušiti! Nema milosti za male crnce i njihove majke prostitutke koje sjede na uglovima ulica. S balkona viri neki pas; mješanac. Crnjo bi nam želio pomoći. On bi nam želio pomoći!
Već se opasno uznemirila raja u ulici St. Pau. Gledaju dvojac debila ispred broja 55. Crnac diže galamu. A ja mislim da će biti sranja. Stari kaže, samo polako. Sad sam se prvi put ozbiljno sjetio onoga što mi je Mladen govorio - dobit ćeš metak u guzicu, pa će onda biti jaukanja - valjda je mislio da će me naguziti kakva arapska pederčina u ulici St. Pau.
Ispred ulaza broj 55.
Tada je na balkon broja 53 bis izletio neki bedasti starac. Bijelac! Hvala Bogu! I starac nam viče i maše rukom. On je sretan starac. Otvaraju nam se vrata 53 bis, bolje išta nego ništa, stižemo na polukat, tu je, dakle, živio taj Kamov, zadovoljan sam barem djelomice učinjenim poslom, Mladenu ću moći pokazati fotografije mjesta življenja; kao mjesto zločina.

Starac nas zove. Do you speak english? Njemački mi je bilo besmisleno pitati. On ni ne zna gdje je Njemačka. Starac živi na prvom katu. Kamov je živio na polukatu. Iznad natpisa “VIANA DO BOLO”. Starci su na prvom katu. Sporazumijevamo se na nekoj mješavini talijanskog, španjolskog, latinskog i moglo bi se dodati još malo urdua ili nekog sličnog sranja. Jednako bi se razumjeli i da govorimo rukama. Un escritor vanguardia croato muerte in this building in nuovecientodies. Croato. To ne znači ništa. Escritor Austriaco. Aha! Austriaco! Sad su se starci sjetili. Imaju jednog austrijskog studenta na petom katu.
Nema veze. Oni su tu doselili pedesetih. On je iz Navarre, a ona je iz Cataluñe. Oni su iz miješanog braka. Znate kako je to kad ste mješanac. Bilinguismo! Si! Si! Catalan & Castellan. Pozvali su nas na kavu. Ili sok. Ja bih već davno otišao da tata nije inzistirao. ‘Ajde dobro, ostat ćemo! To sporazumijevanje nekako ide. Stari pokazuje mom starom sliku. Dalí! Dalí! Moj stari gleda reprodukciju Dalija u jeftinom okviriću. Reproduction! - tvrdi moj stari, a starac viče No! No!
Ona se zove Jozefina.
On je Jesus!
Upoznao sam čovjeka koji se zove Jesus.
A Jesus mom starom govori što treba slikati po kući. Prvo reprodukciju Dalija, zatim kaktuse na balkonu. Zatim Tartua. Što je tartua? Kakva tartua. Stari hoće da mu slikamo jednu debelu, veliku kornjaču koja na balkonu preživa na poslijepodnevnoj omari. Starci su glupi ko cipele. Mi moramo biti pristojni prema njima. Tako su dragi.
Jozefina priča da nemaju niños. Samo oni i kornjača. Isus, Jozefina i kornjača. Nema slika. Nema ni jedne slike. Oni su sami! Usred Barcelone, u ulici St. Pau, 53 bis.
Stari i ja smo se pogledali. Nismo ništa rekli, kao da bi nas ovo dvoje mogli razumjeti. Starac još uvijek inzistira da slikamo onu kornjaču na balkonu. Tata će ipak to napraviti. Iako smo se pogledali. Iako smo obojica pomislili u istom trenutku: što bi bilo da im ukrademo kornjaču?
Bogohulno. To me podsjeća na neku dalekoistočnu priču, kada bog siđe među narod, ali preobučen u jadnika. Kako će se ljudi ponašati prema bogu? Lukav je taj bog! Da sam vjerski fanatik, mogao bih objaviti ovu priču u nekom crkvenom listu pod naslovom Kako sam upoznao Isusa. Morao bih izbaciti sve one dodatke tipa - guženje, kurve i ostalo.
Ipak, nismo im ukrali kornjaču.
Još samo jedna slika - gospodin Jesus i gospođa Jozefina. O, o! Oni su počašćeni! Ona trči u prenatrpanu kupaonicu da bi se počešljala i odjenula novu odjeću. On oblači košulju - ne može se slikati u nekoj potkošulji. Slika, klik, oni su gotovi. Zauvijek. Jozefina i Jesus.
Stari mi je priznao da je kornjaču slikao samo tako što je bljesnuo blicem. Jesusu je to bilo dosta. A njih je slikao zapravo. I zgradu izvana, i malog crnca, i onu marvu što se motala uokolo; sve one Arape, kurve, lopove i svodnike.
Neki mi je čudan osjećaj ostao nakon tog posjeta. Čudna ulica. I u ovoj pričici mogu govoriti samo u faktima; mogu pričati samo o stvarima koje su se dogodile. Uglavnom, bio sam strašno iscrpljen. U samo nekoliko sati! Gledao sam kroz prozor vlaka. Mislim o pulp prozi. O ulici St. Pau. Carrer de Saint Pau. Ili, Calle San Pablo. Bilingvalno. Kako sam upoznao Isusa. I nisam mu ukrao kornjaču.

Ipak, ova je priča morala dobiti epilog. Naime, u Rijeci, kada sam premotavao film, valjda sam prerano otvorio kameru. I osvijetlio cijeli film. Gotovo sve. Nije ostao ni Jesus, ni Jozefina, ni St. Pau 55; ništa ni mali crnac. Iako ti nisam ukrao kornjaču! Bio sam ogorčen. Još sam uvijek ogorčen. Još mi je uvijek krivo. Neki kažu da sam previše praznovjeran. To je, doduše, neka druga priča. Priča koja nema veze s ovom ovdje. Ovu ostavljam kao stvar čiste vjere. Ne postavljam više nikakva pitanja.