TIN UJEVIĆ JUČER I DANAS

15. Listopad, 2015 - 16:12

Zapis u povodu 110. obljetnice pjesnikova rođenja

Dulje od četiri desetljeća Tin Ujević progovarao je sa stranica raznih naših listova i mnogobrojnih prigodnih publikacija. Istovremeno, on je načinom svoga života, bujnošću svoga talenta, i svojim nebrižnim - gotovo prezirnim - odnosom prema zahtjevima tradicije i uhodanog građanskog reda, od svoje ličnosti stvorio pojam nesvakidašnjeg čovjeka, književnika, boema. Prilično je velik broj ljudi koji su imali i održavali s Tinom osobni kontakt, a mnogo veći broj onih koji, ako se već nisu sreli s njim u pjesmi ili eseju, znaju Tina po nekoj kavanskoj anegdoti, ili bilo kakvoj dosjetki, ili “burgiji”. Jer, doista, Tinov životni put i njegova - do kraja nenapisana - biografija, upravo svojim spektakularnim dijelom, značajna je zanimljivost i, gotovo bi se moglo reći, roman pun dramatičnih sudara i zapleta kakvih se malo nalazi u životopisima mnogih ljudi od pera kod nas i u svijetu.
Je li Tin zaista bio čudak, ili osobenjak, to jest onakav kakvim su ga mnogi smatrali (pa i danas smatraju), ili su mišljenja o njemu plod raznovrsnih okolnosti i ishitrenih fama? I zatim: jesu li priče, pričice, burgije i raznorazna naklapanja o njemu u skladu s jednim - da tako reknemo - objektivnim osvjetljenjem pjesnika, ili zbog njih i po njima u zasjenak pada donekle i ono što je u Tina umjetničko, kvalitetno i izvanredno vrijedno?
To i slična pitanja zaslužuju da im se potraži odgovor. Jasno je, međutim, da o Tinu nisu tek pukim slučajem nastale toliko brojne dosjetke i anegdote. Njegov životni put - od Vrgorca do Beograda, Pariza, Sarajeva, Splita, te najzad najzrelije razdoblje u Zagrebu, s tužnim i tragičnim krajem, u dobi relativno smirenog stvaralačkog zamaha, krivulja je na kojoj su zbivanja prebogata začudnom šarolikošću i najraznovrsnijim, često svakojako tumačenim zbivanjima. Tin je bio snažna, izrazita ličnost, pa je posve razumljivo zašto su ga smatrali predvodnikom i zastavonošom međuratne boeme i onog pustopašnog, a u isto vrijeme i tugaljivog vandrokaštva na crti odricanja i preskupo plaćenog inata. Jednako tako nije slučajno o Tinu napisano toliko najoštrijih proturječja: pamfletskih pokuda i lakokrilih panegerika. Sve je to imalo svoje uzročne veze i svoje razumljive povode; sve je to proistjecalo iz njegove originalne i markantne ličnosti, ozarene sjajem mukotrpno stečene slave, a istovremeno zasjenjene mizerijom građanske šturosti, neimaštine i stradalništva.
I upravo zbog određene složenosti Tinova života i ličnosti, pisati o njemu određeno i s potrebnom mjerom, nije bilo, a ni danas nije jednostavno i lako. U mladosti bujan, ponesen valom mladog i kipućeg jugoslavenstva, lutalica, zanesenjak, pisac niza političkih članaka (koji sa zrelijim Tinom imaju malo veze), nastrojen vitalnim revolucionarstvom i potencijalnom snagom akcije koja traži oduška, kasnije boem nesvakidašnjih manira, svoj u načinu života, u vidljivim manifestacijama iživljavanja i pjesničkog istupanja. Tin je desetljećima snebivao i škakljao uštirkane malograđanske duše, stiješnjene u paragrafske kalupe i pozicije propisnih odstojanja, s grupama i medaljama, s diplomama od papira i rangovima stečenim u znaku strančarskih veza i protekcije.
Mladi Tin je buntovnik, izazivač i “megdandžija”; muževni Tin, pomalo umoran, sjetan, razočaran, na mahove objekt čuđenja i snebivanja, postaje središtem pozornosti sitih i uhljebljenih, kao i gladnih i nadobudnih, ali i njihov izrugivač koji oko sebe sije varnice i žaoke; istovremeno on je boem, uvijek s antiboemskom “sabljom damaskinjom” u desnici, čovjek nesređena života, ali koji pod pazuhom nosi “mojsijevske zavjetne ploče”, vapijuće za potrebom umne ravnoteže te umjetničke i životne dosljednosti, nemiran duh i duh koji dominira, siromašak u kruhu i ruhu, željan mira i reda usred previranja i nereda; lutalica i znatiželjnik u svim oblastima znanja i duha, pa kasnije, u sutonu svoga opstanka, mudrac koji sve važe i mjeri, alkemičar riječi koji od prašine prolaznosti stvara bisere duha, filozof koji s diogenske pozicije priželjkuje malo topline, malo sunca, malo tihe udobnosti pitomog domaćeg zakutka.

