FAUST - Vještičja kuhinja 5.1

16. Listopad, 2015 - 07:32

VALENTIN:
Nek izvan je igre zasad Bog.
Dogodilo se što se zbilo,
I kako je moglo tako je bilo.
Započne jedan, krišom, tih,
Doskora eto i više njih,
Pa kad ih bude tucet, tad
Izredat će se i cijeli grad.
Sramota, prije no se javi,
Tajom se rađa na taj svijet,
Veo tad noći bude strijet
Po ušima i glavi;
Umorili bi je rado hîtom.
No ona raste, sva ohola,
Pa i po danu raste gola,
Al nimalo ljepša pritom.
I što je ona ružnijeg lica,
To revnije svjetlo dana žica.

Doći će vrijeme kad će se sav
Građanski puk, stanovit, prav,
Kloniti tebe, jer javna si seša,
Kao od kakva kužnog leša.
U oči će ti zagledati,
U srcu ćeš doživjet slom!
Ma kakav lančić da se zlati!
Pred oltar mi ne ćeš u Božji dom!
I nema plesa, draga sele,
S ovratnikom čipke bijele!
U mračnoj rupi ćeš mi biti,
I s prosjacima, bogcima se kriti,
Pa ako ti tad oprosti i Bog,
Nek proklet je tvoj zemni log!

MARTA:
Preporučite si dušu Bogu!
Na teret njoj još hulu mnogu?

VALENTIN:
O da te mogu, ti suhodiljo,
Sramotna ti svodiljo!
Dobio bih tad s grješnih prenja
Čitavu kupu oproštenja.

GRETICA:
O brate! Paklenih li boli!

VALENTIN.
Velim ti, i te suze prolij!
Zapustila si svoju čast,
U srce srila bodež tmast.
A Bogu ja kroz smrtni san
Idem ko vojnik, ponosan. (Umre.)

Katedrala.

Služba Božja, orgulje i pjev.

Među mnogobrojnim pukom GRETICA. Iza Gretice ZLODUH.

ZLODUH:
Kako li je, Gretice, drugačije bilo
Kada si još u svoj nevinosti
Pristupala k oltaru,
Te iz raspačana molitvenika
Mrmljala molitve,
Napol u dječjoj igri,
Napol s Bogom u srcu!
Gretice!
Koje li opačine?
Moliš li se ti za dušu svoje majke
Što po tebi je zaspala u dugu, dugu muku?
A čija krv na tvome pragu?
I ne raste li ti pod srcem
I ne buja već,
Te zloslutnom nazočnošću
Plaši sebe i tebe?

GRETICA:
Ajme i jao!
Da bar nema svih tih misli,
Koje se odasvud roje
Protiv mene!

ZBOR:
Dies irae, dies illa
Solvet saeclum in favilla.

(Zvuci orgulja.)

ZLODUH:
Hvata te groza!
Trublja se ori!
Podrhtavaju grobovi!
A srce ti se,
Pretvoreno
Iz pepelnog mira
U plamne muke,
Silno trese!

GRETICA:
Da mi je otići!
Kao da mi orgulje
Oduzimaju dah,
A pjev mi u samoj dubini
Rastvara srce.

ZBOR:
Judex ergo cum sedebit
Quidquid latet adparebit,
Nil inultum remanebit.

GRETICA:
Hvata me tjeskoba!
Smućuje me
Stupovlje!
Guši me
Taj svod! - Zrâka!

ZLODUH:
Ma i krila se, sramota i grijeh
Ne mogu se skriti.
Zraka? Svjetla?
Jao tebi!

ZBOR:
Quid sum miser tunc dicturus?
Quem patronum rogaturus?
Cum vix justus sit securus.

ZLODUH:
Koji su ozareni,
Odvraćaju lice od tebe.
Koji su čisti,
Groze se pružiti ti ruke.
Jao!

ZBOR:
Quid sum miser tunc dicturus?

GRETICA:
Susjedo! Vašu bočicu!

(Padne u nesvijest.)

Valpurgina noć.

Harz-planina. Predio oko sela Schierke i Elend.

FAUST. MEFISTOFELES.
MEFISTOFELES:
Držalo metle, ne bi li ti neko?
Ja prosta jarca htio bih za šćap.
Na našem putu cilj je još daleko.

FAUST:
Dok god na nogama osjećam se meko
Dobar mi je taj čvornat štap.
A i čemu skraćivati put? -
Labirintom doli, poput sjene,
Pa penjati se uz te stijene,
S kojih žubori izvor vječno gnut,
To je ta slast što začinja nam put!
U brezama se već proljeće ziblje,
Omorika ga ćuti već;
Pa da i naše udove ne giblje?

MEFISTOFELES:
Ne osjećam ništa, ma na riječ!
Tijelom mi vlada zima friška,
Rado bih da je mraz po stazi, snijeg.
žalosno li se visi krnja kriška
Rumena mjeseca uz kasan žeg,
A slabo sja, te svaki korak stoji
Naiđe li na stablo ili hrid!
Dopusti, plamik zamolit ću koji!
Eno baš jedan zabljesnu mi vid.
Hej, plamiče! Dođi, s nama zboriš!
Čemu tu uzalud goriš?
Daj budi dobar, osvijetli nam put.
PLAMIK:
Štovani, krhku narav ja ću sada
Nagnati da se smjerno vlada.
Vijugav nam je naime kret, ne krut.

MEFISTOFELES:
Gle, gle! On čovjeka bi slijedio time.
Ravno ćeš ići, u đavlovo ime!
Da ti ne otpuhnem život tvoje luči.

