MNOGO VIŠE OD OSOBNE PRIČE

15. Listopad, 2015 - 16:15

Slobodan NOVAK
Digresije, razgovori Jelene Hekman s piscem
Ex libris, Zagreb 2001.

Riječ je o višestruko “korisnom” i, većim svojim dijelom, doista iznimno zanimljivu a mjestimice i napetu, da napetu, štivu, zahvaljujući najprije više no dobro odabranu sugovorniku koji je (mada na svoj način jest i to) sve samo ne eksponiran u smislu današnje isprazno nametljive medijske agresivnosti, a onda i uglavnom vješto vođenu razgovoru s njim. Dapače, ovaj je iscrpan intervju vođen na književnikovu, u pravom smislu riječi, zavičajnome Rabu ljeti 1998. s jednim od modernih klasika suvremene hrvatske književnosti, s piscem i intelektualcem Slobodanom Novakom (Split, 1924.) koji, uz Šoljana i još nekolicinu iz najužega kruga odabranih, zacijelo na osobit način obilježuje cijelu drugu polovinu hrvatskoga literarnog XX. stoljeća. I bez završne napomene u uvodu knjizi razvidno je kako je “sirova” građa ipak autorski dopunjavana i dotjerivana (česti citati iz vlastita djela ili drugih izvora, naknadni komentari poslije izvrsnih ad hoc dosjetki, ponekad i u recipijenta očekivana opetovanja samo drukčije formuliranih i prethodno već rastumačenih piščevih stavova, pojava, odnosa, opsesivnih tema...), što je usve doduše itekako koristilo koherentnosti i “beletrizaciji” konačne inačice, no ovako obrađeni i naposljetku predočeni razgovori ne gube toliko na izravnosti obostrana poticaja u sugovonika koliko na neposrednosti i tečnosti, odnosno inicijalnoj energiji i uvjerljivoj snazi prvih te utoliko izvornih reakcija. Jer bio je pisac u mnogome izazvan dobrim, gdješto i duhovitim, provokacijama gospođe Hekman kao pouzdane i pomnjive čitateljice i poznavateljice njegova opusa, k tomu urednice i prirediteljice njegovih djela, pa i izravne svjedokinje nekih zbivanja koja obilježuju i građansku odnosno profesionalnu biografiju Novakovu.
Slijedom većih i uvjetnih tek tematskih cjelina, uz nemilosrdnu i koliko je glede konkretne prigode moguće otvorenu raščlambu obiteljskoga i uopće intimnoga individualnog “kompleksa”, moguće je usporedo pratiti rast njegove književne riječi i svekoliku piščevu literarnu aktivnost, jednako kao i istodobnu povijest najizravnije uzevši političkih, pa kulturoloških i uopće društvenih (ne)prilika tijekom dugih desetljeća. Razgovara se tako - unutar mahom splitsko-zagrebačko-rapskoga životnog trokuta - o Novakovu djetinjstvu i mladosti (književno najuvjerljivije stranice ovih “ispovijedi”), zatim o partizanskome njegovu “stažu”, o prvome poraću, študentskim danima i književnim početcima, prvim radnim angažmanima (novinarskim, uredničkim, kazališnim), potom o praktičnom iskustvu no i kritičkim odnosno književnoteorijskim čak pogledima na umjetnost riječi s osobitim osvrtom na prozno stvaralaštvo, s reminiscencijama na veze između životnih vrludanja i literarnih fiksacija odnosno (auto)biografičnosti kao makar predmetnotematskog aspekta vlastita opusa, o (ne)sudjelovanju u društvenim zbivanjima u kontekstu “socijalističke samoupravne prakse”, piščevu odnosu spram čitatelja, kulturi uopće, o jeziku, polemičnome peru i istinoljublju, o Akademiji i akademicima, kolegama piscima, prijateljima (i onima bivšim), o književnoj kritici, intermedijalnoj problematici, to jest piščevu odnosu spram drugih umjetnosti; tematiziran je, dakako, i odnos pisca prema vlasti, kjednu politici, a posebno su poticajni vrlo polemični i jasni - i kao misaoni sustav posve osviješteni, mora se priznati i za vjernika izazovni pa i radikalni - Novakovi stavovi o religiji i Crkvi (sjemeništarsko iskustvo); prema kraju knjige - gdje kao da naglo pada dotad vrlo privlačiva moć teksta - možemo saznati i ponešto o športskome duhu piščevu te najposlije o “pregršti malih personalija”.