* * *
U prigodi potrebe (prije desetak godina), da se saberu i objave mnogobrojne razasute anegdote o Tinu Ujeviću*, što je i učinjeno razmjerno tadanjim skromnim mogućnostima, nametalo se nekoliko pitanja (od kojih su neka naprijed navedena), uglavnom o svrsishodnosti i vrijednosti takvih tinovskih anegdota u odnosu na Tina umjetnika - pjesnika i esejista. Na pitanje: je li Tin doista bio čudak i osobenjak, nije lako odgovoriti izravno i određeno. Nesumnjivo je da je u mnogim njegovim postupcima bilo elemenata čudaštva i nastranosti. Ali bilo je i trenutaka kada je trebalo braniti njegovu ličnost od raznih jeftinih mistifikacija i zlonamjernih izopačivanja. Znači li to, međutim, da s Tina (zbog raznih izvrtanja i napuhavanja) treba danas oljuštiti i okljaštriti sve ono što njegovu ličnost čini osebujnom i originalnom, što njegovoj biografiji daje stanovitu spektakularnu draž, a ujedno i cjelovitu sliku čovjeka koji je (toliko puta) pržen na ognju teškoća tijekom stjecanja iskustava i sudara s filistarskim pojavama na putu rada i stvaranja? Sjedeći s Tinom u zakutcima i podrumskim “ćumezima”, slušali smo više puta iz njegovih usta kako tečno priča o ponekom svojem doživljaju iz onih pustopašnih i ujedno čemernih dana beogradskog i sarajevskog boemskog razdoblja. Tada već smiren, uredan, sabran, pijuckajući polako svoj obrok grožđanog soka, on je s bolnom grimasom na usnama znao nabrajati pojedine zgode iz prohujalih dana, sjećajući se s tihom sjetom Pariza, kavane Rotonde, otoka Brača, Milne, splitskih vinara, slušajući pritom burgije sročene na njegov račun, najčešće bezazlene, dobronamjerne i duhovite. Duhovita burgija, makar i malo presoljena, nije Tina srdila. Više ga je ozlojeđivalo dvolično peckanje i prikriveno omalovažavanje tipova dotjerane vanjštine, najčešće oskudna znanja, koji bi se ponekad s visoka pijedestala na njega ustremljivali. Najčešće su ga vrijeđale zlonamjerne podvale, insinuacije i gole - ili frazerskim staniolom ovijene - klevete, pogotovo ako nije imao prilike na njih odgovoriti, dati si oduška. Volio je sirovu podrumsku (ili kavansku) “burgiju” ako je u njoj bilo i trunka duha i zanimljivosti, pa je i sam znao kadgod udobrovoljeno uzviknuti: “Živjeli burgijaši”, ili u trenucima tobožnje srdnje, kad bi mu pokušavali podvaljivati: “Dolje burgijaška bagro!”.
I upravo zbog toga, što je Tinovo umjetničko djelo vrlo značajno i još uvijek kao cjelina dovoljno nesagledano, ono stoji iznad mnogih prolaznih osporavaanja i nehata, zanimljivo i aktualno, a ni s obzirom na životni tempo još uvijek ne tone u zaborav. No, i pored Tinove iznimnosti, vrijeme mu neće uvijek biti jednako sklono, dok će se glavnina njegova opusa vjerojatno i dalje proučavati iz raznih kutova i osvjetljenja, a pritom će nas osvajati i ono što se ne čini u skladu sa suvremenim ukusima, ali njegov život i djelo kolorira toplim, žarkim bojama. S toga gledišta možda je i shvatljivo stajalište da je bio opravdan posao na prikupljanju čak i tinovskih uzgrednosti (anegdota), pogotovo kad se podsjetimo na već spomenuti vremenski tempo i nesentimentalno naše vrijeme, koje zaboravom omata i prekriva toliko zanimljivih, očuvanja vrijednih stvari. Mnogo i originalnih i prilično nesvakidašnjih pojedinosti sadržavaju sve etape Tinova života. Kad bi se sabrale i shrpile sve anegdote, zabilješke i burgije koje su o njemu kružile samo u razdoblju između dva velika rata, bio bi to pozamašan svezak. Samo naklapanje i feljtonsko čavrljanje ondašnjeg dnevnog tiska - kolikogod neozbiljno i lakomisleno - predstavlja prilično neposrednu građu, sa znatnom količinom korisnih biografskih podataka. Mnogo je toga, međutim, danas već sasvim zaboravljeno. Pojedinci, koji su o Tinu znali dosta sitnih zanimljivosti već su pomrli, a živih, koji ponešto znadu, iz godine u godinu sve je manje.