PLAMIK:
Vidim, vidim, gospodar ste u kući,
I rado ću Vam ugoditi sročno.
No razmislite! Čarobna je danas gora,
Pa ako Vam već plamik pute kazat mora,
Ne uzmite to tako točno.

FAUST, MEFISTOFELES, PLAMIK (izmjeničnim pjevom):
U čudesne krajolike
Unišli smo, sva je zgoda.
Povedi nas, tebi s dike,
Da stignemo hrla hoda
U daleke pustoline!

Stablo, gle, za stablom mine,
Kako li tek hitro jure,
A klisure što se gure
I hridine nosa duga
Hrču, pušu pune ruga!
Kroz kamenjar, brz vijuga
žustar potok, niču česme.
Šum li čujem? Možda pjesme?
Tuži li to ljubav rana,
Glasi onih rajskih dana?
Koja ljubav, koja nada?
A jeka se vraća, znana,
Poput kaze prapovijesne.

Uu! Hoj! Tu blizu ojka
Ćuk i vivak ili šojka,
Budni li su još i sada?
Šibljem plaze daždevnjaci?
Trbušine, dugi kraci!
A korijenje, kao zmije,
Iz stijenja se, pijeska povi,
Te okovlje čudno vije,
Da nas plaši, da nas lovi;
Iz čvoruga grubih kipi,
Za putnikom ko polipi
Pipkom seže. Neizbrojni
Miševi, a tisućbojni,
Mahovinom, pustom hrupe!
Krijesnice se diljem puta,
Hoteći da svak zaluta,
U zbijena jata kupe.

A sad reci, pitač moli,
Stojimo li, idemo li?
Sve se kanda vrti, što li?
Hrid se i stijene cere, glože,
A plamičci ludi, holi,
Nadimlju se ter se množe.

MEFISTOFELES:
Drž se hrabro moga skuta!
Vrh je ovo i veduta,
A spazit ćeš čudovit dar,
Mamon gorom lije žar.

FAUST:
Čudesno li u dnu svjetluca
Praskozorno mutan sjaj!
Do bezdana, zjapna ljutca,
Dopire mu obasjaj.
Tu svî se para, ondje kulja,
Tu izmaglice svijétli žar,
Ko neka nježna nit se šulja,
Pa šikne kao gejzir star.
Tu vije se na svome putu
U sto žila kroz sav dol,
Da ondje se u zbitu kutu
Razaspe u tren i pol.
Tu iskra vrcne u blizini
Kao pjeskovit zlatni prid.
A ondje, gle, u svoj visini
Razgara se stijene zid.

MEFISTOFELES:
Osvijetlio nije li toj svečanosti
Gospodin Mamon divan dvor?
Srećom, stekao taj si zor;
No slutim, već su nestašni tu gosti.

FAUST:
Silna li bura huji kroz taj zrak!
Kako li tuče, mojom šijom hara!

MEFISTOFELES:
Drž se te stijene, prastarih rebara,
Da te ne obori u ponor burin tlak.
Magla se gusti u noć.
Šumama prasak čuj proć!
Splašene sove se gone.
Krše se, čuješ, kolone
Vječno zelenih dvora.
Guk i lom grana odzgora!
Tutanj stabala i drijeva!
Korijenje škripi i zijeva!
A u zastrašnoj pak zbrci pada
Sve se slama iznenada,
Pa kroz klance pune krši
Zvižde vjetri, krik do srši.
Slušaš li glase u visini,
U daljini, u blizini?
Da, u cijeloj se toj bijesnoj gori
Prečudesna pjesma ori!

VJEŠTIČJI ZBOR:
Na Brocken će sad vješt coprn,
Zeleno sjeme, žuta strn.
Tu sabrat će se silan skup,
Nečastivi će bit nam stup.
Kamenjar, gustiš, vit će tad
Vještičji prdež, jarčji smrad.

GLAS:
Evo Baubo, stare snaše,
Na prasici sama jaše.

ZBOR:
Čast onom koga patri čast!
Gospođa Baubo! Njojzi vlast!
Vrla svinja, a mat na njoj,
I vješticâ za njome roj.

GLAS:
Kojim putem si došla?

GLAS:
Ilsenstein!
Sovi u gnijezdu bijah tain.
O, njezina dva oka!

GLAS:
U pakao, cijela!
Što jašeš kao strijela?

GLAS:
Zgrebla me je, lane,
Pa pogledaj mi rane!

VJEŠTICE, ZBOR:
Naš put je širok, put je dug,
Kakav li je to ludi zdrug?
Vile su bodlje, metla drač.
Guši se dijete, majčin plač.

VJEŠTAC, POLOVICA ZBORA:
Ko puž smo koji se šulja tlom,
A žene ispred nas.
No u Nečastiv li se ide dom,
Sve žensko, u tisućžustar kas.

DRUGA POLOVICA:
Ma nije točno stajalište:
Da tisuću koraka ište.
No bio joj i žustar krok,
Muškom treba tek jedan skok.

GLAS (odozgor):
Pridružite se, jezerkinje!

GLASOVI (odozdol):
Rado bismo u visine.
Peremo se, bijele s kne;
Pa ipak vazda neplodne.

OBA ZBORA:
To šumi vjetar, zvijezde spe,
Blijed mjesec rado skriva se.
A čarobni šumni zbor
Razasipa svjetlucav fluor.

GLAS (odozdol):
Stoj! Stoj!

GLAS (odozgor):
Iz prosjeka tko viče: stoj?

GLAS (odozdol):
Povedite i mene! I mene!
Već tristo godina penjem se,
Do vrha bih se ipak digla.
K svojima bih rado stigla.

