Pišu li žene u suvremenoj Rusiji - “žensko pismo”?

16. Listopad, 2015 - 07:35

(O takozvanoj ženskoj prozi u Rusiji 90-ih godina)

Ruska kultura, pa tako i ruska književnost, iz očišta zapadnoeuropskog promatrača razvija se u nizu cik-cak smjerova. Ponekad taj smjer zrcali ili slijedi pojave poznate u našem srednjeeuropskom krugu, ponekad pak našim kulturnim trendovima prethodi, ili pak poprirma posve neočekivane oblike. Tako je i s pojavom koju jedan dio suvremene kritike naziva “ženskim pismom”, i koju bismo, odredimo li je žanrovski, smjeli zvati “ženskom prozom”. Pojam ženske literature i u suvremenoj Rusiji kao i drugdje još uvijek je fluidan.
Svoj pregledni članak namijenila bih jednom književnom fenomenu, koji bih prvenstveno htjela ocrtati unutar šireg društvenog konteksta postsovjetske Rusije. Hoće li taj fenomen ikada zadobiti crte koje ga smještaju unutar tradicionalnih književnih kategorija, ja ne mogu znati. Naime, je li riječ o uspostavljanju kakve nove književnoznanstvene kategorije ili ne, malo tko od starijih i iskusnijih povjesničara književnosti želi suditi.
U suvremenoj kritici u Rusiji, koja prati pojave proze suvremenih ruskih spisateljica, ne da se razabrati neki zajednički nazivnik pod koji bismo mogli svesti spomenute pojave. Definicije variraju u širokom rasponu. Možda bi najprimjerenija bila i ona najjednostavnija - riječ je o književnosti koju piše žena (neobvezno samo za žene, ali o ženskom iskustvu, poimanju i doživljaju svijeta). Ovdje, dakako, treba spomenuti da je uglavnom riječ o osvještenom pisanju iz pozicije žene, i to pod utjecajem neofeminističkih tendencija, usvojenih sa Zapada, i uglavnom bez poznavanja vlastite, ruske tradicije feminizma koja seže u devetnaesto stoljeće. Dakle, suvremene Ruskinje osviještene su pod utjecajem neofeminističkih teorija i kritike koje su početkom devedesetih godina počele kušati kao zabranjeno voće, u velikim i možda ne sasvim probavljivim količinama. Donekle je riječ, po mojem sudu, o podvrgavanju pomodnim kulturalnim trendovima, svojevrsnom ruskom neozapadnjaštvu, barem kad je riječ o urbanim sredinama. Donekle je pak riječ o iživljavanju nerealiziranih mogućnosti vlastitog glasa gdje se upravo provincijska Rusija, naime milijuni žena koje žive u uvjetima siromaštva, i pod dojmom klišea o obveznoj snazi, požrtvovnosti žene u situacijama teškim za obitelj, napokon mogu iskazati. A ti su stereotipi, klišei drevno ruski, kao i sovjetski, po mojem sudu, matrijarhalni, - pa dubinska matrijarhalnost ruskog društva i odviše obvezuje pripadnice takvog društva.
U svojem preglednom članku htjela bih se zadržati na tri momenta. Prvo, kako su se novi trendovi ukorijenili na postsovjetskom tlu, dakle, kako zapravo neofeministički utjecaji sa Zapada oblikuju književne pretenzije suvremenih ruskih prozaistica u 90-im godinama, dakle kako je slobodni dotok informacija utjecao na oblike ženske proze 90-ih, njihovu želju da se prilagode zapadnjačkim utjecajima neofeminizma. Drugo, htjela bih upozoriti na situaciju neokapitalizma u postsovjetskoj Rusiji, gdje se i književne vrijednosti prilagođavaju efektu tržišta, dakle čitanosti, dakle, dobiti materijalne - i za izdavača, i za autoricu. Treće, htjela bih spomenuti neke nove, posve individualne književne talente među ženama, spisateljicama koje su u Rusiji postale čitane i utjecajne upravo u 90-im godinama, i to one za koje se nadam da ne ovise o očištu muškog ili ženskog čitanja, nego su vrijednosti ljudske i umjetničke, univerzalne.
