ČAKAVSKI SABOR - NADINSTITUCIJA?

15. Listopad, 2015 - 16:14

Posljednji dvobroj časopisa za kulturu, književnost i društvena pitanja “ISTRA” (br. 7-8, 1975.) na polovini svog volumena donosi “Raspravu o problemima kulturnog i znanstvenog rada u Istri”, održanu u Poreču od 3. do 6. lipnja 1974. godine u organizaciji Čakavskog sabora.
Činjenica što je izvodima iz zapisnika jednog trodnevnog saborovanja dat toliki prostor svjedoči o tome da takav materijal nije slučajno zalutao na stranice ovog časopisa. S druge strane, vrijeme proteklo od porečkih dana bilo je dovoljno da se tekst pobliže razmotri i da ga redakcija objavi na jedini mogući način - uz svoj popratni kritički komentar.
Da ne bude nesporazuma: na tom savjetovanju bilo je izrečenih stavova, ocjena i mišljenja o problemima kulturnog i znanstvenog rada u Istri, koja mogu izdržati svaku društvenu kritiku. Međutim, bilo je i ne malo onih koja prelaze okvir kulturnog i znanstvenog i koja u najmanju ruku izazivaju mnoga pitanja, prije svega o samom Čakavskom saboru.
Čakavski sabor - po svojim intencijama u osnivanju - nesumnjivo ulazi u red onih brojnih institucija koje ne samo da opravdavaju svoj raison d’ćtre nego i oplemenjuju kulturom, umjetnošću i znanošću prostor na kome se rađaju i djeluju. Sve to važi dotle dok ta djelatnost ostaje u vlastitim granicama prirodnog, normalnog i logičnog. Sve dotle dok poneki aktivisti ili patroni jedno tek rođeno kulturno čeljade ne počnu zaodijevati u toliko različitih šarenih ogrtača da ga više ni rođena majka ne bi mogla prepoznati.
Zanimljivo je da se veliki dio rasprave na Čakavskom saboru o “problemima kulturnog i znanstvenog rada u Istri” odnosi na istraživanje “zagonetke” što je to zapravo - Čakavski sabor...
Taj svojevrsni larpurlartizam možda i ne bi trebao da smeta: možda Čakavskom saboru ne bi trebalo previše zamjeriti ni to što je izmislio igru “Hajdemo tražiti kulturni centar regije”, ali se može i mora vrlo ozbiljno prigovoriti metodama koje se u tom traženju primjenjuju.
Evo kako je tekla jedna takva “igra”: Premda “u stanovitom smislu pitanje kulturnog centra može biti temeljno - vidite - Istra nije još stvorila svoj kulturni centar”. Kada se, dakle, ustvrdilo da centra nema, moglo se postaviti pitanje da bi trebalo vidjeti “kakvu ulogu može u tom pogledu preuzeti Pula, kakvu Rijeka, a kakvu pojedina općinska središta”.
Treba imati neizmjerno mnogo nekritične smjelosti, pa Puli, tom značajnom visokoškolskom, kulturnom i znanstvenom središtu, osporiti svojstvo kulturnog centra većeg dijela Istre. Ili Rijeci, sveučilišnom gradu, gradu desetina znanstvenih i kulturnih institucija, čija kreativna snaga i utjecaj ne zrače snažno samo preko Učke, već i širom Hrvatske i Jugoslavije. To naravno ne znači da bi se s postojećim trebalo zadovoljavati, naprotiv!
Ali sve to za nekoga nije bitno. Ono prije reklo se da bi se mogla kazati i slijedeća teza: da je Rijeka imala šansu da postane kulturni centar regije, ali je, nesretnica, tu šansu proigrala! Kako? Tu tezu objašnjava formula po kojoj “slučaj ‘Dometa’” pokazuje da je Rijeka imala uvjeta da postane kulturni centar za cijelu regiju”.
Što je tu jedno Sveučilište spram jednog časopisa?!
Reklo bi se da je jedna centristička teza time zadovoljila svoje apetite. No - kako je možemo pratiti na stranicama časopisa “Istra” - ona i dalje eskalira do neslućenih razmjera. Jer, “Dometi” kao jedini valjani dokaz i kriterij za određivanje središta regije djelovali su samo zahvaljujući osobno Vama...”