OBA ZBORA:
Nosi te metla, nosi štap,
Vile te nose, jarčev pap;
Za uspon tko je danas mek,
Taj izgubljen je zauvijek.

POLUVJEŠTICA (odozdol):
Već dugo cupkam, hoću prijeć,
Jer drugi su daleko već!
U kući nemam mira, mnim,
Ni ovdje ga ne nalazim.

VJEŠTIČJI ZBOR:
A coprnicu bodri mast,
I dronjak čini jedro, snast,
Dobar je brod i valov plet.
Tko letio nije, nije za let.

OBA ZBORA:
Kad poletimo na sam vrh,
Naš lijet nad tlom će bit tek srh,
A pustaru će u dalji svoj
Prekrivati vještištva roj.

(Otpute se.)

MEFISTOFELES:
Tu gura se, tiska, juri, klepeće!
Nateže, zviždi i pišti, mekeće!
Svjetlaci, iskre, oganj, smrad.
Prav pravcati Štrigograd!
Čvrsto uza me! Inače kvragu i sav rad.
A gdje si?

FAUST (iz daljine):
Tu sam!

MEFISTOFELES:
Što? Da mi te odvuče?
A, primijenit ću tu pravo kuće.
Mjesta! Volant je tu. Mjesta, puče slatkook!
Tu me prihvati, doktore! A sad, tek jedan skok,
Napustimo tu stisku krmlju,
Sve ako i moji, preludo se drmlju.
A tamo nešto svijetli, osobit neki sjaj,
Nešto me vuče prema onom grmlju.
Dođi, ušuljat ćemo se u gaj.

FAUST:
Ti duše protuslovlja! Vodi me i dalje mimo.
No mudro je to, svemu unatoč:
Uspon na Brocken, Valpurgina je noć,
Da ovdje se po volji osamimo.

MEFISTOFELES:
Ma gledaj, sve sam bujan plamen!
Sastao se klub, a stamen.
U malom krugu nisi sam.

FAUST:
Radije bih tamo gore, znam!
Već vidim žar i vihor-dim.
A mnoštvo hita svom Zlom pretku;
Riješit ću poneku zagonetku.

MEFISTOFELES:
No još će se koja splesti, mnim.
Nek bučan svijet veličinu hini,
Naš stan je ovdje, u tišini.
I davna predaja posvetit će
Da veliki svijet rađa male svjetiće.
Mladih tu vještica vidim golu čast,
A stare su mudro odjevene.
Ma budite ljubezni, samo radi mene:
Malen je trud, a velika slast.
Kakvih li tu je glazbala sve čuti!
Čegrtanja! No valja se priviknuti.
Hodi sad! Dođi! Nema ti druge, ni sutra,
Ja vodim a ti za mnom ćeš unutra,
U nov ćeš savez sa mnom, u reprizu.
Prostor nije malen. A? Što veliš, baja?
Pogledaj samo! Ne vidiš mu kraja.
Stotinu vatri gori u tom nizu;
Pleše se, brblja, kuha, ljubi, pije dobre volje,
Pa sada reci, ima li gdje što bolje?

FAUST:
Hoćeš li sada, pred ulazak, rad znaka,
Glumiti đavla ili čarobnjaka?

MEFISTOFELES:
Doduše navikao sam incognito biti,
No blagdanom me znak mog reda kiti.
Koljenjak mi ne odlikuje vlast,
No kopitu se ovdje daje silna čast.
Vidiš li onog puža? Dopuzao je amo;
Ticalima i licem zreć
Nanjušio me samo.
Sve da i hoću, zanijekati se neću već.
Hodi sad! Od vatre ćemo k vatri,
Ja snubok, a tebi ime prosca patri.

(Nekima što sjede uokolo tinjajućeg ugljena.)

Stara gospodo, što radite tu skraja?
Hvalio bih vas da ste u sredini, a graja
I buka mladeži da vam je mam;
Kod kuće svatko dovoljno je sam.

GENERAL:
Tko da još vjeruje nacijama,
Pa činili toliko još za njih!
U naroda, baš kao i u dama,
Mladost je vazda vrijednost iznad svih.

MINISTAR:
Predalek pravu, ovaj je sustav loš,
Ja hvalim dobre stare stvari;
Jer mi kad bili smo vladari,
Zlatna su doba cvala još.

SKOROJEVIĆ:
Pa ni mi nismo glupi kao top,
Čineći često što nismo smjeli;
Stubokom sad se promijenio sklop,
A baš smo uza nj prianjati htjeli.

PISAC:
Spis sadržaja pametna kadikad
Tko li još danas uopće čita?
A glede drage mladeži, još nikad
Nije bila tako nabusita.

MEFISTOFELES (odjednom poprimi starački izgled):
Za Sudnji dan je zreo ovaj puk,
Jer zadnji put se penjem po Vještičjoj gori,
A jer u bačvici mi mutan šug,
I svijet se bliži zadnjoj hori.

VJEŠTICA STARETINARKA:
Gospodo, žurite, a zbog čega?
Tu prigodu ne propusti!
Pogledajte trg moj gusti,
Ovdje naime ima svega.
I ničeg nema u mom štacunu,
A ravna mu na zemlji nema,
Što baš na škodu vrlu, punu,
Čovjeka i svijet ne sprema.
Nema tu bodeža koji krvcu nije lio,
Ni kaleža iz kog se, u tijelo i duh zdrav,
Rastočan otrov nije slio,
Ni nakita koji dičnu gospu sav
Zaveo nije, ni mača koji savez pređa
Razvrgo nije, te suparnika probo s leđa.