Sama povijest feminizma u Rusiji, “ženskog pitanja” u Rusiji, i sličnih pretpovijesti dobro je osvijetljena u nizu znanstvenih radova. I u njima se nazire paradoks - kako su se zapravo “ženskim pitanjem” prvi počeli baviti muškarci, dakle oni su bili prvi feministi u Rusiji. Naprimjer, znamenito djelo Johna Stuarta Milla, O podređenosti žene, u Rusiji je preveo muškarac (G. E. Blagosvetlov) i uopće se može reći da je Rusija 19. stoljeća, na intelektualnoj sceni, od 40-ih godina ispunjena diskusijama o rješenju “ženskog pitanja” i u publicistici i u književnosti. Muškarac M. J. Mihajlov, koji je kao publicist djelovao u Rusiji u drugoj polovici 19. stoljeća, tako da su ga smatrali glavnim pobornikom ženske emancipacije, samo je jedan u nizu ruskih intelektualaca, dakle, muškaraca, koji su se zalagali za žene. A svi su oni bili upućeni u ideje o emencipaciji žena, već od ideja “francuskih socijalista-utopista”. Ovdje se, dakako, očituju i druge specifičnosti povijesti ruskoga društva. Naime, sufražetkinje su se u Zapadnoj Europi borile za žensko pravo glasa, i one su bile pobornice ženskih prava u upravljanju državom. Međutim, kako je opće pravo glasa, dakle i za muškarce i za žene, naime mogućnost izbora zastupnika u parlament u Rusiji, izboreno tek revolucijom 1905. godine, kakav bi imao smisao, ondje i tada, napor sufražetkinja? Pravo glasa, zapravo nisu imali ni muškarci - građani, sve do 1905. Ovdje se, dakako, očituju neke od razlika i sličnosti u javnom, intelektualnom, politološkom tretmanu pitanja ženskih i muških prava u Rusiji i drugdje u Europi. Svakako, od 40-ih godina 19. stoljeća “žensko pitanje” u Rusiji, naprimjer i pod utjecajem ideja George Sand, bilo je jedno od pitanja dana u Rusiji, i u publicistici, i u književnosti. (O tome pitanju, s obzirom na pojedine aspekte postoji, kako je spomenuto, već vrlo bogata starija i novija znanstvena literatura u samoj Rusiji i drugdje). Prije nego se osvrnem na spomenuta tri aspekta fenomena najnovije ženske proze u Rusiji, vratila bih se na trenutak početnoj misli - o sličnosti i razlikama u globalnim tendencijama.
Zanimljiv je, iz našega očišta, skokovit slijed ruskog asimiliranja zapadnoeuropskih ideja, i rusko radikalno preosmišljavanje istih - po kojima ruska kultura uspijeva utjecati na zapadnoeuropske kulture (slučaj “ruskog realističkog romana” - Turgenjev, Tolstoj, Dostojevskij, ili slučaj “ruske dezintegracije realizma” - Čehov, Andrejev, itd. slučajevi su koji prvi padaju na pamet). Ako je pak riječ o “ženski osviještenoj prozi” 90-ih godina onda ćemo i ovdje naći i interferencije s općim književnim, ili kulturalnim trendovima 90-ih. S jedne strane, u Rusiji je davno do sovjetskog doba problem ženskog pisanja bio osviješten. S druge strane, postsovjetske spisateljice o tomu nemaju kulturalnu svijest, te se oslanjaju gotovo isključivo na zapande suvremene trendove. Jasno je da su, dakle, i spisateljice u Rusiji upijale književno-teorijske konstrukte (naprimjer tzv. “postmodernizam”, ma što on značio, naprimjer tzv. “autobiografski diskurs”, barem kao hibridni žanr između “stvarnosnog” i “izmišljajnog” književnog pristupa i kao, nadasve, stvarnu, ili hinjenu mogućnost za “pravu žensku ispovijed”). Eto - kao ilustrativni primjer, pogledajmo kako se ruske prozaistice odnose prema autobiografijskom trendu - s obzirom na svoju matičnu tradiciju, i na svoje preosmišljavanje globalnoga trenda, uz usporedbu s hrvatskim prozaisticama koje su se našle u istoj situaciji, trendovskoj, naime.
