AUTONOMIJA ÜBER ALLES!

15. Listopad, 2015 - 15:43

Pod gornjim je naslovom tijekom 2000. u pulskome lokalnom dnevniku objavljena dobra i lijepo napisana reportaža o posjetu delegacije Istarske županije Južnom Tirolu na sjeveru Italije. Tko je makar jednom osobno bio ondje ili bar ponešto pročitao o povijesti toga kraja, može samo požaliti što - valjda zbog ograničena novinskog prostora - ovaj informativni tekst neke stvari nije naglasio ili o njima donosi samo natuknice.
Trebalo je, među ostalim, jasnije istaknuti kako je Južni Tirol odlukom većih i jačih, to jest pobjednika, u sada već prošlome stoljeću “darovan” Italiji uglavnom kao nagrada za “promjenu ratnoga dresa”. Inače je to povijesno mahom germanska, austrijska odnosno njemačka pokrajina. I sve do “južnjačke kolonizacije” bila je cjelinom i etnički talijanska koliko, recimo, Štajerska ili naša Slavonija. Šalu na stranu, i ne tako davno u Bozenu (tal. Bolzanu) su se gotovo prstima jedne ruke mogli pobrojiti nenjemački starosjeditelji. Kasnije, pa sve do danas, gomilanjem najprije državnih službenika iz raznih talijanskih pokrajina, narodnosno je i jezično ravnovjesje ondje poremećeno na štetu autohtonoga življa. U praksi ni s jezično - kulturnim pravima pokrajinske većine koja je, naravski, u sadašnjoj državi postala manjinom, nije sve bajkovito niti sjajno kako to službena Italija prikazuje svijetu koji takvo ponašanje - uime mira pod krovom “zapadnoeuropske kuće” - tolerira, pa i kad je riječ o drugim, dakle i slavenskim, manjinama na Apeninskome poluotoku.
Inače tekst, koji me potaknuo na ovaj zapis, dobro naglašava bit problema riječima i fotografijom Mussolinijeva spomenika s uvredljivom porukom Tirolcima: “Donijeli smo kulturu barbarima”. Točna je i usporedba s “duceovom” politikom u Istri (uglavnom prema Istranima Hrvatima) odnosno na istočnoj obali Jadrana za vrijeme fašizma. Samo, treba reći da - otkad više-manje točne statistike bilježe, a i prije njih - u Istri živi većinski slavenski, hrvatski i na samome sjeverozapadu slovenski živalj. No demokratska Italija danas tolerira i u Tirolu čak održava taj zapravo barbarski spomen(ik) barbarskih vremena svoje prošlosti. S druge strane, opet, treba li porušiti i uništiti baš sve - osobito prostorne, dakle vrlo zorno materijalizirane - dokumente i svjedočanstva o nekom dobu, pa bio to i fašizam?
Dakako da, tomu nasuprot, sve dobro svih uljuđenih krajeva i doba valja prihvatiti i prilagoditi vlastitoj tradiciji. Tako i južnotirolska iskustva. Ali niti u šali političar ne smije poželjeti okupljanje (u ovom slučaju “Istrijana”) u jednoj stranci (poput političke homogenizacije većine Tirolaca njemačkoga jezika), bez obzira na njezinu ideologiju. Zar u Europu s jednoumljem, pitam onoga u novinskoj reportaži spomenuta vijećnika Istarske županije? Ne, ni s regionalnim niti s nacionalnim jednoumljem! Ponos i njegovanje tradicije - da, ali ideologija “krvi i tla” - ne, nikada više, pa makar se tlo zvalo Istrom. Pogotovo.