U sporom poslu na prikupljanju spomenutih anegdota i zapisa, obraćao sam se od vremena do vremena pojedinim ljudima da mi pošalju koji prilog, sjećanje, pribilješku, ali - kako je to već na početku jednog nesvakidašnjeg posla - odziv nije bio osobit. Stoga sam se morao osloniti pretežno na slučajne prilike, prisluškujući razgovore o Tinu i prisjećajući se ranijih susreta s njime, obraćajući se ljudima u raznim zgodama i na raznim mjestima, bez bloka i pisaljke u rukama, bilježeći uvijek u žurbi, na stolu, na koljenu, putujući. Pjesnik Salih Alić, moj suradnik, obavio je svoj dio posla gotovo “kabinetski”, kod kuće, i za stolom, jer se posljednjih godina Tinova života s njime gotovo svakodnevno viđao i sjedio u društvu po čitave večeri.
Sarajevsko razdoblje Tinova života, iako za njegov razvoj i kretanje izgleda najpresudnije, ima u sebi - za sada - najviše praznih stranica. Za pariške godine nije dakle čudo što su ostale memoarski neobrađene i također neosvijetljene. U našoj zbirci “Tin u anegdotama” svaki odsječak Tinova životnog puta zastupljen je barem s po nekoliko anegdota i zabilježaka. Zagrebačko je razdoblje najopsežnije. U prešarenoj biografskoj građi koja leži razasuta širom, po prašnim godištima nekadašnjih dnevnih listova, ima obilje poluizmišljotina i napirlitanih senzacija, od kojih je nekima postanak ostao nerazjašnjen. Između nekoliko takvih krupnijih tinovskih iskakanja s građanskog životnog kolosijeka, posebno su zanimljiva dva ili tri, o kojima su naše “čaršije” sladostrasno čavrljale tjednima, pa i mjesecima. Primjerice: vijesti i novinski članci o Tinovu bogatstvu, o nasljedstvu od tobožnjih deset milijuna dolara, o “tetki u Americi”. Kako se dolazilo do takvih vijesti nije nikada objašnjeno. Drugi jedan moment isto je tako nametnuo upitnik: zašto se Tin svojevremeno (navodno) pojavio u dva-tri maha u crnoj popovskoj mantiji? Zanimljiv, iako krnj odgovor daje Alić, navodeći u jednom zapisu da je Tin mantiju dobio u Beogradu od nekog raspopa Vikentija, ali postoje i drugi izvori, naime da mu je mantiju dao neki Zorovavelj, za dva čokanja šljivovice i porciju graha. Neodređeno tumačenje o Tinovu “saruku” donijela je i Jugoslavenska pošta (Sarajevo, 1934.), u članku Tin Ujević razbaštinio cijelu svoju rodbinu. Zašto Tin nosi saruk? Zašto ne trpi rođake? Zbog toga što su nekulturni i nemuzikalni? Niz raznih burgijantskih članaka izlazilo je u ondašnjim dnevnim listovima, osobito u Beogradu i Sarajevu. Ovi članci izlazili su i žuborili uglavnom radi uveseljavanja svojih znatiželjnih čitatelja, kao i zbog honorarskih potrebica svojih autora. Ali nitko ne može poreći ni to, da takvo pisanje svjedoči, pored ostaloga, i o magičnoj privlačivosti i velikoj popularnosti “kralja boema” i “princa duha”. Anegdote o Tinu kružile su od usta do usta, od krčme do krčme, od jedne literarne čaršije do druge, a samo je poneka prigodice bivala u kojem listu i objavljena. Znatan broj prikupljenih anegdota i zapisa u mojem i Alićevu notesu morao se podvrgnuti stanovitoj selekciji i to, mislim, iz posve opravdanih razloga. Naime, ili se radilo o zabilješkama i anegdotama u kojima je Tinova ličnost očito prikazana netočno i suviše iskrivljeno, ili se na Tina gledalo kroz prizmu malograđanske hipokrizije, kroz veo snebivanja nad nekim ekscesima i - ponekad čudnim pjesnikovim istupima, no u svakom slučaju kao posljedicama prešućenih uzroka, danas nevažnih momenata u konačnoj ocjeni krupne