MEFISTOFELES:
Ma teta! Ne razumijete ovo vrijeme.
Bilo pa prošlo! Prošli glas!
Prijeđite na nove teme!
Tek ono novo vlači nas.

FAUST:
Neću zaborav sebe, najam!
Sve je to ipak nekakav sajam!

MEFISTOFELES:
Čitav taj vrtlog bi u visine:
Misliš da rivaš, pa tebe rine.

FAUST:
A tko je ta?

MEFISTOFELES:
Pogledaj, pa nije sjena!
To je Lilith.

FAUST:
Tko?

MEFISTOFELES:
Adamova prva žena.
Pazi se njenih lijepih dugih vlasi,
Tog nakita, jedinstven mu je sklad.
Kad njime bude hapan čovjek mlad,
Doskora ga se on ne otarasi.

FAUST:
Tu sjede dvije, starica i mlada;
Naskakale se već do sada!

MEFISTOFELES:
Nema tu danas mira, znaj.
No počinje nov ples, uključimo se, daj!

FAUST (zapleše s mladicom):
Ja usnuh jedan divan san;
Bjeh jabukovu drvu zvan,
Gdje draž se dviju jabučica sja,
Sav zatravljen se popeh ja.

LJEPOTICA:
Tih jabučica žudni sjaj
Htjedoste još kad tu bje raj.
A radostan i ja ćutim drht,
Što takve nosi i moj vrt.

MEFISTOFELES (sa staricom):
Ja usnuh jedan hudi san;
Bjeh raskolnome drvu zvan,
A u njem silna ru.. zja;
Dubo.. , s guštom uđoh ja.

STARICA:
Evo pozdrava, neškropita,
Vitezu konjskog kopita!
A ako mu je spreman č.. ,
Dubokoj nek je dubok cijep.

PROKTOFANTAZMIST:
Prokleta čeljad! Ma bezobrazluk!
Pa nije li vam dokazano davno:
Duh nogama ne stoji nikad ravno?
A i plešete baš ko sav drugi puk!

LJEPOTICA (dok pleše):
Odakle on zna za naš ples?

FAUST (dok pleše):
Eh, posvuda mu se širi plijes.
Što drugi plešu, o tom sudi.
Pa svaki li korak on ne skudi,
Taj korak njemu ništavan je, krut.
A kad biste se u krugu htjeli viti,
Ko on, taj odveć stari mlin,
Bio bi za nj to dobar čin;
Osobito ako biste ga smjeli i pozdraviti.

PROKTOFANTAZMIST:
A vi još uvijek tu! Nečuvena stvar.
Ma gubite se, sve smo objasnili bar!
Taj vražji skot i smet za pravila ne haje.
Mudri smo a u Tegelu utvare se taje.
Koliko smo već metlom meli tlapnju, var,
A nikad čisto; nečuvena stvar!

LJEPOTICA:
Ma prestanite nas već jednom gnjaviti!

PROKTOFANTAZMIST:
U lice vam, dusi, velim,
Duhodespotizam ja ne želim;
Moj duh se njime neće baviti.
Pleše se i nadalje.
Danas mi ništa ne uspijeva, glete;
Na skupni put ću ipak poći, dok,
Nadam se, svoj pred zadnji krok,
Ne nadvladam sve đavle i poete.

MEFISTOFELES:
Uputit će se sad u kakvu baru,
I tu se smjesta olakšati sav,
Te s hlepnim pijavicama na čmaru
Od duhova i duha stati zdrav.

(Faustu, koji je napustio ples.)

Pa zašto li s tom lijepom djevom susta,
A ljupko ti je pjevala uz ples?

FAUST:
Ah! Usred pjeva, crven, pljes,
Mišić joj neki ispao iz usta.

MEFISTOFELES:
To je ono pravo! Uz nazor možda kriv;
Glavno da miš taj nije bio siv.
Tko za to pita u času sladopusta?

FAUST:
A onda sam ugledao -

MEFISTOFELES:
Što?
FAUST:
Mefisto, vidiš li
Gle blijedo lijepo dijete, samo i daleko?
Miče se polako li,
Te ukočenih nogu hodi meko.
Priznajem, eto mi se čini,
Da sličnost dobroj Greti hini.

MEFISTOFELES:
Ma pusti to! Nije u dobar tren.
Čarolija tek, beživotna, idol, sjen.
A nije dobro sresti strv:
Ukočen pogled ledi ljudsku krv,
Te čovjek zna u kamen prijeć;
Pa o Meduzi sve si čuo već.

FAUST:
Oči mrtvaca, zbilja, to su one,
A nesklopljene rukom ljubljenom.
Gretine to su grudi, meni sklone,
Njezino tijelo, slast užitku mom.

MEFISTOFELES:
Ma čarolija tek, povodljiv si, i lud,
U svakom bûdi dragu odnekud.

FAUST:
Miline li! A patnja pati!
Taj prizor nek me uvijek prati.
Osobito li ljepotni taj vrat
Krasi tek jedna vrpca roza,
Ne šira no je hrbat noža!

MEFISTOFELES:
Točno! Meni je isti prizor dat.
Pod rukom naime nosi glavu, kao;
Jer Perzej ju je odrezao.
Ali ta slast da tlapi um!
Daj uspni se na ovaj hum,
Veselja ko na igralištu;
A, nisam li čiji medijum,
Zbilja smo tu u kazalištu.
Što li se daje?