Naprimjer, prema izboru zapadno orijentiranih slavistica, autorica okupljenih u američkom zborniku Engendering Slavic Literatures (Chester, P., Forrester, S. eds) naša je, feministički osviještena književnost, opisana u članku Jasmine Lukić, “Women - Centered Narratives in Contemporary Serbian and Croatian Literature” (Chester, P., Forrester, S. 1996: 201-223). Pritom autorica priloga ističe kao dominantni model “quasiautobiografski način naracije” (njezini su primjeri Biljana Jovanović, Vesna Janković, Judita Šalgo), kojima prethode eksperimenti ženske proze u žanru pastiša (navodi neka djela Dubravke Ugrešić), i zaključuje kako je upravo modus autobiografije specifičan za žensko pismo u našim krajevima (navodi djela u tom žanru S. Drakulić, I. Vrkljan), a donekle i novo problematiziranje ženske tjelesnosti (poneko djelo S. Drakulić), te poneko nastalo zbog posljedica rata (D. Ugrešić se, naime, odlučila naći izvan okvira rata, pa je pisala o trenutnim dojmovima, jer, po mišljenju autorice članka “The Unfortunate Dismemberment of the Former Yugoslavia”, i “Breakout of the War in 1991” nužno su promijenili književnu scenu, i “snažno utjecali na žensko pismo” (Lukić, J. 1996: 238). Po svemu se čini da autorica ipak smatra žanr autobiografske proze dominantnim u razvijanju recentne ženske proze u Hrvatskoj. Ona, doduše, ne spominje niz hrvatskih prozaistica koje su se doista u tom žanru okušale ne samo u vrijeme kad je članak pisan (naprimjer, Sunčana Škrinjarić, Miranda Blažević, Irena Lukšić) nego i kasnije, što nije mogla predvidjeti u vrijeme pisanja članka. (Uostalom, osim članka Jasmine Lukić, ima i niz drugih koji posvjedočuju posebnu sklonost hrvatskih autorica “autobiografijskom diskursu”…). Trebamo uzeti u obzir, naprimjer, “ženski osviještenu” autobiografsku prozu Julijane Matanović ili već spominjane Dubravke Ugrešić, naime njihova najnovija djela u tom žanru. Ako bismo njihova najnovija djela usporedili s istodobnim djelima ruskih spisateljica (naime, i ruske spisateljice u toku s novijim teorijskim interesom za autobiografiju), onda bismo slobodno mogli reći kako se naše, naime, hrvatske spisateljice, Dubravka Ugrešić i Julijana Matanović ni izdaleka ne usuđuju ići tako daleko kao njihove ruske suvremenice. Dok se D. Ugrešić i J. Matanović u svojim najnovijim knjigama, napisanim u tobože autobiografijskom modusu, obračunavaju s bivšim prijateljicama, ili prijateljima, koristeći prastari postupak “roman à clef”, tj. kleveću ih do mile volje i pritom ukazuju na stvarne osobe namjerno prozirnim imenima (naprimjer, ako se nečiji bivši prijatelj u stvarnom životu zove Kuzma, onda će se on u autobiografiji pojaviti pod imenom Damjan), onda u Rusiji nema igre pseudoautobiografskim postupcima kad se želi nekog ocrniti. To se javlja i kod muškaraca prozaika (naprimjer, S. Gandenevskij, Trepanacija lubanje) i kod žena prozaistica (M. Arbatova, Meni je 40 godina; Mene zovu žena; djela Darje Aslanove i Ane Sahrine) - i pritom se “smaknuće bliskih znanaca” (izraz autorskog pripovjedača iz Nabokovljevog romana Dar) odvija s pozivanjem na njihova stvarna imena i prezimena, adrese na poslu, i kod kuće, itd. Dakle, u načinu na koji autobiografski modus, toliko teorijski problematiziran zadnjih godina ruske spisateljice koriste vidimo i opet onu silnu neusklađenost ruske književnosti s kulturalnim tendencijama u zapadnoeuropskim knjićevnostima. Naime, dok je u početku ruska ženska autobiografska proza daleko zaostajala za zapadnoeuropskim pojavama (u Rusiji se prvim autobiografskim djelom smatra žitie protopopa Avvakuma, nastalo tek u drugoj polovici 17. stoljeća, a nijedno djelo u tom žanru, iz pera žene, nije bilo u Rusiji poznato do sredine 18. stoljeća (Puškareva, N. L. 2000: 62-63), kad su ruske plemkinje ubrzano počele osvajati zapadnoeuropske modele života i dale svoj, vrlo osebujan doprinos općeeuropskom žanru, osobito na planu emotivnog odnosa prema građi. Danas, kako vidimo, ruske spisateljice modus autobiografijskog diskursa tretiraju daleko radikalnije nego njihove srednjoeuropske predstavnice, barem one u Hrvatskoj.

1. Budući da žensku prozu u suvremenoj Rusiji 90-ih godina promatramo kao činjenicu ograničenu vremenski, izloženu trenutnim kulturalnim utjecajima, možda bi bilo dobro istaknuti kako upravo utjecaj neofeminizma sa Zapada treba shvatiti kao jedan od najvažnijih impulsa u promicanju, zapravo i nastajanju, nečega što će se, možda jednom, shvaćati kao podloga novih pojava u književnosti.
