ČRNJA - STVARALAŠTVO, ZAVIČAJ, ANGAŽMAN

15. Listopad, 2015 - 16:14

I.
Sveukupno Črnjino književno djelo, pa i stvaralaštvo općenito, moglo bi se po načelu srodnosti ili pak žanrovski vrlo pojednostavljeno razvrstati u četiri veće skupine: - tu je najprije, dakako, pjesništvo (pretežito u žminjskoj, bezjačkoj čakavskoj inačici); - potom razmjerno razvedeno prozno stvaralaštvo (od dnevničko-memoarske literature, ogleda, feljtona i zapisaka do polemičkih tekstova (u suočenju, npr., s Donatom, Ladanom, Lasićem, Mandićem...) te drugih tzv. rubnih proznih oblika i podskupina); - zatim opsegom maleni dramski opus; te, konačno, najizravnije i ishodišno uzevši “neknjiževni” njegov, znači - kulturološki angažman (u vidu priloga iz kulturne povijesti) kao što je, primjerice, kapitalno piščevo djelo Kulturna povijest Hrvatske.
U Črnje se susreću težnje i značajke, s jedne strane, pjesnika kao individualna ali i glasa svog naroda i, s druge strane, gotovo činjenična strogoća pisca sa znanstveničkim ambicijama koji, i kada piše djelo bliže znanstvenoj akribiji, to radi sa sviješću o općoj prožetosti duhovnih strujanja u okviru nacionalne kulture tijekom dugih, bremenitih i burnih stoljeća - u našemu slučaju hrvatske kulture i njezine povijesti oličene brojnim markantnim figurama i protagonistima kojima se Črnja i posebno bavio. Uz Matu je Balotu upravo Črnja ime dostojno najveće pozornosti i štovanja u kontekstu hrvatske književnosti Istre XX. st. Bez obzira što pisao, Črnja kao da uvijek, uporno ga slažući, sklada dio mozaika koji će u konačnici doista djelovati kao svojevrsna poema, himna hrvatskoj kulturi i istarskome zavičajnom udjelu u nacionalnim i još širim duhovnim prožimanjima. Od stiha na materinskoj čakavici pa do sinteza kulturološko-filozofijskih raspona i sadržaja, pisac Črnja potiče samopoštovanje i ponos istarskoga čovjeka, svijest njegovu o vrijednostima vlastite duhovne tradicije i baštine kao poklada jedne od najdrevnijih grana hrvatske jezične i kulturne matice. Ovaj je spisatelj i intelektualac također i svojevrsni, možda i posljednji, na starinsku odgojen i zauzet iscjelitelj povijesno uvjetovanih i još dandanas ipak duboko ukorijenjenih, tegobnih i bolnih “šćavunskih” rana istarskoga čovjeka, jer se u tom pogledu nastavlja na stoljetnu tradiciju doista demokratskih pučkih zasada časnih predaka - tamo od drevnih glagoljaških poticaja, preko protestantizma, narodnjaštva i pravaštva, sve do nešto zakašnjela i stoga dugotrajnijeg hrvatskoga narodnog preporoda u Istri koncem prošloga i početkom ovoga stoljeća.
Nadalje, uporno je i dosljedno sadržajno krležijanstvo, naslanjajući se i na dugogodišnje osobno poznanstvo i obiteljsko prijateljevanje s Krležom, i opet jedna od temeljnih trajnica Črnjina stvaralaštva i svjetonazora. Na tome tragu jest i doista tipična i nepopustljiva Črnjina obrana Krleže nakon njegove smrti. O Krležinoj ocjeni Črnje pjesnika i Črnje angažirana kulturologa, primjerice, samo kratka ilustracija iz 2. sveska Čengićeve knjige S Krležom iz dana u dan (Zagreb, 1985.): “Noćas sam spavao samo jedan sat, a kada mi se činilo da bih mogao zaspati, krenuo sam na ovaj sastanak. Zvane Črnja mi je poslao knjigu svojih čakavskih pjesama Bezak na tovare. Čitao sam je do pola tri. Moram priznati da je to dobra poezija i šteta je što jezik čakavski umire. Jednostavno smo čakavštinu i kajkavštinu bacili kroz prozor. Legao sam, spavao jedan sat i ustao sasvim odmoran. Zatim sam napisao tekst koji ću mu uputiti kao telegram.” (‘Dragi naš Črnja, stigoše Vaši i Bezjak i tovar. Obojicu smo srdačno primili. Kod nas im neće biti slabo. Govor Vaših Hrvatskih kraljeva nije Nazor nego la poésie la plus pure. Da živi žminj u slavi od mjedi neprolaznoj. Pozdravljam Vas oboje. Do viđenja. Vaši Bela i Miroslav.’) (str. 131). “Čitam knjigu Zvane Črnje o čakavštini, kojom se on bavi. Moram reći - izvanredno. Tu materiju poznaje kao nitko kod nas. A čakavski je veoma zanimljiv, to narječje je matica ili jezgro hrvatskog jezika...” (str. 155).
Misaona i tematska razvedenost Črnjine proze prvenstveno se tiče uspostave neprekinute poveznice kao povratne sprege zavičajnih istarskih, humanističkih fenomena i pojavnosti s onima općehrvatskim, dakle domovinskima, zatim i širim europskim sadržajima naše kulture i umjetničke riječi koja je toj Europi i davala a ne samo od nje primala.
Poglavito je značajna njegova esejistika u kojoj (što je dosad prošlo gotovo nezapaženo) do posebna izražaja, među ostalim, dolazi Črnjino zalaganje za postupnu afirmaciju pojedinčeva intelektualnog integriteta i naglašena individualnog odmaka, autonomije njegove kao neponovljiva i jedinstvena glasa u odnosu na gdjekad pogubno izjednačavanje svih vrijednosnih razina više ili manje homogene društvene zajednica, dakle kolektiva. Naš se čakavski bard baš u esejistici bavi nekim najmarkantnijim pojavama i osobnostima hrvatske kulturne povijesti pa i povijesti općenito, nastoji i trudi se oko supostojanja i prožimanja “dijalektalnih” tema i takve osjećajnosti s onima univerzalnim - jer pisac je doista najuvjerljiviji kada svoje pojedinačno umije predočiti publici drukčijeg iskustva i drugoga tipa recepcije, kada naposljetku progovori univerzalnim jezikom općeljudskih i svima prepoznatljivih simbola čovjekove egzistencijalne uvjetovanosti i čovjekove drame uopće.