Tako je konačno pronađen kulturni spiritus movens regije, u tako reći jednoj osobi. Nije važno kojoj, važno je gdje završava jedna igra. Ali njoj ni ovdje nije kraj. Kako se jedan čovjek može slučajno i preseliti negdje izvan Rijeke i Pule, i izvan svakog općinskog centra Istre, onda je sljedstveno tome netko na ovom trodnevnom saborovanju Čakavskog sabora definitivno odbacio kao kulturne centre Istre i Pulu i Rijeku i sve općinske centre Istre i definitivno centrom istarske kulture proglasio - vjerovali ili ne - žminj! A to je, slučajno, sjedište Čakavskog sabora.
Na sličan je način žestoko razvijana teza da Istra u sve te godine nakon oslobođenja nije imala gotovo nikakvu izdavačku djelatnost. Do pojave - Čakavskog sabora. Taj čakavskosaborcentrizam javlja se gotovo na svakom pitanju, ne samo kulturnog i znanstvenog djelovanja. Čakavski sabor je počeo tražiti i nalaziti formule za gospodarski razvoj Istre, za najnoviju povijest Istre, za mnoga područja politike. Počeo se baviti mnogim pitanjima umjesto drugih postojećih institucija, počeo dizati dirigentski štapić iznad drugih renomiranih institucija čija je česta i jedina mana što stvaraju vrijedna djela bez velike buke.
Bilo je dakako na tom porečkom skupu i polemičkih tonova pa i otvorenih neslaganja s takvim neumjerenim tezama i praksom saborcentrizma. Međutim, ti su tonovi bili očito preblagi da bi nadjačali one druge.
Postavlja se pitanje, između ostaloga: odakle pravo jednoj instituciji da se proglašava sucem svega na jednom prostoru? Da sebi uzima pravo kritičara svega postojećeg i - nepostojećeg?! Odakle takav podcjenjivački i nekritičan odnos prema desetinama znanstvenih i kulturnih, prosvjetnih i drugih ustanova u Puli, Rijeci i u gotovo svim većim istarskim gradovima. Prema stotinama, ako ne i tisućama kulturnih, naučnih i stručnih pregalaca u kulturi i znanosti, u svim područjima stvaralaštva, gdje se radi dugo, uporno, često pod teškim uvjetima, u oskudici sredstava, pa ipak često sa značajnim rezultatima.
Ni Čakavski sabor nije bez pravih rezultata i njih treba priznati i pozdraviti svaki objektivni promatrač. Međutim, i njih se može lako dovesti u pitanje takvim usmjerenjem ove ustanove čija djelatnost ne teži samo supstituciji svih ostalih nego se svojim dirigentskim stavom želi nametnuti ne samo kulturnim institucijama.
Uistinu, mora biti zaista ugodno u poziciji sazivača serije sastanaka (savjetovanja, kolokvija, u okviru katedara ili izvan njih) na kojima se može lijepo pričati o svemu i svačemu što nekome padne napamet. Mora biti ugodno kada se “saboruje” bez neke konkretne odgovornosti i određene obveze, pa čak i bez obaveze da se stvore, napišu, zaključci trodnevnog zasjedanja ne baš malog broja ljudi. Da je napisana ona “Programska platforma naše kulturne i znanstvene akcije u Istri” kako je bilo zaključeno i najavljeno u Poreču, bilo bi više no prirodno da je časopis objavi.
Moglo bi se o tom porečkom i nekim drugim savjetovanjima, Čakavskom saboru i njegovoj platformi i praksi govoriti vjerojatno još mnogo. No, ovom prilikom dovoljno je dodati slijedeće: da programsku platformu kulturne akcije u Istri - i pored sve njene prenaglašavane specifičnosti - može stvarati i voditi jedino Savez komunista, a da se kulturna akcija ostvaruje na širokom frontu svih mogućnosti i djelovanja socijalističkog samoupravnog društva koje s nepobitnim uspjesima na svim područjima organizirano djeluje već punih trideset godina. Za svačiju kulturnu akciju ima dovoljno prostora pod okriljem Socijalističkog saveza. Osobito ako je u neposrednom interesu one snage koja na trodnevnom porečkom saborovanju nije spomenuta - niti jedan put - radničke klase.

Nakon što je pulski “Glas Istre” (15.-16. ožujka 1975.) objavio ovaj nepotpisani tekst - ne samo kao školski primjer posve ideologizirana govora nego i kao jezičnu “hrvatsko-srpsku papazjaniju”, već 19. ožujka na svojim stranicama donosi i “Saopćenje uredništva Glasa Istre”, gdje piše:

“Uredništvo ‘Glasa Istre’ saopćava čitaocima ‘Novog lista’ i ‘Glasa Istre’ da napis ‘Čakavski sabor - nadinstitucija?’ objavljen u revijalnom izdanju od 15. i 16. ožujka 1975. godine nije redakcijski tekst ‘Glasa Istre’, kakva bi činjenica nužno proizišla iz toga što spomenuti tekst nije potpisan, te se iz tog razloga ograđuje od spomenutog napisa”.

