NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2022.

Istarski ogranak DHK Pula Nagrada "Zvane Črnja" NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2022.

Nagrada "Zvane Črnja"

NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2022.

24. Listopad, 2022 - 07:52

Obrazloženje Nagrade Zvane Črnja
za najbolju hrvatsku knjigu eseja u 2022. godini

Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu od rujna 2021. do rujna 2022. godine prijavljeno je osam knjiga i sve udovoljavaju pravilima i uvjetima natječaja.

U uži su izbor ušla tri naslova:

„Potemkinove ruševine i drugi eseji“ (Leykam international, Zagreb, 2021.) Borisa Becka,
„Galerija“ (Umjetnička organizacija 'Lađa od vode', Zagreb, 2022.) Pavla Pavličića, i
„Čitanje tradicije: kroatološke teme“ (DHK, Zagreb, 2022.) Božidara Petrača.

Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Antun Pavešković (predsjednik), mr. sc. Vanesa Begić (članica) i prof. dr. sc. Evelina Rudan (članica), jednoglasno je odlučilo ovogodišnjim dobitnikom proglasiti Božidara Petrača i njegovu knjigu
ČITANJE TRADICIJE: KROATOLOŠKE TEME (pod uredništvom dr. sc. Ivice Matičevića).

OBRAZLOŽENJE

Knjiga Božidara Petrača „Čitanje tradicije“, u podnaslovu „Kroatološke teme“, strasno je zaokupljena sadržajima nacionalne književnosti i kulture. Mada naizgled pretendira na znanstvene uvide, a s obzirom na mjestimični popratni znanstveni instrumentarij, mogli bismo je svrstati i u kategoriju znanstvenih i teorijskih diskurzivnih promišljanja, više je čimbenika svrstava u oblast esejistike. Prije svega, ako je ogled slobodno su-postavljanje osobne duhovne vizure s predmetom kojim je spisateljski subjekt zaokupljen, tada u Petračevu pisanju nalazimo niz elemenata, ne treba reći subjektivnog, jer je ta riječ, ma koliko legitimna, no ipak makar i dijelom opravdano proskribirana, ali možemo mirne duše kazati, osobnog promišljanja djelā, stvaralaca, pojedinaca i razdoblja značajnih za hrvatsku književnost i kulturu. U ovome segmentu, u vizuri auktora koji se ne krije iza metajezične i metadiskurzivne fokalizacije svoga teksta, kojima se, doduše, može stvoriti privid onoga tipa jezičnosti koji je još Bahtin osporavao tvrdeći da je i nepostojeća i nemoguća, a značila bi da legitimno postoji nulta stilistička razina teksta, dakle teksta obilježena apsolutnom objektivnošću, pa bismo ga morali bogohulno definirati uzvišenim govorenjem Apsoluta, Boga, neosporiva savršenstva i neupitne danosti, Petrač vrlo učinkovito uspijeva kreativno sinkronizirati prepoznatljivo osobni glas i mjeru osobne neutralnosti nužne da bismo povjerovali njegovu sudu.

Njegova je knjiga podijeljena u četiri dijela. Ta podjela, promotrimo li raznorodnost njenih segmenata, proizišla je iz njegova uvjerenja o dijalektičnom odnosu tradicije i suvremenosti. Kada pročitamo njegovu tvrdnju da se te dvije komponente kulturnog i književnog života međusobno isprepliću, opiru, niječu i poništavaju, mogli bismo pristati na prvi tip suodnosa, preplitanje dakle. Zaista, mi današnji ne postojimo u zrakoprazju apsolutne sadašnjosti, mi smo ishod svega što je u nas utkala genealoška, kolektivna i globalna prošlost, do te mjere da je od njih nemoguće pobjeći. Odnosno, kako bi ludi i kongenijalni (nije li i taj odnos dijalektički nužan) Andrićev junak iz Proklete avlije fatafistički ustvrdio: Od sebe se ne može pobjeći. Da, sebe se može i mrziti, može se samome sebi ne vjerovati, može se naknadno kajati i sporiti s vlastitim izborima, ali se ne može reći kako je moguće damoklovski presjeći svaki čvor u kome se sabire naše prošlo i naše sadašnje.

U prvome dijelu knjige Petrač se bavi zrinsko-frankopanskim temama, drugi započinje dvama tekstovima o Ivanu Mažuraniću, promišlja Nikolu Andrića kao književnoga povjesničara, razmatra književno djelovanje Antuna Radića, Jovana Hranilovića i Mihovila Nikolića te propituje Nehajevljevu Rakovicu. U trećemu se okreće modernima – Tijanu i Brajnoviću. Četvrti, posvećen suvremenicima, prikazuje opus Slamniga, na inovativan način važe Šoljana, Kaštelana i zagrebačku Bibliju, bavi se Horvatićem, Čuićem i Mirom Gavranom.

Naravno, svaki je od ovih tekstova i sadržajem, donekle i stilom različit, nastao raznim povodima, pisan u razne svrhe. Ono što ih, kao uostalom i sve studije u ovoj knjizi, krasi jest auktorova sposobnost prepoznati specifičnost svakog idiolekta, ali, ponad svega, uvjeriti čitatelja da je duhovno isplativo upustiti se u avanturu zaranjanja u svakog od njih. Petrač uspijeva superiornim, nadasve lijepim stilom, ući pod kožu svakome od auktora o kojima piše, afirmirati djelo afirmirajući čovjeka, potvrditi opus propitujući predpostavke na kojima je nastao. Tu rijetku sposobnost superiorne aksiološke prosudbe i toplog psihološkog ocrta, spojenih profinjenim stilom znalca i estete, treba nagraditi i zato da bismo ovim priznanjem skrenuli pozornost širega čitateljskog općinstva.

Za Povjerenstvo: dr. sc. Antun Pavešković

Pula, 21. listopada 2022.