* * *
Držim, naime, da imam stanovito pravo posve otvoreno govoriti i o istom naznačenim pitanjima, jer posredno ali jako dobro znadem kakva je bila prvotna ideja prigodom formuliranja izvorna načelnog programa i samoga osnutka - ne nadmudrivanja, petljanja, nadigravanja i naposljetku prijevare oko kasnije registracije - danas vladajuće istarske regionalne stranke, jednako kao i o nastanku i konkretnim povijesno-etimologijskim te razlozima mentaliteta za upravo određeno ime koje ta stranka i danas nosi. Naime, ime jest (i) znak, ali presudniji je sadržaj i način djelovanja (i) stranke. A zamisao njezinih prvih pokretača - među kojima, ubrzo potisnutim i zbog vlastita neiskustva malko naivno prevarenim, ističem izvorne i iskrene Hrvate iz Istre: Ivana Pletikosa Đovanija i Miodraga Kalčića Kinu - bijaše organizirano se, jednom jasno hrvatski usmjerenom samoniklom istarskom strankom, na tada slućenim skorašnjim slobodnim izborima suprotstaviti komunističkome monopolu i jednoumlju koje se posvuda samourušavalo koncem te 1989. godine. To što se komunističko naslijeđe u raznim oblicima, pa i otvoreno na svekolikoj društvenoj sceni, u Istri na poseban način sve do danas održalo u jednome sasma totalitarnom (u biti anakronom a šarenim frazarijem kao ukrašenom) poimanju vladanja i praktične vladavine, drugo je pitanje i stvar žanrovski drukčije i jamačno temeljitije raščlambe. Spomenuta dvojica prijatelja i tada mladih intelektualaca, uvjeren sam, lako bi mogla sastaviti zanimljivu i iskrenu, zacijelo istinitu i duhovitu knjigu o početcima istarskoga višestranačja. Jednako bi se tako samo kolažem novinskih isječaka, bez posebna komentara, mogla složiti vrlo zanimljiva dokumentacija istarskoga novovjekog autonomaštva koje veze nema s modernim europskim regionalizmom, i to dokumentacija ne samo s protagonistima koji su ispali, gurnuti ili s vremenom sami iskočili iz toga vlaka pa se preusmjerili, nego i s onima što participiraju u današnjoj (i) državnoj vlasti, koje nam likove i njihova djela danomice servira televizija i ostali mediji posve kontaminirani dnevnom politikom i politikantstvom.
Nukao me lani kolega, književnik i novinar, da anketno odgovorim za jedan zagrebački tjednik što bi nova, eventualno, mogao donijeti ishod siječanjskih parlamentarnih izbora 2000. (posredno i onih predsjedničkih, ali u manjoj mjeri) kad je posrijedi odnos političke Istre i političkog Zagreba, i obratno. Kako tjednik nije zaživio, napisano ostade neobjavljeno. A bio sam odgovorio kao Istranin rodom, ali i kao hrvatski književnik koji na specifično subjektivan, dakako, poimence kulturološki način doživljuje i nastoji promišljati i takozvane povijesno uvjetovane posebnosti naših krajeva kao i cjelinu domovinskoga kulturnog i duhovnog prostora, koju cjelinu nikada ne smijemo gubiti iz vida i dovida takovrsnih razmišljanja. I danas bih, svakako, odgovorio ono što iskreno mislim, naime to da bi naravnoj ravnoteži svekolikih društvenih odnosa u nas, a na spomenutoj zavičajno- -domovinskoj relaciji, najviše moglo pridonijeti demokratsko “slamanje” političkoga monopola IDS-a u Istri, kakvih, doduše još skromnih, naznaka konačno ima, a što se “priko Učke” već dogodilo s donedavno vladajućom strankom na državnoj razini. Jer, nisu rijetki slučajevi da su naši regionalci (u čijim redovima i najtvrđi autonomaši) zdušno i, katkad, opravdano šibali po hadezeovskom monopolu i monolitu, a “kod kuće” su se pak, u Istri, na lokalnom terenu ponašali i još se često ponašaju jednako bahato i samozadovoljno kao mini glasačka mašinerija u gotovo svim istarskim gradovima i općinama. Dapače, ne vidim bitne razlike u činjenici poistovjećivanja stranke/pokreta s državom i stranke/pokreta s regijom, štoviše mislim da se takva neprirodna i nedemokratska “sraslost” na manjemu i ograničenijem prostoru još negativnije odražava u cjelokupnome društvenom životu. Hrvatska kultura u Istri i njezini najpozvaniji promicatelji to su na poseban način osjetili i još uvijek osjećaju.
Glede takozvanih manjinskih prava, o čemu nikada dosta zbora, rekao bih i danas da se ništa bitno promijeniti neće, jer ona u Istri ni formalno niti stvarno nisu niti mogu biti ugrožena, dapače. Famozni suživot, poglavito s našim suzavičajnicima Talijanima, ovdje ipak od ranije živi. Tomu nasuprot, ignorirajući u mnogome hrvatsku tradiciju Poluotoka i ne pokazujući uvijek (katkad ni najmanju) osjetljivost, mjeru, ni dobar ukus spram sveukupnih potreba hrvatskih ljudi u Istri - besmisleno brbljajući o nekakvome apstraktnom “istrijanstvu” i multi-kulti europejstvu s figama u džepovima, predobro plaćeni lokalni političari trajno izazivaju napetosti i nesporazume. Uzmimo, primjerice, tempiranu predizbornu igru - tijekom popisa pučanstva - sa županijskim statutom i unekoliko silovanje većine nametanjem tzv. integralne dvojezičnosti na županijskoj razini, bez šire rasprave, temeljitih znanstveno- -povijesnih konzultacija i podastiranja stvar(nos)nih razloga takve odluke ovdje i sada. Sve u celofanu, svjetlucavo i živopisnim mašnicama upakirano i napirlitano, sve mic po mic, jer nacionalno je kao nebitno - da, ali samo kada se postavlja kao hrvatska stvar ovdje u Istri; to je na stvari i takva je igra na djelu. K tomu, hrvatski svjesni ljudi, bez obzira na stranačku pripadnost, u Skupštini Istarske županije pokazali su se uplašenima, nedoraslima i nespremnim u sučeljavanjima s tvrdim “istrijanskim” blokom, to jest monolitom.