SERVIBILIS:
Baš počinje naš unikum.
Nov komad, zadnji od sedam komada;
Dati ih tolko, običaj je znan ti.
Od diletanta nekog, pisca mlada,
A i igraju sve diletanti.
Oprostite, gospodo, za odlazak sam zreo;
Ja dižem zastor, diletiram za nj.

MEFISTOFELES:
Bilo bi dobro kada bih vas sreo
Na Blocksbergu; vi spadate na nj.
San Valpurgine noći.
ili
Zlatni pir Oberona i Titanije.

INTERMEZZO
KAZALIŠNI MAJSTOR:
Na odmor sad, za stol,
Mi Miedingovi ljudi.
Tek gora i mutni dol
Pozornicom nam budi.
GLASNIK:
Da zlatan se zbude pir,
Pedeset ljeta se traži;
No nakon spora mir,
Taj zlatnik mi je draži.
OBERON:
Budite, dusi, gdje i ja,
Znat će se ovih sati;
Kralj će tad i kraljica
Obnovljen zavjet dati.

PUCK:
Vražiček Puck koraca tih,
U nizu vrzmav véle,
A za njim ide još sto njih,
Da skupa se vesele.

ARIEL:
Ariel zače zapjev svoj,
Nebeski zvuci krijepe,
Mnoge mu grube vabi poj,
No zamami i lijepe.

OBERON:
Supruzi koji bi skladnoće
Nek od nas dvojih uče!
Kad ljubiti se dvoje hoće,
Od drugog nek ih luče.

TITANIA:
Kad on se mršti na njezin rug,
Vi spretno, prije svega,
Povedite mi nju na jug,
Na krajnji sjever njega.

ORKESTAR TUTTI, fortissimo:
Komarčev zuj i muhin bruj,
I srodni im trabanti,
žablji kreket i šturkov “čuj”,
To su ti muzikanti.

SOLO:
Gle dolaze dude, gajde!
Mjehur od sapuna.
Poslušajte lude kajde
Iz tupoga kašuna.

DUH KOJI SE TEK OBLIKUJE:
Paučja nit, kornjačin štit,
I krilca u patuljka!
živinice tu neće bit,
No bit će bar pjesmuljka.

MLAD LJUBAVNI PAR:
Veliki korak malen skok
Kroz rosu, mirisnine;
Doduše cupkaš, sitan krok,
Al nikad u visine.

PUTNIK RADOZNALAC:
Maskerada, ruglo, rog?
Što vide moje oči,
Da Oberon, taj lijepi bog,
I danas ovud kroči?

ORTODOKS:
Nisu tu papci, a rep se svî!
No dvojbe ni tu nema:
Kao i grčki bozi svi,
I on je vrag, posvema.

UMJETNIK SJEVERNJAK:
Što danas hvatam, to je sve
Tek skica, neki naput;
No pravodobno spremam se
U Italiju, na put.

PURIST:
Ah, doveo me usud prijek:
Što li sve blud ne nosi!
U vještičjem su kolu tek
Te dvije s pudrom u kosi.

MLADA VJEŠTICA:
Ma puder ti je kao skut
U ženstva sivobijela,
A ja na jarcu, gola put,
Gle mesnata sam tijela.

MATRONA:
Pristojnost imam odveć rad
Da s vama tu se badam;
Vaš naraštaj će, nježan, mlad,
Struhnuti, bar se nadam.

KAPELNIK:
Komarčev zuj, ti muhin bruj,
Bez lijeta nad tu golu!
Ti krekete žablji, šturkov “čuj”,
Držite takt i u molu!

VJETROKAZ (na jednu stranu):
Ma društvo za poželjeti.
Doista same mlâde!
A neženje, baš ti i ti,
Duboko puni nade!

VJETROKAZ (na drugu stranu):
Ne otvori li zemlja tlo,
Da ih sve proguta,
U pakao ću, u samo zlo,
Trkom, ravna puta.

KSENIJE:
Tu smo ko insekti u jatu,
A oštrih malih škara,
Da štujemo našeg tatu,
Sotonu, gospara.

HENNINGS:
A zbijeno se jato pak
Šali da sve vrca!
Na kraju će još reći čak
Da imaju dobra srca.

MUSAGET:
Izgubio se rado bih
U vještičjoj armati;
Doduše bih tad morao njih
Bar muzama zvati.

CI-DEVANT GENIUS DER ZEIT:
S pravim se ljudima štošta dâ.
Krajičak ti evo mog trha!
Jer Blocksberg, Parnas Deutschlanda,
Široka je bar vrha.

PUTNIK RADOZNALAC:
Tko li je onaj čovjek krut?
Hod ponosan, doslovce.
Te njuška njušeć svaki kut.
“Svud traži isusovce.”

ŽDRAL:
U bistrom bi i mutnom on
Lovio i mljeo,
Taj pobožni gospodin don
I s vragom bi se spleo.

DIJETE SVIJETA:
Za pobožnjake vele pak,
Sve može sredstvom biti,
Na Blocksbergu se može čak
I tajno društvo sviti.

PLESAČ:
Nastupa li to novi kor?
Bubnjava iz daleka. -
“Ma daj, bukavaca bučni zbor,
Ta unisona dreka.”

UČITELJ PLESA:
Gle kako dižu noge, stop!
I svak bi se izvući htio!
Te gobo trk a kljako hop,
A izgled bi nevažan bio.

GUSLAČ:
Kako se mrzi prosti taj puk,
I jedan bi drugoga s mirom,
Sjedinjuje tek ih gajda zvuk,
Ko zvijeri Orfej lirom.

DOGMATIK:
Na kriv me neće zavest trag
Ni dvojba ni kritika kriva.
Nešto mora biti taj vrag;
Jer kako da vrag tad biva?

