Zašto Pulski dani eseja?

Istarski ogranak DHK Pula Pulski dani eseja Zašto Pulski dani eseja?

Pulski dani eseja

English

Zašto Pulski dani eseja?

“Pulskim danima eseja” nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda... Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena “Pulski dani eseja” – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.

Naš se program dijelom nastavlja na ranije kulturološke skupove Istarskoga ogranka DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA i časopisa “NOVA ISTRA”, održane 1998. i 1999. godine u Poreču i Rovinju, pod naslovom “Čitajući znakove vremena”, nakon kojih je 2001. objavljen i istoimeni zbornik tekstova.
Rado bismo i u budućnosti zadržali dvodijelnost ovoga skupa; naime, jedna bi sesija uvijek u širemu smislu bila posvećena esejističkoj obradbi ogleda kao književne forme, žanra, oblika... (ogled o eseju), a druga bi se esejistički ticala određene teme. Najširi je okvir humanistika, posebice književnost i umjetnost, kako u izboru tako i u tretmanu tj. načinu pristupa ma kojoj zadanoj odnosno izabranoj temi. Jednako tako, od samoga početka zagovaramo estetsku, poetičku, generacijsku i inu otvorenost i šarolikost sudionikā koje pozivamo nastupiti.

Kao stari oblik, a danas zapravo samostalna vrsta, književni (pa i književno-filozofijski, filozofijsko-književni itd.) esej na osobit način “pomiruje” literaturu i znanost, refleksivnost i neograničenu maštovitost; slobodan u izboru sadržaja, nije ni kritika ni feljton, ni rasprava ni članak, naime složeniji je od njih, “gospodska” je i “najelastičnija”, vrlo česta i gotovo prevladavajuća forma suvremene književnosti (esej-roman, roman-esej...); ponekad nalik palimpsestu, posebno strukturirane teksture, esej je, ponovimo s Tinom Ujevićem, kurziv književnosti.

Uostalom, o ogledu i o svemu više tijekom PULSKIH DANA ESEJA!

Boris Biletić