Zacijelo i u Novakovu slučaju - kada je posrijedi ovako iskren, otvoren, polemičan, mjestimice i bespoštedan tekst - treba opetovano naglasiti kako je riječ o čovjeku s velikim iskustvom barem dvaju totalitarizama za sobom i na vlastitim plećima. Malo bi se koji intelektualac njemu slična životna i kreativnog puta, i ne samo njegova naraštaja, odvažio nakon svega na ovakav način podvući ipak jednu uvjerljivu, bolnu, istodobno i zaigrano duhovitu, a vrlo ironičnu, ili makar sverelativizirajuću crtu pod “saldo” jedne epohe i vlastiti udio u svemu doživljenomu, rečenomu, napisanomu.
U ovoj prigodi subjektivan stav Novakov kao i, ma koliko plastična i uvjerljiva bila, svjedočenja njegova o mnogim, pa i najistaknutijim, protagonistima književnoga (naše vječne koterije i klanovi), kulturnog, pa i političkog života hrvatskoga, zanimaju me prvenstveno u funkciji jedne šire zasnovane eksplikacije piščeva svjetonazora, zauvijek pokopanih iluzija, dobrim dijelom okončana dijaloga s glupošću i nasiljem svijeta koji ga okružuje, a osobito je uvjerljivo i poticajno beskompromisno njegovo svjedočenje o svojim “crvenim” zabludama u okviru komunističkoga kolektivizma, oštre objekcije o liku i djelu - neki kažu “najvećega zločinca svoga naroda”, a neki su pak govorili “najvećega sina ‘naših’ naroda” - onoga bleiburško-golootočkoga kicoša i sve sile njegovih aparatčika (pa i među piscima), o kojemu se u nesretnih Hrvata i danas, gle, opet ispredaju legende i sve glasnije pjevuše slogani i stupidni pjesmuljci... Jednako je tako upečatljiv i dobrodošao otvoren stav čovjeka s ljudskim, stvaralačkim i moralnim kredibilitetom poput Novakova o Domovinskome ratu, uspostavi hrvatske države, njezinu prvome predsjedniku, o našemu ovdje i sada uslijed tolike entropije i, opet iznova, tolikih smiješnih da nisu tako tragična, lutanja čitava društva očito nesvikla na druge doli revolucionarne, dakle i opet nasilne i bolno razjedinjujuće previrbe kada u naciji opet prevladava sluganski mentalitet, kalkulantska šutnja, proskineza i šminkersko kozmopolitsko sekundiranje tolikih na otvorenoj sceni, a sve uz diktat pedagoškog kažiprsta tobože demokratski prerušenih starih planetarnih kolonijalnih moćnika današnjice.
Druge me dimenzije ovoga teksta u ovom trenutku jednostavno manje zaokupljaju, što će reći - najprivlačnijom mi se isprva čini njegova zapravo bolna aktualnost. Ukratko, dezorijentiranoj intelektualnoj Hrvatskoj trebaju ove i ovako jasne i izravne riječi, navlastito tada kad same sebe ralativiziraju i dovode u pitanje vlasititi smisao, učinkovitost, uvjerljivost, “moć”... Toliko je bogatstvo tema, takva je jezična vrsnoća, intelektualna upućenost i duhovna superiornost Novakova i odmjerena nepozerska filozofičnost njegovih riječi, da se i u informativnu prikazu sasma lako može krenuti i iz oprečna motrišta i drugih segmenata ovoga dragocjenog svjedočanstva.
Digresije su mnogo više od osobne priče i nipošto nisu generacijska, nego, srećom i naprotiv, konačno jedna uvelike smjerokazna i više no dobrodošla knjiga.

Boris Biletić,
Rovinj

Prethodna objava:
RATNI FILM NA KRAJU TISUĆLJEĆA:...

Sljedeća objava:
DANAŠNJA USMENA KULTURA U...

Povratak na sve novosti