II.
Mislim da je prigoda upozoriti na još jednu Črnjinu konstantu, određenu osamljenost i oporbenjaštvo, bez obzira i na vlastito priznanje kako je često djelovao i pisao utilitarno, dakle u funkciji programa. Evo Črnjinih riječi u 3. licu: “Može se reći da je kao novinar podržao procese boljševizacije u politici i svakodnevnom životu pa novinarski segment njegova opusa nema kreativnosti, nego predstavlja samo reprodukciju tuđih ideja” - vlastito je to priznanje u neobjavljenoj Kronologiji života i rada s osnovnim podacima za političku biografiju Zvana Črnje. U tom kontekstu, naprotiv, i navod jednoga novog teksta također iz Črnjine ostavštine (iz 1990.), objavljena pod naslovom Istra prije petokrake.1 Pišući, naime, konačno slobodno, bez ideološke (auto)cenzure i svojstvenih joj stega te strahova, pišući o tragediji jednoga nedovoljno poznatog istarskog Hrvata, Marija Štembergera stradalog od komunističkih vlasti nakon rata, Črnja napokon - jednim jedinim ulomkom - točno određuje bit, svjetopoglede i politička opredjeljenja najvećega broja Hrvata, osvjedočenih narodnjaka Istre, ljudi što su zapravo bili okosnicom svekolikoga hrvatskog nacionalnog i socijalnog pokreta protiv talijanskoga fašizma i za sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Mnoge su među narodnjacima, po svršetku rata i nakon što su dobro “poslužili” (i) komunističkoj stvari, boljševici ili staljinizmom zadojeni ljevičari jednostavno “likvidirali”, kako se to govorilo njihovim rječnikom. A ni piščeva obitelj u tom smislu nažalost nije bila pošteđena. Spomenuti Črnjin odlomak glasi: “... crvena zvijezda nije prije rata u nas bila u upotrebi... ljudi iz Državne bezbednosti nikada nisu saznali da se uz naslov našeg lista Sloboda nije nalazila crvena zvijezda, nego naše glavno geslo: Istra je hrvatska zemlja! Bili smo djelomice i pod utjecajem političke filozofije HSS-a te smo isticali i parolu Istra je seljačka zemlja! - što je tada uistinu i bila. Pridržavali smo se i Mate Balote koji je tada napisao: ‘U Istri su svi Hrvati seljaci, a svi seljaci - Hrvati’. A prvi uvodnik u tim našim novinama naslovili smo Gore srca!, očito pod utjecajem kršćanske tradicije. Gospoda isljednici nisu ni to nikada saznali... I vrijeme je da se jasno kaže kako je udio KPH u podizanju istarskog nacionalnog ustanka (rujna 1943.) bio posve marginalan, zapravo zanemarljiv”.2 Podrobnije o ovoj temi čitamo i u Črnjinu tekstu Jedan letak iz 1938., objavljenom 1971. unutar 2. knjige Pazinskoga memorijala. Osobito valja upozoriti na utemeljenje Istarske revolucionarne organizacije “Mlada Istra”, osnovane početkom lipnja 1938. u Zagrebu. Njezina aktivnost i djelovanje u njoj Črnju će ozbiljnim sumnjičenjima i objedama tijekom rata i u neposrednome poraću - bez obzira na obnašanje vrlo odgovornih funkcija i dužnosti - gotovo stajati glave, o čemu svjedoči u spomenutu članku Istra prije petokrake. Radi konačne demistifikacije valja reći da je Črnjin partijski staž ukupno trajao jedva dvije godine (od 1943. do 1945.), i tek po njegovu primitku u JAZU (danas HAZU) 1975. - nakon i opet stanovita šikaniranja, onoga iz 1971. - javljaju se pokušaji akademika-partijaca da se Črnju pridobije, no on to odbija sve do smrti. Posebno je, neobrađeno, povijesno razdoblje hrvatskoga proljeća u Istri i Rijeci, o čemu postoje brojna svjedočanstva, primjerice u i oko časopisa Dometi koje Črnja uređuje, a poglavito u dnevnome tisku (Novi list, Glas Istre, La Voce del Popolo, Vjesnik itd.), nakon