* * *
Još i ovo. Koncem travnja, stanoviti Sgarbi (koji je, kaže, “samo europarlamentarac”) - još jedan medijski meteor kojemu se prohtjelo veće političke moći - dolazi iz Trsta agitirati za se i to, zanimljivo, baš u iznimno gostoljubive Buje gdje naše tamošnje Talijane s dvostrukim pravom glasa (vrijedi li to još uvijek i za sve birače /i/ s hrvatskim državljanstvom, ma gdje živjeli?) poziva na apeninske državne izbore. Ništa zato, no on ondje, usred Hrvatske na početku XXI. stoljeća i nakon dva svjetska rata - kada su slavenske horde, predvođene rabijatnim Hrvatinama, žarile i palile sve tamo zapadno od Trsta, zar ne?! - zanosno zbori: “Istra je Italija!”, i to pred bujskim gradonačelnikom i, pišu novine, uz veliko zanimanje općinstva. Doduše, novopečeni će italoparlamentarac-aspirant svoju izjavu kanda relativizirati ustvrdom kako je Istra za “talijansku stvar” u teritorjalnom i političko- -administrativnom, valjda, smislu “nepovratno izgubljena” Osimskim sporazumom, no “Poluotok je danas osvojen gospodarski”, a to je “puno bitnije... od državnih granica..., jer novac vlada svijetom”. Tell us more about it, camerata Sgarbi! I dalje, veli isti misionar: “Jesam Finijev prijatelj, ali nisam njegov politički istomišljenik”. Eto, sad nam je lakše. A mene pak sve to, svedeno na bitno i bez retoričkih šljokica, izravno i ozbiljno podsjeća na istu onu ruku koja je, ne odoljevši sirenskome zovu svoga istočnobalkanskog “vožda”, na zidu pulske Pošte početkom 90-ih nažvrljala: “Ovo je Srbija!”.
Istra kao stalan eksperiment i dežurno neuralgično žarište u Hrvatskoj kojom opet režimi ovdje i vani ionako stalno eksperimentiraju! - i nije baš neko utješno životno okružje. I tko nam to o sudbinama odlučuje, čemu ta sveprisutna svaštarska moć političara koji dolaze odasvud, u sve se pačaju, u sve se kao razumiju, sve same nadmene “renesansne” pojave, mnogi svojedobno očito bez “dječje sobice”, dakle bez kućnoga odgoja i elementarne naobrazbe! Tko su, zapravo, oni; za što su konkretno i doista osposobljeni, čime se stvarno bave, što uopće znaju, žele i mogu riješiti?!
A odgovorni bi se “obnašatelji”, kad je već svijet tako složen i tako funkcionira voljom konformističke mase, jednako “transparentno” morali ponašati kako u zavičaju, Istri, tako i u Saboru gdje se, stalno nas uvjeravaju, donose najvažnije odluke koje se tiču svih, naime općehrvatskih interesa. I zaključno, možda patetično: doista nema mirne Istre bez demokratske i napredne (osobito dostojanstvene) Hrvatske, kao što je i Hrvatska nezamisliva bez jednako takve Istre, jedne od svojih povijesno najiskusnijih pokrajina (stav posve suprotan, primjerice, žurnalističkim nebulozama, makar na razini dosjetke, o “istrijanizaciji Hrvatske” i “kroatizaciji Istre”). Ali tako da se povijesne činjenice uzimaju u obzir i ne izvrću, da se njima dnevno ne manipulira i ne žonglira kako se komu prohtije u korist očuvanja preslatke vlasti i pod svaku cijenu - i to tu gdje se danomice osjeća teror “istrijanskog polutanstva”, pa i u kulturi, gdje za politički dobro odrađene poslove gazde svoje zaslužn(ic)e nagrađuju počasnim talijanskim državljanstvom i gdje prevladava svjetopogled s horizontom do prvih blještećih izloga tršćanskih “butiga”.

Boris Biletić
Rovinj, 30. travnja 2001.

Prethodna objava:
Pula fotoaparatom c. i kr....

Sljedeća objava:
KORNJAČA ISUSA IZ ULICE ST. PAU

Povratak na sve novosti