IDEALIST:
U mome umu mašta se
Vladaricom računa.
Doista, ako sam ja to sve,
Onda sam danas bluna.

REALIST:
Ta bît mi budi čemer ljut,
I sve me više mori;
Na nogama po prvi put
Ne stojim čvrsto, sori.

SUPERNATURALIST:
S puno veselja meni je
Biti, uživajući;
Te s vragova na genije
Zaključak smijem vući.

SKEPTIK:
Plamičcima ste ušli u trag,
Blizu ste tobože blagu.
No dvojbi srok je samo vrag,
U tom sam ja orsagu.

KAPELNIK:
Krekete žablji, šturkov “čuj”,
Prokleti diletanti!
Komarčev zuj, ti muhin bruj,
Ipak ste muzikanti!

SPRETNICI:
Sanssouci, soj štono riječ
Baš veseljaci pravi;
Nanoge se ne ide već,
Pa hodamo na glavi.

BESPOMOĆNICI:
Isprosili smo pokoji griz,
Sad pomoć je u Bogu!
Ples cipelica otples bliz,
Sad potplat bridi nogu.

PLAMIČCI:
Iz močvare smo pristigli,
A iz nje odaslani;
Stojimo u svom nizu mi,
Sve blistavi galani.

METEOR, RASUTA ZVIJEZDA:
S visina se ja sjurih tek
Ko plam i zvijezda sjati,
Sada u travi ležim prijek -
Na noge kako stati?

MASIVCI:
Mjesta, mjesta! Uokrug!,
Povijaju se vlati.
Idu dusi, njihov zdrug,
Nezgrapni im gnjati.

PUCK:
Ne gazite kao tusti vlak,
Ko slonovsko stado,
Nahrupit će danas Puck,
Prostačina i jado.

ARIEL:
Dala vam narav ljubak sag,
A duh vam dao krila,
Pa slijedite moj lagan trag
Do Ružinbrijega mila.

ORKESTAR, pianissimo:
Oblaci i maglen praš,
Svijetle sa visine,
Zrak svî lišće, lahor šaš,
Da sve u prah mine.

Tmuran dan. Polje.

FAUST. MEFISTOFELES.

FAUST:
U bijedi! Zdvojna! Jadna, dugo lutala zemljom i sad uhvaćena! Kao zločinka bačena u tamnicu,
stavljena na užasne muke, milo to nesretno stvorenje! Dotle! Čak dotle! - Ti izdajniče, nečasni duše,
to si mi zatajio! - Samo tu stoj, stoj, prevrći po glavi tim svojim đavolskim očima! Stoj i prkosi mi tom
svojom nepodnošljivom nazočnošću! U zatvoru! U nesmiljenoj bijedi! Predana zlim dusima i sudu
bešćutnoga čovječanstva! A mene tu uljuljkuješ u odvratnim zabavama, kriješ od mene sve veći
njezin čemer, i puštaš da bespomoćno vene!

MEFISTOFELES:
Pa nije ona prva.

FAUST:
Pseto! Odvratna životinjo! - Pretvori ga, ti beskrajni duše, pretvori tog crva opet u njegov pseći lik,
koji si je noću bio dopustio docupkati k meni, zaglogotiti mi, nehajnu putniku, pod nogama, te mi se,
prignutu, objesiti o vrat. Pretvori ga nazad u njemu milo obličje, neka poda mnom potrbuške plazi po
pijesku, da ga, gada, gazim nogom! - Nije prva! O zlopato, o jade, što ga ne može pojmiti nijedna
ljudska duša, da je više no jedno stvorenje upalo u dubinu te bijede, da nije prva koja je u kovitlavoj
smrtnoj nevolji ispaštala krivicu svih drugih pred očima Onoga koji oprašta zanavijek! Do srži me, do
dna života prožela ta bijeda jedne jedine - a ti se tu opušteno cerekaš nad sudbinama tisuća njih!

MEFISTOFELES:
No, opet smo dospjeli do granice razuma, ondje gdje vas ljude napušta pamet. Pa zašto ideš u
zajedništvo s nama, kad ga ne možeš provoditi? Lebdio bi, a nisi se osigurao od vrtoglavice? A jesmo
li se mi nametnuli tebi, ili ti nama?
FAUST:
Ne kesi mi se u lice tim svojim proždrljivim zubima! Gadi mi se! - Veliki silni duše, koji si mi se
udostojio pojaviti, koji mi poznaješ i srce i dušu, zašto me vezuješ s tim sramotnim pratiteljem, koji
pase štetu i naslađuje se propašću?

MEFISTOFELES:
Jesi li završio?

FAUST:
Spasi je! Ili jao tebi! Najstrašnija kletva na te, ma kroz tisućljeća!

MEFISTOFELES:
Ja ne mogu odriješiti sveze osvetnikove, ni odignuti njegove kračune. - Spasi je! Pa tko ju je to
survao u propast? Ja ili ti?

FAUST (divlje gleda uokolo).

MEFISTOFELES:
Posegnut ćeš za gromom? Sva sreća da on nije bio dan vama, bijednim smrtnicima! Zgromiti nevina
sučeljenika, to je taj tiranski način na koji se u vlastitim pomutnjama daje sebi oduška.

FAUST:
Odvedi me onamo! Treba je osloboditi!

MEFISTOFELES:
A opasnost kojoj se izlažeš? Znaj da nad gradom još leži krvno djelo tvoje ruke. Nad grobom
umorene žrtve lebde osvetnički dusi, te vrebaju na povratnika ubojicu.