Tinove ličnosti. Tu se nameće pomisao i na ono što bi mogli označiti mjerilom zbiljskog (i nezbiljskog) u pjesnikovu životu, mjerilom objektivnog gledanja, uočujući različita svojstva Tina - građanina. Sam Tin iznenađujućom je otvorenošću i iskrenošću ponekad priznavao svoje ljudske slabosti. Poštivao je istinu i cijenio iskrenost, ne hoteći svoje lice gledati u iskrivljenom ogledalu, makar ga i uljepšavalo. Nije podnosio panegirike, jednako kao ni podvale bez duha, ili napadaje iz busije i iza paravana vlasti ili vlasničkih štitova. Tin je, danas je jasno, napisao mnogo briljantnih, ali i dosta slabih stihova, no ovdje nije prilika da ih se analizira. Na objektivne i nepristrane kritike u tisku Tin se hladnokrvno smješkao. Ali zanimljivo je da se nerado vraćao na neke stranice svoje prošlosti, što ipak ne znači da ih se odricao ili stidio. O sebi, licu iz mnogih anegdota, znao je sa zadovoljstvom slušati iz prikrajka, i tada bi se tek javljao s upadicama korekture, ili bi ravnodušno odmahivao rukom, pogotovo ako se radilo o burgijama bez veze sa stvarnim zbivanjem, ili sa žicom pakosti, a upisanih na njegov račun.
Mnoge od brojnih tinovskih anegdota nastale su tko zna gdje, a poneke mimo Tina i bez Tina, to jest, pojedinci su ih sročili u dobroj, zloj, ili zlobnoj namjeri. Ima i takvih, koje su vješto transponirane za tinovsku sferu, ali zbog iskre duha ostavljene su u zbirci pod naslovom Tin u anegdotama. Takvih je, međutim, malo.
Kada danas - u šetnji kroz retke svakovrsnih materijala i ozbiljnog i neozbiljnog karaktera - razmotrimo dio Tinova života i obuhvatimo elemente koje je taj život sadržavao, uključujući ovamo sve ono što na umjetničkom planu reprezentira pjesnikovu ličnost, izlazi nam njegov lik u znatno drukčijem svjetlu nego što se to činilo mnogim njegovim suvremenicima između dvaju ratova. Tin iskrsava pred nama u plastičnosti umjetnika, koji je nedvojbeno imao svoj pravac, svoj ponos, određeni životni i umjetnički stav, svoju bol, svoje suze, svoj smijeh i svoje vječno pripremljene bodljike i štipaljke.
Danas, toliko nakon pjesnikove smrti, nesumnjivo su pale i iščezle s Tinova lika mnoge privremene patine, varave perike i prigodne maske. Tin pred nama stoji uspravan - poput brončane statue. Lakrdijaštvo, naglašeno u nekim anegdotama i novinskim burgijama, ponekad je razložno i objašnjivo, donekle opravdano, ali ponajčešće neprihvatljivo iako zanimljivo, nije uvijek mjerodavno. Već i radi toga, što je danas jasno da je Tinova boema uistinu bila (sve do mirnijeg zagrebačkog razdoblja) dobrim dijelom izraz i sredstvo ustrajnoga otpora protiv nezgrapnosti sredine i atmosfere, izazov ustajalosti i podsmijeh neduhovitoj običnosti, boema protiv boeme, i protiv svake nesolidne razbarušenosti bez pokrića, opravdanja i svrhe. U posljednjim godinama svoga života Tin je, istina, izgubio svoju nekadanju blistavu inspiraciju i mladenačke “visoke zanose” (što reče Crnjanski), ali je uplovio u luku tihog i misaonijeg stvaranja i reda. Iza njega je daleko ostao Tin barjaktar mnogih koji su tek htjeli da budu ono što i on, ali bez znanja, snage i temelja, pa zato i potonuše u sivilu zaborava, ostavši bez lovora i slave, čak i bez imena. Tin je prebrodio bure i katastrofe, i ostao na površini. Ostao je tinovski svoj. U njegovu životu bilo je kriza, posrtanja, poklecavanja, trenutnih bezazlenih razularenosti i običnih ljudskih slabosti: nestašluka, obijesti, vriskova i pokliča, ali i prkosa, bunta, sarkazma, “pljuvanja” i poze, no - najviše gorčine i tegoba koje biserno sjaje iz mnogih stihova i esejističkih iskri, u ono vrijeme slabo plaćenih i površno shvaćenih.