Dakle, prvi aspekt o kojemu bi trebalo nešto reći jest aspekt svojevrsne pomodnosti neofeminističkih događanja na literarnoj i kulturnoj sceni. Posljednje desetljeće označilo je pojavu novih društvenih vrijednosti u Rusiji (glasnost’, perestrojka, itd.) koje bismo mogli označiti vrijednostima civilnog društva, izrazima koji u trenutnoj situaciji zamjenjuju izraze i pojmove koji se odnose na obnavljanje vrijednosti građanskog društva - društva kakvo je, dakako, i u Rusiji postojalo početkom stoljeća. Spomenute pojave u novoj Rusiji 90-ih označile su i razbijanje barijere u dotoku informacija. Ovdje mislim na dostupnost inovativnih ideja najširem krugu intelektualaca. Dakako da je u Rusiji uvijek postojala elita koja je imala dostup, ma kako on bio nesustavan, svemu što se odvijalo na Zapadu. I u samom Sovjetskom Savezu žene su, ako su pripadale intelektualnoj eliti, pratile nove tendencije u kulturnom životu Zapada, a poznavale su i vlastitu tradiciju. Dakle, riječ je o utjecaju neofeminističkih trendova sa Zapada, koji su svoj najširi odjek našli među mlađim ruskim intelektualkama, neafirmiranim, željnim informacija sa Zapada, starim, u prosjeku, između 30 i 40 godina. Njihov dostup željenim informacijama podupro se s mogućnostima novih tehnologija. (Za razliku od nove hrvatske države, nova ruska država omogućila je već odavna svojim intelektualcima jeftini pristup internetu, omogućila im je i pristup svim mogućim zapadnoeuropskim i sjevernoameričkim studijskim putovanjima, postali su građani i građanke svijeta. U ovom smislu nova je Rusija daleko odmakla pred novom Hrvatskom - pogledajmo samo broj mladih i starijih ruskih znanstvenika koji slobodno putuju Europom i Amerikom, sudjeluju na međunarodnim konferencijama, ostaju na studijskim boravcima ili kao gostujući nastavnici na elitnim sveučilištima - i sve to zahvaljujući sponzorima koji nisu dostupni hrvatskim znanstvenicima, barem ako je riječ o nama najvažnijim osobama (naprimjer, mladim znanstvenicama i znanstvenicima s područja rusistike). Ovo spominjem samo uzgred, naime, pojavu ženske proze u Rusiji 90-ih, pod neofeminističkim utjecajajima sa Zapada, treba shvaćati upravo kao plod novog “zapadnjaštva” u Rusiji. I u tome se reflektira onaj aspekt koji, u njegovim nesimpatičnijim oblicima, možemo nazvati aspektom pomodnosti. Dakako, i aspekt intelektualne pomodnosti i kaćiperstva oduvijek je igrao svoju pozitivnu ulogu, onu prosvjetiteljsku, barem što se tiče rasprostranjivanja određenih ideja vremena ili umjetničkih stilova na popularnoj razini, dakle onoj koja se ne ograničava na elitu stvaralaca ili elitu korisnika.
Dakle, suvremene intelektualke u Rusiji zalijepile su se kao muhe na med za pojave suvremenih zapadnoeuropskih i, osobito, američkih, neofeminizama, i nastoje nadoknaditi ono što im se čini propuštenim u vlastitoj kulturi, izoliranoj posljednjih desetljeća od tokova koji su obilježili zapadne kulture. Odatle i nagli procvat na feminističkoj sceni, koja je po svojim pisanim oblicima daleko življa od naše hrvatske. Feminističa teorija i kritika imaju svoja glasila, naprimjer, časopis Preobraženie (Moskva, gl. urednica E. Trofimova). U tom se časopisu redovito objavljuju proza i poezija suvemenih autorica, ženski samosvjesnih i, što mi se čini osobito važnim, niz članaka koji prevrednuju vlastitu, rusku, feminističku tradiciju, a ne samo onu uvezenu. Na intelektualnoj sceni suvremenog ruskog feminizma važan dio čine programatski predgovori zbornicima najsvježije ženske proze. Nabrojila sam ih desetak, a oni upravo svojom svježinom nadmašuju zbornike ruske ženske proze koje su uredile zapadne slavistice posljednjih godina.1 Spomenuti predgovori često su napisani u povišenom emotivnom tonu i ne obrazlažu neofeminističke ideje na kakav sustavan način. Takve publikacije prati trend, možda perspektivniji za krajnje namjere neofeministica, bilo zapadnoeuropskih, bilo istočnoeuropskih, a to je pojava prihvaćanja njihovih ideja unutar novih akademskih discipllina. One se pojavljuju pod okriljem najuglednijih sveučilišta koja pomalo uspijevaju savladati zazor kultiviran među boljim dijelom akademskih znanstvenika i nastavnika, naročito u vremenima staljinističkim, od bilo kakvog pokušaja ideologiziranja znanosti, posebno filologije.2
Za nastajanje konteksta u kojemu se oblikuju pojmovi koji mogu protumačiti specifične pojave ženskog pisma, ili barem ženske književnosti, u suvremenoj Rusiji 90-ih godina nadasve je, dakle važan širi kontekst. Uz, šaljivo rečeno, hvatanja za rep neofeminističke teorije i kritike važno je, dakako, i čitanje književnih predložaka zapadnih književnica, nastalih prije mnogo vremena, ali vezanih upravo uz njihovu valorizaciju unutar ruskih neofeminizama. Tako je, naprimjer, tek nedavno s francuskog na ruski prevedena znamenita knjiga Simone de Beauvoir, Drugi spol. Odatle i utjecaji, i opća atmosfera u tekućoj, popratnoj kritici koja govori o tekstovima žena u suvremenoj Rusiji.3