Podsjećanje na “situacije i duhovna kretanja” jednoga naizgled dalekog vremena “na ovim našim prostorima” ovdje je isključivo u jednoj funkciji: upozoriti na duh epohe, kontekst, “novin(ar)sko sluganstvo, partijsko-forumsko-milicijski rječnik i metode iz “zlatnoga doba” jugokomunizma na hrvatski način. Bijaše doba orkestriranih napadaja, kameleonstva, posipanja pepelom i (samo)kritika. Poglavito je bitno podsjetiti na to da su apsolutnu medijsku kontrolu i sav (ne)posredni društveni nadzor - napose nakon sloma hrvatskoga proljeća i progona proljećara poslije 1971. - u svim sredinama, osobito naglašeno u “provincijskim” i na bilo koji način “trusnim” (famozne “diferencijacije”, recimo, među nacionalno deklariranim komunistima, u velikom broju i članovima zabranjene Matice hrvatske, i onima drugim, “pravovjernijim”) imali “Općinski komiteti Saveza komunista...” (u Puli sa sjedištem u Lenjinovoj /danas Flanatičkoj / br. 29). S obzirom na izravno iskustvo iz druge polovine 70-ih i s početka 80-ih, dakle iz vremena nešto kasnijih zabrana i progona slobodne i kritičke riječi (podmetnuti slučaj “Ibor”, iskonstruirani slučaj “Uskraćenih blagosti”, progoni i svakovrsno, pa i najperfidnije, maltretiranje, šikaniranje i dugogodišnje ucjenjivanje mnogih ljudi iz istoga hrvatskog kreativnog ozračja, pretežito u Puli, itd.), ne bi bilo teško rekonstruirati odakle je i čiji ovaj, ovakvi i slični “naručeni” napisi. Zanimljivost je ove epizodice - koja to izravnim sudionicima prozivki i etiketiranja zacijelo nije bila - sada samo utoliko što pokazuje hitru i ipak razboritu reakciju uredništva koje se ograđuje od objavljena, u biti pogromaškog a tobože koncilijantnog i tek upozoravajućeg, teksta o jednoj koliko-toliko sobodnijoj inicijativi i naročito protiv jednoga neimenovanog čovjeka - Zvane Črnje kao pisca ali i jednostrano teško odrediva i ocjenjiva intelektualnog pokretača i organizatora.
Kada se bude pisala iscrpna i argumentirana (i novija) povijest, napose kulturološka, našega zavičaja, a osobito pak Čakavskoga sabora, onda će valjati uzeti u obzir čitav kontekst, sve sile i silnice unutar jednoumlja i jednopartijskog titoističkog rasporeda kao zadanog okvira i isključiva poprišta bilo kakve javne akcije. Dakako, i eventualne propuste, greške u koracima i sl. onih prozivanih i “odstrijeljenih”.
Premda nije temom, valja podsjetiti i na to da su crveni forumski i medijski rafali “gađali” i crkvene medije, svećenstvo, Crkvu kao instituciju.
Dolazilo je do lomova i razlaza među hrvatski mislećim i djelujućim ljudima, bili partijci ili ne, a profitirali su drugi i treći. Evo, primjerice, podnaslova jednoga poduljeg i strašnog “higijeničarski” podilazećeg teksta: “Gli eccessi nazionalistici nell’azione per il Monte Maggiore - Il ‘Čakavski sabor’ è la ‘Matica hrvatska’ dell’Istria - La presenza fiancheggiatrice della stampa clericale”, gdje autor, intelektualac i tada gorljivo zaprisegnuti komunist (“...come comunista, come membro della LC del comune, come membro del Comitato comunale della Lega...”) - kakvih je bilo na svim stranama, piše i ovo:
“... le valutazioni date dalla Conferenza intercomunale recentemente e da altri interventi in altri fori superiori, sullo stato della situazione politica nella nostra regione, non sia esatto. Tende anzi a velare quelli che sono i pericoli che covano già da molti anni in questo territorio, e che in un domani possono trasformarsi in punto di partenza per una nuova offensiva di attività e di gruppi controrivoluzionari. Questa volta sono partiti da Zagabria, la prossima volta, se non puliremo tutto, potrebbero anche partire dall’Istria; se non daremo una mano ai compagni croati onesti, a pulire la piazza anche qui da noi” (“La Voce del Popolo”, 26. prosinca 1971.).