* * *
Međuratno razdoblje boheme beogradske, pa tek dijelom sarajevske i zagrebačke, zaslužuje da bude ispitano i obrađeno u opširnijoj studiji. Izdvajajući iz tih razdoblja Tinovu ličnost i sagledavajući je u vidu mnogih čudnih opreka i naoko nerazumljivih neusklađenosti njegova bića, nameće se potreba barem približnog uživljavanja u ondašnju atmosferu umjetničkog života grupe oko Tina, uz Tina i u sjenci Tinovoj. Pred oči nam plastično iskaču punktevi na kojima su se lomile čaše, duše, i koplja. “Tu je ondašnja beogradska “Moskva” i u njoj poznati kružok (Grupa umjetnika) u kojemu su se sastajali Miloš Crnjnski, Sibe Miličić, Todor Manojlović, Stanislav Vinaver, kompozitor Miloje Milojević, neko vreme Ivo Andrić, i u kojemu je stvarano jezgro za novi smer u književnosti. Boemsku je boju unosio u ovu kavanu Tin Ujević, uvek prisutan, a uvek otuđen od svega, sa svima i sam za sebe, pohaban, zapušten, večito sa tašnom punom knjiga, objekt dosetki, ali isto tako i inspirisani duelist duha” (Gligorić). Tu je i pupak šireg i popularnog bohemskog “carstva” na Skadarliji - kavana Tri šešira, u kojoj je mladi Krklec uzvikivao ciganskome primašu -