Činjenica što su suvremene ruske čitateljice (moguće i autorice nove ruske ženske proze) tek nedavno upoznale djela ruskih prozaistica nastala u razdoblju njihove emigracije, nakon revolucije 1918., naprimjer prozu Nadežde Teffi, Nine Berberove, Marine Cvetaeve, ili pak memoare spomenutih, i drugih ženskih ruskih osoba, književnica, u vezi s osobama i događajima unutar ruskog emigrantskog književnog života, ne čini mi se osobito relevantnom. Uspomene Nine Berberove, Irine Odoevske, Valentine Kuznecove, vjerojatno ne bi bile zanimljive da im njihov “ženski pogled” nije omogućio život s onim partnerima, dakle muškarcima, po kojima su one dobile na značenju. Riječ je o uspomenama koje često itekako ovise o njihovom parazitskom priključku na živote boljih, naime na živote slavnih ruskih književnika (Vladislava Hodaseviča, Georgija Ivanova, Ivana Bunina itd.) odnosno njihovih prijatelja po peru, dakle opet, naprimjer, Maksima Gorkog u emigraciji, prije njegova povratka da zauzme mjesto oca socijalističkog realizma u Sovjetskom Savezu. (Tako se i u nas očekuju memoari Irine Kunine-Aleksander, koji moguće ne bi zaslužili toliku pozornost da nije poznato prijateljstvo obitelji Aleksander prema Miroslavu Krleži). Dakako, zanimljiv bi bio “ženski pogled”, samo kad on ne bi bio toliko ovisan o vlastitom, i to muškom, predmetu promatranja. Autorice spomenutih uspomena kao autorice vlastitih književnih umjetnina (osim možda Berberove) ostale su na periferiji književnih vrijednosti, pa tako i onih koje bismo nazvali ženskim pismom.
Prema tome, jedino činjenica što su neke od ruskih spisateljica bile u emigraciji, pridala je njihovim djelima okus zabranjenog voća u ustima ruskih intelektualki širokog kruga. Spomenute memoare ženski osviještena osoba nije mogla shvatiti kao feministički poticaj, nego baš naprotiv.
Prekid kontinuiteta s vlastitom tradicijom ženske proze, koji se dogodio u sovjetskom periodu, ne odnosi se toliko, po mojem sudu, na nepoznavanje onog što su ruske spisateljice eventualno napisale u emigraciji, nego na nepoznavanje onog što su mnoge ruske spisateljice napisale u svojoj domovini,4 i na nepoznavanje onog što je vlastita tradicija feminizma. A ona potječe iz devetnaestog stoljeća, razdoblja kad je Rusija jedva zaostajala, na razini elite, u rješavanju takozvanog “ženskog pitanja”. U tome se krije rez u kontinuitetu - suvremene ruske intelektualke ne poznaju vlastitu tradiciju, i mnoga pitanja koja im se čine izvanredno pametnima kad ih čuju iz usta zapadnoeuropskih neofeministica, mogle su naći postavljena u vlastitoj domovini. Ovdje je, naprimjer tekst Olge Šapir (1850-1916) Usprkos običajima (Vopreki običaju) objavljen u Rusiji 1891. (pretiskan u feminističkom glasilu “Preobraženie” (N0 1997.) tekst u kojemu su ruske spisateljice dobile svoj manifest, ni po čemu ispod razine osviještenosti suvremenih zapadnoeuropskih feminističkih zahtjeva prema književnosti žena. Dakle, prekid s dotokom feminističkih ideja, nastao izolacijom nakon boljševičke revolucije, nije mjerljiv po svojoj težini za moguću intelektualnu samosvijest ruskih feministički osviještenih književnica kao što je to prekid, u njihovoj kulturnoj svijesti, koji je nastao njihovim nepoznavanjem rada ruskih spisateljica koje su djelovale u Rusiji od osamnaestog stoljeća, i osobito na razmeđi devetnaestog i dvadesetog, dakle mnogo prije boljševičke revolucije 1918. Osobito su u tom smislu važne književnice koje su pisale prozu u ozračju ruskog fin de siècla, sa svim finesama libertinskog odnosa prema pitanjima spolnosti. Mogu se navesti tada vrlo čitane i utjecajne autorice poput Evdokije Nagrodske (Gnev Dionisa, šesto izd. 1906.); Lidije Zinovjeve Annibal (osobito, 33 urorda), Zinaide Gippius i mnogih drugih. Istaknute među ruskim modernistima, one su zastupale, i u književnim djelima tematizirale, slobodoumne ideje o spolnosti, pa i osobnom opredjeljenju koje je često podrazumijevalo i legitimiranje lezbijske ljubavi, ili androgine osobnosti kao ideala. Naime, sovjetski kanon podjednako je isključivao one književnice koje su otišle iz Sovjetskog Saveza u emigraciju kao i književnice koje su djelovale unutar ruskog modernističkog pokreta uoči boljševičke revolucije (u oba slučaja, ne zbog toga što su bile - žene!). Suvremeni kulturni zaborav u Rusiji isključuje i one spisateljice koje nisu, poput prethodno navedenih, bile pripadnice intelektualne elite i pisale za elitu. Riječ je i o spisateljicama poput Lidije Čarske. Imala je enorman književni uspjeh među širim slojevima ženskog čitateljstva, mogli bismo ih nazvati “ruskim gospođicama”. One su njezine romane upravo gutale, jer su ti romani odgovarali njihovim idealističkim predodžbama o životu, njezini sentimentalni romani ujedno su igrali ulogu odgojnih romana. Književnost Čarske ozbiljniji kritičari nisu razmatrali smatrajući ih sentimentalnim šundom - ipak, oni su zadovoljavali potrebe upravo ženskog obrazovanog čitateljstva, pa ih se i mora smatrati - ženskom prozom. Osobito danas, kad u suvremenoj Rusiji cvate ženska proza za manje zahtjevne ženske čitateljice, dakle novi šund. A riječ je ipak o “književnosti koju pišu žene, za žene”, zar ne?