FAUST:
Od tebe još i to? Strovalilo se na te, nemani, svekoliko umorstvo i sva smrt jednoga svijeta! Vodi me
onamo, velim ti, i oslobodi je!

MEFISTOFELES:
Odvest ću te, i čuj što mogu učiniti! Nemam li ja svu moć na nebu i na zemlji? Stražaru ću zamagliti
svijest, dobavit ću ti ključ, pa je ti izvedi ljudskom rukom! Ja ću čuvati stražu, spremni su čarobni
konji, otet ću vas. To mogu.

MEFISTOFELES:
Idemo, iz ovih stopa!

Noć, na otvorenom.

FAUST, MEFISTOFELES, jure na crnim konjima.
FAUST:
Što se oni tamo motaju oko stratišta?

MEFISTOFELES:
Ne znam što tu kuhaju i rade.

FAUST:
Uzlijeću, slijeću, naginju se, prigibaju.

MEFISTOFELES:
Ma vještičji ceh.

FAUST:
Nešto posipaju i posvećuju.

MEFISTOFELES:
Prođimo! Prođimo!

Tamnica.
FAUST (sa svežnjem ključeva, pred željeznim vratašcima):
Hvata me neka davna jeza,
Obuzima me čovječanstva jad.
Tu boravi, iza zida vlažna, greza,
A zločin joj bje dobre tlapnje slad!
Sad ideš k njoj, a krzmaš, bridiš!
Strah te da je opet vidiš!
Naprijed! Jer krzmav, lakšaš smrti rad.

(Prihvati lokot. Iznutra pjev:)

Majka mi je drolja,
Ubila me mat!
A protuha otac
Pojeo me, tat!
Sestrica mi mala
Kosti zakopala
U hladu, pri klijeti;
A iz mene lijepa ptičica je vstala,
Leti sad, poleti!

FAUST (otključava):
I ne sluti da dragi joj je tu,
Lanaca zveket, šušanj slame ču. (Stupi unutra.)

MARGARETA (pokušava se sakriti na ležaju):
Ajme! Ajme! Dolaze. I gorka smrt!

FAUST (tiho):
Tiho! Tiho! Oslobodit ću te trikom.

MARGARETA (dokobelja se do njega):
Ako si čovjek, čuj moj život strt.

FAUST:
Probudit ćeš stražare iz sna vikom!

(Lati se lanaca da ih skine.)

MARGARETA (na koljenima):
Tko ti je, krvniče, dao moć
Nada mnom, te sívim?
Kaniš me odvesti već uponoć.
Smiluj se, i pusti me da živim!
A zorom, nije li dovoljno i tada? (Ustane.)
Pa ja sam još mlada, tako mlada!
I već moram mrijeti!
A bila sam i lijepa, i to me tereti.
Nekoć bliz dragi, daleko se kreće,
Strgan je vijenac, i rasuto cvijeće.
Nek poštedi me tvoja sila!
Pa što sam ti učinila?
Ne daj da te zalud molim,
Sve moje dane ne vidjeh te, molim!

FAUST:
Taj čemer kako da prebolim!

MARGARETA:
Nada mnom sva je tvoja moć.
Daj mi još samo da podojim dijete.
Mazila sam ga cijelu noć;
Uzeli mi ga, te mi prijete,
Jer da sam ga htjela ubiti poć.
Neću se više veseliti, znaj.
O meni već kruže pjesme! Ružno je to od ljudi!
U jednoj je bajci takav kraj,
I tko me tako kudi?

FAUST (padne na koljena):
Do nogu ti tvoj dragi pada,
Da te liši ropstva i jada.

MARGARETA (baci se k njemu):
Kleknimo, svece zazovimo s ruba!
Gledaj, ispod tih stuba,
Pod pragom od tuča,
Pakao ključa!
Kroz otvor,
Uz bijesne grimase,
Ceri se Zlotvor.

FAUST (glasno):
Gretice! Gretice!

MARGARETA (pozorno):
Prijateljske čujem glase!

(Skoči na noge. Spadnu joj lanci.)

Gdje su? Čula sam zov riječi.
Slobodna sam. I nitko me ne priječi.
Njegovu ću vratu teći.
Na njegova prsa leći!
Zvao je: Gretice! I stajao na pragu.
Unatoč urliku, paklu i vragu,
Dok ljuto se ceri taj pakleni zgon,
Prepoznah nježni, ljubezni ton.

FAUST:
To sam ja!

MARGARETA:
Ti? Reci još jednom, da li?
(Prihvati ga.) On je! On! Gdje li su sad pečali?
Gdje su sad lanci, zatvor, i gdje strasi?
Tu je! I dolazi da me spasi.
Spašena sam. -
I ulica je tu, i put,
Kad tebe spazih prvi put.
I veseo Martin vrt, ko prije,
Kad čekale smo te nas dvije.

FAUST (požuruje):
Idemo sad! Idemo!

MARGARETA:
Ma stani, ne juri!
Rado sam ondje gdje je tvoja siesta. (Miluje ga..)

FAUST:
Požuri!
Ne požuriš li smjesta,
Skupa ćemo ispaštati.

MARGARETA:
Što? Ni poljubac mi nećeš dati?
Moj dragi, a netom mi još dalek bio,
Cjelivati zaboravio?
Zašto me od tvog vrata sada strah?
A tvoje su riječi i tvoj pogled mio
Inače cijelog neba lile dah,
I ljubio si me ko da gušiti bi htio.
Poljubi me!
Onda ću ja tebe! (Zagrli ga.)
O jao! Usta su ti hladna,
I nijema.
Gdje je sad ljubav,
Tvoja ljubav?
I zašto je nema? (Okrene se od njega.)