proljećarskog sloma prepunom huškačkih tekstova na temelju kojih se vrlo objektivno čitajući slobodnim okularom i među retcima, s dostatne distance, dade rekonstruirati matica slijeda događaja, i ne samo oko Matice hrvatske, sa Črnjom u središtu pozornosti. Njegova veličina jest i u tomu što bijaše stradalnik--praštalac koji pamti i koga iskustvo ipak po(d)učava, za razliku od mnogih stradalnika-osvetnika koje na svijetu još drži jedino iskonska, elementarna, samorazarajuća mržnja. Rovinjski tvrdolinijaški komunisti-unitaristi, među njima mnogi što se naknadno posipahu pepelom, osobito su bili revni i aktivni u to doba; evo, primjerice, samo naslova jednoga propagandističkog teksta od utorka, 18. siječnja 1972., iz dnevnika La Voce del Popolo (str. 8. i 12.): nadnaslov “La conferenza della Lega dei comunisti di Rovigno ha superato se stessa”; naslov: “Stroncare la contrarivoluzione alle radici”. I ovaj tekst posebno apostrofira Črnju i njegove “grijehe”. Iz spomenute neobjavljene Kronologije života i rada s osnovnim podatcima za političku biografiju Zvana Črnje, dakle iz piščeva pera - pod međunaslovom 1940-1949. - ovom prigodom izdvajam ulomčić: “Ožigosan kao strani agent i informbirovac našao se u posvemašnjoj izolaciji kad više nije mogao legalno objavljivati. Vrata svih izdavačkih ustanova bila su pred njim zatvorena..., članke je potpisivao raznim pseudonimima. Črnjina posvemašnja izolacija od javnog života trajala je desetak godina”. U taj “staž” ide i nekoliko piščevih golootočkih mjeseci (svibanj - studeni 1949.).
U jednoj kratkotrajnoj novinskoj polemici neposredno prije smrti, a u povodu tada netom osnovane istarske regionalne stranke, i tada izložen nekim nedostojnim, posve autonomaškim napadajima duhovno i intelektualno inferiornih iz politikantske “busije” - a sve u osvit demokracije, opredijelivši se uostalom i opet narodnjački, dakako u duhu istarskoga plemenitog i vrlo snošljivog oblika hrvatstva, ali sada posve lišen ideologijskih i iskustvenih ograničenja iz ranijih razdoblja - Črnja neće stati u obranu samo vlastita integriteta nego će zagovarati jednako pravo svih istarskih hrvatskih intelektualaca pred naletima uglavnom uvijek istih ili sličnih oponenata iz znanih ideologijskih, nepomirljivih, zavičajno nostalgičarskih kuhinja. I Črnja je dragocjeno pridonio svijesti o tomu kako konačno i jednom zasvagda valja ozbiljno računati sa činjenicom da više nema niti će ikada biti drugorazrednih u Istri, već jedino samosvjesnih i naobraženih, školovanih intelektualaca kojima se ne mogu podmetati stare ponižavajuće floskule i s kojima valja računati kao s poštovanja dostojnim partnerima u svim društvenim, stvaralačkim pa posredno i političkim odnošajima današnjice i ubuduće.
Sve rečeno zapravo je izravno na tragu poznate Črnjine intelektualne dosljednosti i poštenja. O tomu bjelodano svjedoči i koncepcija njegove zamisli, iznimno vrijedne kolajne “Istra kroz stoljeća”. Ta edicija bijaše posve otvoren projekt, sa šezdeset objavljenih knjiga da naprasna prekinuća njezina izlaženja (što su ga, neće biti slučajno, početkom 90-ih sabotirali siromašni duhom pa stoga baš pogođeni i “ugroženi” otvorenošću iste!), zamišljena kao niz u koji se do kraja kanilo uključiti sve vrijedno duhovno blago nastalo u Istri ili o Istri, bez obzira kojemu kulturno-uljudbenome krugu ono pripadalo, pa su tako ondje i talijanski autori sa svojim temama dostojno zastupljeni u svih deset objavljenih kola ovoga kapitalnog izdanja.