2. U razmatranju fenomena ženske proze u Rusiji ne treba zanemariti tržišni aspekt, komercijalni, kao aspekt koji je na svoj način odredio njegove oblike u 90-im godinama. Dakako, sloboda govora i sloboda tiska koje u postsovjetskoj Rusiji povezujemo s povijesnim događajima 1991. godine, obilježile su novi zamah i širi registar u nakladničkom poslu. Taj je aspekt obilježen, naravna stvar, naokapitalizmom, usmjerenošću na čitanost knjige radi nakladnikove dobiti. Ovdje su se “žene koje pišu za žene” vrlo dobro snašle, jer je zabilježen, naprimjer, procvat “ljubića”. Naime, ono što se u ruskoj kritičarskoj tradiciji, još od devetnaestog stoljeća, nazivalo damskij roman, dakle roman za dame, svakako s posprdnim prizvukom, i što bi se u našim pojmovima najbolje označilo kao ljubić, također je žanr koi je doživio svoj revival u postsovjetskoj Rusiji. Feminističke teorije i kritika, naime, dopiru do uskog sloja čitateljica, prvenstveno onih obrazovanih na humanističkim fakultetima. A mnoge od njih za njih i ne mare - kad požele eskapističko štivo. On utječe i na oblikovanje pretencioznijih djela (naprimjer - Olga Novikova, Mužskoj roman, ženskij roman, Moskva 2000; Galina Ščerbakova, U nog bežaščih ženščin, Moskva 1999,), ali i na opću produkciju. U Rusiji, uostalom kao i drugdje, ljubić ili damski roman nije štivo samo za osobe neobrazovane, nezaposlene ili frustrirane nepostojanjem vlastita ljubavnog života. Ljubiće, naime, čitaju i muškarci, i to ne obvezno ni jedino oni koji su nesigurni glede vlastita biološkog identiteta. I sociološka istraživanja prevedena u novoj Rusiji pokazuju kako ljubiće ne čitaju samo domaćice (uostalom ova struka u Rusiji daleko je rjeđa među urbanom populacijom, nego u zapadnijim državama, i to upravo od vremena nastanka Sovjetskog Saveza). Dakle, znanstvena istraživanja pokazala su kako takav roman suvremenoj Rusiji, čita u 85% žena, 15% muškaraca. Čitaju ga, nadalje, fakultetski obrazovane žene, i to pretežito one koje su završile fakultete egzaktnih ili tehničkih znanosti. Statistički pokazatelji, zatim, ukazuju da je njihova dob 25-45 godina, uglavnom su one u braku, ali su financijski neovisne. Kao kuriozitet, može se spomenuti mišljenje jedne ruske feministice o osebujnosti uloge eskapističkog štiva za žene u postsovjetskoj Rusiji. Navodno, s feminističke točke gledišta, ljubić je znao biti poticajan za emancipaciju žena u uvjetima novog poduzetništva. Tvrdi se kako su teme i situacije ovih ljubića za mnoge nove Ruskinje imale spoznajno društvenu funkciju jer su, čitajući takva djela, dobile konkretne ideje kako postati posve ekonomski i životno neovisne, učeći iz njih o tome kako se može zasnovati vlastiti “biznis” (butik, cvjećarnicu, frizeraj isl.), jednom riječju, snaći se u novim društvenim uvjetima… Dakle, tržište uvjetuje pojavu oblika trivijalne književnosti, koje bismo prema početnoj definiciji, naime onoj koja žensku prozu smatra onom koju pišu žene, o ženama, također morali smatrati dijelom korpusa… Uz to, tržište se posljednjih godina toliko razvilo kao nezaobilazan čimbenik, da i sama književnost ruskih prozaistica, ona s umjetničkim pretenzijama, slijedi njegove zahtjeve. Na književnom tržištu treba se održati! Zatim, kako se u toku 90-ih godina tržište diferenciralo, postalo je jasno da ne postoji neka uopćena kategorija čitateljice, nego postoje posve određene grupe, s određenim ukusima, stilskim ili žanrovskim preferencijama, različite kulturne razine i različita odnosa prema književnim vrijednostima. Ispostavilo se da se ipak najbolje prodaje ono što je zabavno, efektno, što pruža užitak čitanja - bez obzira na pretenziju same autorice da napiše pravo umjetničko djelo, uz to feministički osviješteno.