“Ni reči! Sviraj nam stari primašu
o ciganskoj sreći skitanja, plandovanja,
u tvoje zdravlje ispijmo ovu čašu
slađu od ljubavi i gorču od vrelih sanja.”
(Tri šešira)

Tu je, na istoj paraleli, jecala i turobna žica niza naših bohema u atmosferi raznih katakombi, tu se mladi Tin oglašavao stihovima o svom nemirnom srcu -

“Jer luta ovo srce, a ono ne zna puta.
Vrlo nestašno, pati na dohvatu zvezdanih sanja.
Ne kaže bratsko srce: ukloni mi se s puta,
ali se samo katkada zaplete usred granja.
I, usred kosa, srce spomena i srce očajanja,
no opet srce patničko, srce bez stanja...”
(Očajanje tragova)

I Rade Drainac, tada “subrat” Tinov, pjesnik koji se naziva “pesnikom i banditom”, u svoje stihove pretače dah onih besanih noći, onih prigušenih patnji, vriskova, o kojima dojmljivo i ilustrativno jecaju njegove strofe:

“...šume noći ko javori sinji
tamom grobnom leže mi na dlanu.
Bolestan sam mnogo... mnogo!
Jedinu zvezdu u ovoj pustinji
vidim svoju ranu...”
(Nirvana)

Književne revije između dva rata sadrže mnoštvo zanimljivih tragova jedne (dobrovoljno) stradalničke poetske generacije (zapravo njezinog dijela), tragova čestih stranputica i lutanja, pa čak i očaja i izgubljenosti:

“Sad sam tu, sa svojim umornim telom:
u kostima sviraju vetrovi, snegovi, kiše.
Zemlju, ženu, druga, koga još da volim?
O nikog, večno nikog više.
(J. Tufegdžić, Vulkan pod šinjelom)

Bilo je tragične svježine i tlapnje i krika u toj poeziji “šumnih noći”; bilo je i zapadnjačke dekadence, neuvjerljivih metamorfoza, ishitrenih stavova, neobrazloženog samoubilačkog pesimizma, ali iznad svega i po svemu tragične neobičnosti jednog poetskog soja koji se sam zaputio na lomaču sagorijevanja i fizičkog trpljenja, bijen neimaštinom i hrđom bijede, u stalnom traganju za koricom kruha svakidanjega, bez kojega nije bilo ni snova ni poezije. U znaku takvog i tadašnjeg Tina “Brodolomca”, Vjekoslav Majer je ispjevao karakterističnu pjesmicu:

“S dušom punom skupih snova
prolazi kroz crnu masu.
To bogatstvo svima rasu,
zato ostade bez krova.
Dok cigani tužno gude,
podbočiv se rukom spava,
vani teče svjetlost plava,
konobari ga probude.”

Neobičan način života, nesvakidašnji događaji na tekućoj vrpci međuratnog bohemskog razdoblja, to su bili povodi i uzroci da je građanski tisak o pojedincima iz boemskog kola čavrljao toliko obilno na svojim senzacija gladnim stranicama. I kada danas uočimo duh i bit ondašnje boeme, njezine uspone i padove, zatim kraj, koji je došao izbijanjem Drugog svjetskog rata, vidimo: na skrhanim barikadama tolikih iluzija i snova, izdiže se lik Tina brodolomca, ali ipak - pobjednika. Tin je usred i u vrtlogu te boheme bio iznad i izvan nje, iako u njoj i s njom, superioran duhovno, uvijek borben i opremljen rezervama, zalihama otpora i čvrstine protiv svih nedaća koje su ga zapljuskivale. U Sarajevu (oko g. 1933.) Tin je doživio stanoviti prijelom, a njegov drastični obračun s “maloljetnima” dijelom obračun je s vlastitim razbarušenostima koje su ga dotle sputavale i bile izvor nesporazuma i tračeva.
Odlazak iz Sarajeva njegov je mali bijeg iz kruga tadanje (tamošnje) pseudoumjetničke stvarnosti, prekrcate nadribohemima i maloljetnom umjetničkom nedonoščadi, jer je Tin, otišavši u provincijsku sferu Dalmacije, u tiho okrilje Kolumbatovićeva podruma, postao znatno drukčiji, sređeniji i misaoniji, da se već nakon dvije godine nastani u Zagrebu, svojoj najdugotrajnijoj postaji. Tu je smirenije stvarao. Ali, nažalost, gubeći suviše vremena u prevoditeljskom radu, štedeći novac za starost i tavoreći u svom siromaštvu i ruha i kruha, na zgarištu mnogobrojnih uspomena, on je sve više postajao “umirovljenik” tj. “običan čovjek”. Tada je naišla bolest. S njom je počeo tonuti - na pepelištu sjećanja, na stopama i tragovima prohujalog života ispunjenog čežnjama, nemirima, gorčinama, tugama i stišalim vihorima i ognjicama. Pa i - zvijezdama...

Ivo Balentović
(1913-2001)

Prethodna objava:
MALE DADA SVAŠTICE

Sljedeća objava:
POVIJESNO-PSIHOLOŠKO OKRUŽENJE...

Povratak na sve novosti