FAUST:
Ma dođi! Za mnom! Ljubavi, na stvar!
Pa drâga te moj tisućkratni žar,
Samo me slijedi! Jedino to te molim!

MARGARETA (prema njemu):
Ipak ti? Ti li si koga volim?

FAUST:
Jesam! Idemo!

MARGARETA:
Okove mi skidaš s bila,
Uzimaš opet sred svog krila.
A kako to da se mene ne bojiš? -
Pa znaš li čiju slobodu sad gojiš?

FAUST:
Hajde! Dođi! Bijeli se već noć.

MARGARETA:
Majku sam ubila prekonoć,
Utopila i dijete čak.
Tebi i meni dar il smak?
I tebi - O ti! Daj mi svoj dlan!
Da ne povjerujem. I nije san!
Tvoja draga ruka! - Ali vlažna sva!
Obriši je! Čini mi se, da,
Na njoj je krv.
O Bože! Što si učinio?
Molim te za oprost, ti,
U korice mač!

FAUST:
Prepusti prošlost prošlosti,
I ne budi mi klač.

MARGARETA:
Ne, ti moraš preostati!
A sad, grobova ću opis dati,
Za koje ćeš iznutra
Skrbiti već sutra;
Najbolje mjesto imat će mati,
Do nje ćeš grob mom bratu dati,
A meni, postrance neko,
Samo ne predaleko!
A malog, meni na desnu grud.
Inače do mene nitko! -
Privinuti se k tebi vitko
Bila je sreća, mila slast!
Ali bez uspjeha te sada grlim,
Kao da silom k tebi hrlim,
Ko da me nećeš pod svoju vlast.
A ipak si to ti, tvoj krotki zor što sja!

FAUST:
Pa dođi, kad već slutiš da sam ja!

MARGARETA:
Donde samo?

FAUST:
U slobodu, u šir.

MARGARETA:
Ako grob je tamo,
A u zasjedi smrt, o dođi, da!
Odavde u vječni mir,
A svaki daljnji korak lih -
Što, ideš? - O s tobom, Heinrich, i ja bih!

FAUST:
Možeš! Tek htjedni! Otprta su vrata zgrade.

MARGARETA:
Ne smijem van; i za me nema nade.
Što vrijedi pobjeći? Pa vrebat će na me.
Bijedno je kad se prosjačiti mora,
A tu je i nečiste savjesti tmora!
Bijedno je kad se tuđinom tko klati,
A mene će ipak uhititi znati.

FAUST:
Ostajem uza te.

MARGARETA:
Brzo! Trenutci lete!
Spasi svoje dijete!
Idi, uz prvi
Potok na putu,
Pa preko brvi
U šumu, baš u tu,
Lijevo, gdje plot je i česta,
U jezeru.
Zgrabi ga, smjesta!
Dići se hoće,
Još se živ žesti,
Spasi ga, spasi!

FAUST:
Daj se osvijesti!
Tek koračaj, i ti si na slobodi!

MARGARETA:
Da nas bar staza uz brijeg sad vodi!
Na kamen bi sjela majka tad,
Gle ledim se sve više!
Na kamen je sjela majka sad,
A glava joj se njiše;
Ne maše, ne kima, teška joj glava,
Spavala je dugo, nebudna, još spava.
Zaspala radi veselja nam snena,
Sretna su bila vremena.
FAUST:
Ne pomažu tu ni molbe ni riječi,
Pa prenijet ću te, onamo prijeći.

MARGARETA:
Pusti me! Ne podnosim tu silu!
Tako krvnički, ne dotiči me se!
A tebi za ljubav činila sam sve.

FAUST:
Bijeli se dan! Ljubavi! Mila!

MARGARETA:
Dan! Da, dan! Sviće eto zadnji dan!
Ko vjenčan dan mi bio zbran!
Ne reci nikom da već s Gretom bi.
Jao, moj vijenac!
Tako se, eto, zbilo!
Vidimo se opet, milo;
Ali ne na plesu.
Mnoštvo se skuplja, nije ga čut.
Trg, ulice, simiti,
Ne mogu ih primiti.
Zvono zvoni, slama se prut.
Kako me vežu tim hvatom!
Na stratište me vuku slijeva.
Već sijevaše nad svakim vratom
Oštrica što nad mojim sijeva.
Nijem je svijet kao grob.

FAUST:
O da se nikada rodio nisam!

MEFISTOFELES (pojavi se izvana):
Diži se, ili, izgubljen si i sam!
Nekorisno malodušje! Krzma i vrzma!
A konjima se trzma!
Jutro je već tu.

MARGARETA:
Što se to uspinje, tu na tlu?
On! On! Ukloni ga, smjesta!
Ma što bi on sred Svetog mjesta?
Ono me hoće!

FAUST:
Ma ti da živiš, to nek bude!

MARGARETA:
Tebi sam se predala, o Božji sude!

MEFISTOFELES (Faustu):
Dođi! Dođi! S njom ostaješ bez moje tme.

MARGARETA:
Tvoja sam, Oče! Spasi me!
Vi anđeli! Vi svete čete,
Okružite me, svoje dijete!
A tebe, Heinrich, grozim te se!

MEFISTOFELES:
Smaknuta je!

GLAS (iz visine):
Spašena!

MEFISTOFELES (Faustu):
A ti, k meni!

(Nestane s Faustom.)

GLAS (iz dubine, gubeći se sve to više):
Heinrich! Heinrich!