Tko baš ne razumije, riječ je, među ostalim, o “čistkama”, o “poštenim Hrvatima” i sličnom “misaonom” arsenalu unutar kojeg i probijanje tunela kroz Učku bijaše nacionalističko maslo!
Da ne govorimo o rječniku i općoj životnoj atmosferi poslije Karađorđeva; doista, razdoblje koje što prije valja potpuno i temeljito dokumentirati - prevesti sve što prevesti treba i što je dostupno te smjestiti u opći hrvatski kontekst.
Šire uzevši, dakako da se nije teško složiti s ustvrdama o “filomarksističkom rječniku” (zapisat će Nedjeljko Fabrio početkom 90-ih u jednoj kolumni, o riječkim prilikama iz vremena “Riječke revije”, odnosno ranih “Dometa” i “Kamova”) većine protagonista toga vremena. A opet, valja uzeti u obzir što se, kako i na koji način kanilo i uspjelo (sa)čuvati u poslijeproljećarskim vremenima (posebice tijekom 70-ih XX. st.) dubokoga i zapravo potpunog mraka za sve s hrvatskim nacionalnim te, ma i najbezazlenijim i najsramežljivijim, slobodarskim predznakom. Vrijeme je to, primjerice, prije pokretanja danas “umrtvljene” edicije “Istra kroz stoljeća”. Očito, struje su postojale, tihi otpori također, o čemu na neki način govori i citirani demanti jednoga uredništva.
Budućim istraživačima naznačenih zbivanja, evo za ovu prigodu tek dijela, samo doista na brzinu odabranih izvora, mahom iz publicistike i periodike (ne iz dostupnijih knjiga) doba i prostora (istarsko- -riječkog) o kojima je riječ - kronologijskim slijedom: “Dometi” (1/1968., 4-5/1971...), “La Voce del Popolo” (30 luglio 1968, 8 agosto 1968, 11 agosto 1968, 3 settembre 1968, 15 ottobre 1968, 1 marzo 1971, 4 aprile 1971, 1 maggio 1971, 11 giugno 1971, 23 giugno 1971, 26 dicembre 1971, 7 gennaio 1972, 12 gennaio 1972, 18 gennaio 1972...), “Glas Istre” i/ili “Glas Istre” - “Novi list” (19. juna 1969., 17. ožujka 1971., 19. travnja 1971., 21. travnja 1971., 6. svibnja 1971., 19. svibnja 1971., 25. i 26. ožujka 1972., 15. i 16. ožujka 1975., 18. ožujka 1975., 19. ožujka 1975...). Ovaj kratak podsjetnik ni u kom slučaju ne pretendira na cjelovitost jer nakana mu je tek pobudna - svrnuti pozornost na vrijeme, mjesto, važnije protagoniste... sve za bolje razumijevanje (i) današnjice, najprije svekolike istarske društvene stvarnosti.
Mlađima pak i najmlađim, sutrašnjim kulturnjacima i stvarateljima, osobito s istarskog područja, jedno kritički hrabro i otvoreno - uz nužna nepristrana objašnjenja, tumačenja (možda i rječnik pojmova iz negdašnjeg političko-administrativnog vokabulara) - izdanje o rečenoj tematici i problematici zacijelo bi bilo više no dobrodošlo. Ako ni zbog čega drugog, onda stoga da bi razumjeli neke sudbine, neke današnje (ne)prilike, kako bi shvatili što je prava društvena entropija, čemu stanovita ponavljanja, odakle određeni otpori, zašto i kako valja uporno, dostoj(anstve)no i promišljeno, otvoreno prema drugome no u sebi i svome cjelovitom habitusu - individualnom, intelektualnom, moralnom, nacionalnom... - utemeljeno i čvrsto djelovati i ne popuštati, trsiti se i danomice ostavljati što čvršći i kvalitetniji stvaralački trag, svatko na onom polju koje nam je dano kao najnaravniji prostor čovjekova djelovanja.
Svima pak kojima je djelatnost Čakavskoga sabora i više nego na srcu, evo (ne)skromna poticaja razmišljanju treba li, konačno, ovaj sve usve dragocjen “pokret” konačno i definitivno oznanstveniti.