Dok se u sovjetskoj službenoj kritici nakon 20-ih godina, počelo tvrditi kako su učinci poput “napetosti” fabule, dinamike u vođenju zapleta, ugrađivanja pustolovnih ili spletkarskih pojedinosti nešto što ozbiljnoj književnosti ne dolikuje jer da je riječ o jeftinim, prizemnim efektima, danas je, pa tako i u prozi ženskih spisateljica koje su se našle na tržištu, upravo ova tendencija bjelodana. Osim toga, zna se koliko je postavangardna sovjetska književnost bila podložna tabuima glede prikazivanja erotike, tjelesnosti i sličnih tema pa je bila vrlo čistunska. Nestajanje cenzure dovelo je do pojave literarnih i pseudoliterarnih djela koja su prvenstveno htjela privući čitatelja efektom šoka drastičnim prikazima ljudske fiziologije, osobito seksualne. I tu su se recentne ženske autorice nastojale iskazati! Težnja prema svojevrsnoj revalorizaciji postupaka zabavnog štiva očituje se na mnogo načina. žanr kriminalističkog romana jedan je od žanrova u kojima se okušavaju recentne prozaistice. Čak bi se moglo reći da neprijeporno prvo mjesto na tržištu krimića zauzimaju bestseleri jedne žene, to je Aleksandra Marinina. Slijedi je Polina Daškova, i za njima cijeli niz ostalih ženskih spisateljica u tom žanru. Neki kritičari kriminalističke romane A. Marinine nazivaju “ženski krimić” ili “ženski crni roman”. Njezine romane, s gendernog aspekta, istražuju i neofeminističke kritičarke polazeći od činjenice što je protagonist njezinih romana žena - žena detektivka - (Anastasija Kamenska!) i što je ona svojevrsni dvojnik ženskog “ja” same autorice. Naprimjer, i spisateljica D. Truskinovskaja piše svojevrsne krimiće, u njima je kriminalistički zaplet okosnica oko koje razvija igru pustolovnim i neočekivanim postupcima ženskih likova. U njezinoj pripovijetki Kolombini je sve dopušteno (Kolombine dopuščeno vse, 1995.) čvrste i odvažne žene slijede muškarce, postavljaju im stupice, opasno im karnevaliziraju život (u tome, kako se ispostavlja, mogu i same nastradati). Vrlo vješto vodi svoje zaplete i spisateljica L. Ulickaja. Sklona je zasnivati zaplete na bizarnim erotskim situacijama. Odnosi među likovima odvijaju se po načelu karnevalizacije - tradicionalne muške uloge transvestiraju se u ženske i obrnuto. (Spomenuta je tendencija, uostalom, jedna od temeljnih tendencija u ruskoj ženskoj prozi s početka 90-ih). Promotrimo li njezinu knjigu Veseli sprovod (Veselye pohorony, 1999.), zbirku proze, uočit ćemo to ne samo u naslovnoj pripovijesti nego i u svim novelama iz ciklusa uključenih u zbirku. U naslovnoj, dakle, pripovijesti, točnije kratkom romanu, događaji se odvijaju u suvremenom New Yorku, u sredini novije ruske emigracije ili poluemigracje, oko umirućeg umjetnika, Rusa; u njegovu se atelijeru istovremeno okuplja niz njegovih bivših i sadašnjih ljubavnica da mu svojim nježnostima olakšaju zadnje trenutke. U drugim pak njezinim novelama susrećemo ženske likove poput moskovske zavodnice u svojim osamdesetim koja, mušičava kakva već jest, siluje obiteljskog prijatelja, zapravo sina svoje prijateljice. I tako se nižu njezine novele koje, vješto ispričane, uvijek polaze od neke karnevaleskne erotske situacije u kojima se muško-ženski stereotipovi izvrću naglavce. Srećom, autorici pritom ne nedostaje humora. Ipak, uza svu feministički orijentiranu karnevalesknost ostaje dojam da se htjelo dopasti, upravo razini zabavnog, odnosno razini koja privlači pozornost mogućeg čitatelja ili čitateljice pripada i efekt šokantnosti, senzacionalnosti, koji su itekako koristile ruske prozaistice devedesetih kad su se našle na tržištu. Prizemna formula “seks i nasilje”, toliko djelotvorna kad su u pitanju potrebe recipijenata medijske masovne kulture, i ovdje je odigrala veliku