III.
I zaključno - one elementarne težačke Istre, odakle su toliki naraštaji pa i prve ovostoljetne intelektualne hrvatske snage iz neposredna poraća, nakon druge svjetske vojne, crpile svoje teme i snagu za djelovanje, nadovezujući se na tisućljetne izvore jedne prirodne, u svojoj biti gotovo načelno oporbenjačke, životno praktične filozofije koja je uvijek (u nekom od svojih oblika) posljedovala onim Črnjinim pučko-demokratskim rješenjima i tradicijom, takve Istre bivalo je sve manje, a danas je, osim nekih rudimentarnih još pojavnih oblika, s njom zapravo svršeno. Zasluga je Črnjina i njegova naraštaja što su na svoj način fiksirali i posredovali taj nestali svijet, njegove uspone i, katkad, poticajne padove. I tada kad se s njim jednostavno ne možemo složiti, ponekad i baš zato, čitati Črnju znači uputiti se u nužnu i obećavajuću, oplemenjujuću, i intelektualnu i estetsku pustolovinu. Čitati Črnju, najposlije, pa i vraćati mu se u trenucima (individualne i kolektivne) krize i nesigurnosti, u situacijama poetičko-filozofijskih argumentiranih kritičkih sučeljavanja, dakako i onda kada se problematika hrvatskoga nacionalnog bića, navlastito u Istri, nekako ciklično vraća u središte naše pozornosti, dakle i tada čitati Črnju naprosto se samo po sebi nameće kao obveza, kao pitanje elementarne obaviještenosti, ali i duhovno-intelektualne legitimnosti i dostojanstva čovjeka, individue, kao najprije mislećega bića akcije i kreacije.
S više razloga - baš u povodu Črnje pisca i Črnje intelektualca - čini se prikladnim navesti riječi književnika Nedjeljka Fabrija, s kojim je Črnja također svojedobno polemizirao, iz Fabriova teksta Molitva za Istru (1994.):
“Vrijeme je, mislimo, da se hrvatska Istra i domovina Hrvatska napokon susretnu i da u znaku međusobnoga predanoga služenja, kao ono Isus svojim učenicima, jedna drugoj operu noge. željeli bismo, naime, da nas taj izraz međusobne gostoljubivosti i uljudnosti pripremi i osposobi za ostatak puta koji nam je zajednički proći do završetka svijeta”.
Nije li dobrim dijelom i Črnjino sveukupno pregalaštvo usmjereno upravo takvim težnjama i ne zrcale li se, ujedno i povratno, citirane misli među suvremenicima najprikladnije u cjelini intelektualnih i stvaralačkih napora Črnjinih?

Boris Biletić

Prethodna objava:
POVIJESNO-PSIHOLOŠKO OKRUŽENJE...

Sljedeća objava:
ČAKAVSKI SABOR - NADINSTITUCIJA?

Povratak na sve novosti