ulogu. Drastična opredjeljivanja unutar ekstremnih ili bizarnih ljudskih odnosa i situacija mogu biti pripisana novom, ženski osviještenom odnosu prema tijelu, mogućnostima novog odnosa prema suprotnom tijelu, ali sve u svemu i u tim se efektima išlo, barem početkom devedesetih na efekt šoka. Taj šok mogli bismo, s benevolentne točke gledišta povjesničara najnovije ruske književnosti smatrati dijelom eruptivnog zamaha u osporavanju puritanskih vrijednosti zadatih main streamom sovjetske kulture, međutim, izoštreniji pogled ne bi smio zanemariti upravo praktični račun spisateljica - želju da njihova književna roba ima dobru “prođu”. Ovdje je, dakako, nemoguće prosuditi koji je motiv bio presudan u intenciji pojedine ruske spisateljice, a ni one same vjerojatno ne bi mogle o tome objektivno posvjedočiti. Feminizmu nesklona tekuća kritika u suvremenoj Rusiji često, doduše, iz pera kritičara, muškaraca tradicionalnijeg kova, pripisuje novoj ženskoj prozi atribute “agresivnosti” i “naturalizma”.5 “Naturalizam”, međutim, u recentnoj kritici nije mišljen kao škola zadana francuskim prethodnicima iz devetnaestog stoljeća, nego kao sklonost novih ruskih prozaistica da žensku fiziologiju, i njezina ekstremna očitovanja (naprimjer, medicinski postupak abortusa), prikazuju sa svim jezivim podrobnostima, dostojnim Zole. Možda se u tome krije potencijalno vrijedan izazov muškarcima - književna provokacija - da napišu kakve književno vrijedne opise problema s prostatom, ili impotencijom, ili ma čime sličnim što biološku stranu muškog života čini neprivlačnom.
Dakako, tu je i tema nasilja nad ženama, sama po sebi prikladna za feministički orijentirane spisateljice. Prisutnija je kod tradicionalnijih autorica i onih iz provincije.6 Naime, ta je tema kod književno sofisticiranih spisateljica obrađena kao uzajamno nasilje između spolova, i još češće, čak kao ravnodušno neopterećeno nasilje u bračnim vezama, duševno i fizičko, žena nad muškarcima. Ovdje je niz autorica, čak i onih u umjetničkom smislu nezanimljivih, koje spomenutu temu koriste kao dekonstrukciju feminističkih boljki, premda toga možda nisu niti svjesne.
Upravo aspekt tržišta uvjetuje i nastajanje nekih drugih žanrova, na rubu trivijalne književnosti, naprimjer, tzv. “bolnička proza”. Poneko djelo, recimo ono Valerije Narbikove, ženskij dekameron, nastalo unutar spomenutog žanra, jedno je od rijetkih gdje se ženska solidarnost rasprostire i unutar podjela među ženama, zadatim njihovim obrazovanjem, socijalnim ili ekonomskim statusom. Uz to vrijedi spomenuti tekst Svetlane Vasilenko, Carica Tamara (Carica Tamara). žene su u bolničkoj prozi prikazane kroz njihove različite poglede na žensku fiziologiju i biologijom zadatu sudbinu. Naime, situacija skuplja žene smještene u bolničku sobu na odjelu ginekologije, gdje su se našle radi pobačaja i gdje razmjenjuju mišljenja, koja se prema pobačaju odnose kao prema činjenici izbora, slobodnog izbora vlastite sudbine - nakon posljedica dobrog ili lošeg ljubavnog izbora. Duh (ljubav) ovdje odlučuje o tijelu (embriju)… Bolnička proza, kao tematski ogranak ženske proze u Rusiji, u najširem rasponu uključuje i odviše mnogo površnih pristupa. Jest da je riječ o ženskom tijelu, jest da je riječ o bolnicama i o svojevrsnoj androkraciji (liječnici, na najvišoj razini moći, jesu muškarci, a osobe o kojima bolesnice najviše ovise u svakodnevnim mukama medicinske su sestre, dakle žene, istovremeno najniže u bolničkoj hijerarhiji, te bi se dakle, sa ženskog stajališta moglo puno reći /upravo zbog toga ta je situacija i izabrana, a i zbog iznimno snažnog potencijala granične situacije/).7
S feministički osviještene pozicije recipijenta, ovdje se nalaze i problemi glede vlasti.