UMJESTO PREDGOVORA (uz prijevod Goetheova “Fausta”)

16. Listopad, 2015 - 07:14

Nije uobičajeno, pa ipak neka bude: pokušat ću se izjasniti o povodima i razlozima s kojih sam se latio tako teška, dapače preteška posla, da na suvremeni hrvatski prevedem Fausta. Tih je povoda i razloga mnoštvo, upravo toliko, koliko ih ima pri svakom stvaralačkom intelektualnom poslu. Pa baš kao što, živi autori, nemamo potrebe svakom novonapisanom djelu pridružiti i kakva sveobuhvatna prolegomena, jer se ona podrazumijevaju otkad je svijeta i vijeka, tako i glede prevodilačkog posla, pogotovo ovako zahtjevna, nema potrebe rekapitulirati poznate stvari ab ovo. Stoga će i moji “povodi i razlozi” biti naznačeni u vrlo ograničenu broju, i tek ukratko. A neće biti izlagani ni po kakvu redu, metodi, ili algoritmu. Upravo obratno: bit će naznačeni kao niz naizgled nepovezanih
“situacija”.Teklo je ljeto 1999., a cijeli je svijet, posebice zemlje njemačkoga govornog područja, s Njemačkom kao središtem, slavio 250. obljetnicu rođenja jednoga od najvećih svjetskih genija, jednoga od najznamenitijih književnih klasika, po mnogima i najvećeg sina njemačkog naroda uopće - Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832). Već se cijele prethodne godine o tome govorilo u učenu svijetu diljem Europe, a u nas ništa. Početkom jubilarne godine zagrebački je Goethe-Institut već priređivao izložbe knjiga, prigodna predavanja, a u nas ništa. Izuzmu li se visokoškolske ustanove, kojima je germanistika sastavnicom, u nas ništa. Svakodnevno sam, stjecajem svojih već više no tridesetogodišnjih radnih obveza na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gotovo kantovskom
periodičkom pravilnošću, prolazio pored Goethe-Instituta, a u zagrebačkim kulturnim ustanovama - ništa. Na žalost, ni u manje pozvanom Društvu hrvatskih književnika, kojemu sam upravo prestajao biti predsjednikom. Ništa. Možda koja notica u novinama, možda kakva ironična a “šarmantna” pošalica televizijske voditeljice. Uglavnom, ništa. Gostovalo je u Institutu nekoliko uvaženih njemačkih profesora, dakako i na Fakultetu, oglasio se predavanjem i današnji nestor hrvatske germanistike, uvaženi profesor Žmegač, osobno sam kao gost održao predavanje za građanstvo u Varaždinu - da! da!, u Varaždinu, ne u Zagrebu - i to bi bilo sve. A u javnosti - ništa. Pripremale su se u to doba stranke za “preuzimanje vlasti”, svima im je redom na ustima bila “Europa” (čijih jezika naši stranački prvaci niti znadu niti su ih voljni znati!); poneki se pripadnik “klateži informativnog polusvijeta” usudio i o mene očešati podsjećajući me, kozmopolitskoga domovinca, “na Europu”, a o najvećem Europejcu novoga vijeka, o najvećem piscu Europe, o najintelektualnijem kodifikatoru “jezika pjesnika i mislilaca”, o tom stvaralačkom geniju njemačkoga jezika, o Johannu Wolfgangu von Goetheu, u široj javnosti ni riječi. Godinu dana kasnije u HNK je upriličen podsjećaj na pisca upravo užasnim uprizorenjem neke muljaže od seksualnih i nasilničkih perverzija, koja se drznula oteti za se naslov Goetheova remek-djela. Prolazeći tako svojim gotovo svakodnevnim “radnim putem” prisjetio bih se, kako je i glede još jedne svjetske obljetnice, one Wolfganga Amadeusa Mozarta, Goetheova na žalost prerano umrla gotovo vršnjaka, bilo slično. Ili još gore. Ali bilo je to 1991. godine, Hrvatska je krvarila, a hrvatska se kreativna, pa i muzikološka inteligencija, volens nolens morala posvetiti doslovce osiguranju egzistencije, u individualnom i općem značenju te riječi. Nije veće sreće u osvit “demokracije”, “globalizacije” i “izgradnje civilnog društva” bio ni Johann Sebastian Bach, kojega je upravo 2000. godine slavila, ma što Europa, slavio ga je cijeli svijet. Nešto s tom “Europom” i hrvatskom (najšire pomišljivom) javnošću, (uže pomišljivom) politikom i (najuže pomišljivom) inteligencijom nipošto ne štima. Nije otvoren komunikacijski kanal za obavijesti takvih semantičkih relacija, kakve bi, i koje bi nam, kao metonimije s imenima i prezimenima, mogla posredovati tri ponajvažnija Europejca “prosvijećenoga” 18. stoljeća! Ti su kanali tobože otvoreni za “ljude i robe”, za “razmjenu moći”, za “protok ideja”. Samo ne znam kojih, jer u svemu tomu nijedne žive ideje nema!Dakle, prolazeći često pored Goethe-Instituta; podsjećajući se kadšto na rijetke a dobronamjerne znance koji su mi znali sugerirati da se ja osobno latim prevođenja Fausta; ne zaboravljajući nikako svoju davnu intimnu želju (koja mi se, međutim, uvijek bila činila odviše preuzetnom), jednoga sam dana, bilo je to u veljači 1999., jednostavno i posve nepromišljeno odlučio: Prevest ću Fausta. Odluku nisam povjerio nikome, osim, dakako, osobi s kojom dijelim sve dobro i zlo ovoga svijeta. Počeo sam raditi odmah, i danas sam, nakon gotovo tri godine, pri kraju. Dao Bog, da i ja i moj prezaslužni i više no korektni nakladnik, “Školska knjiga” iz Zagreba, ugledamo dan, kad će velebno djelo od 12.111 stihova (ne suzvuči li tu i Homerova Odiseja?) ugledati svjetlo dana. A “Nova Istra” prvi je hrvatski časopis koji je pokazao zanimanje za moj u međuvremenu razglašeni posao, pa s velikom radošću očekujem nastupno javno objavljivanje svoga prijevoda, a u sveukupnom opsegu I. dijela te velebne misaone, pjesničke i poetičke Goetheove zgrade. Njegova životnog djela, uostalom. Koje danas malo tko, ili skoro nitko, ozbiljno ne čita. Tomu je više razloga, i trenutno se ne bih rado upuštao u obrazlaganje.Ali bih rado uputio na stanje stvari, što ga danomice zatječem na svome redovitom poslu. Naime, valja konstatirati: hrvatska mladež, čak ni ona koja bi to stručnom orijentacijom morala, ne poznaje Fausta, da o Goetheu kao cjelovitu duhovnom kompleksu ne govorim. Eventualno je u srednjoj školi čitala Patnje mladoga Werthera, s najjednostavnijim fabulativnim interpretacijama, koje ne prelaze onkraj problematike nesretne ljubavi i romantična tragičnog završetka. Ni glede toga i mnoštva sličnih podataka ne kanim ovdje govoriti: zadire to u opće odrednice obrazovnog sustava i nastave književnosti. Drugačije je međutim u najužim stručnim krugovima. Nisam naime, osim germanista-specijalista, ni u književnim ni u sveučilišnim krugovima našao sugovornika o Faustu. Poznavanje se svodi na najjednostavnije fabulativno izlaganje srednjovjekovne legende, s nešto malo podataka o eventualnim pretečama, primjerice o Gottfriedu Strassburškom, Chistopheru Marloweu i, eventualno, o još ponekom piscu iz romantizma, te, dakako, o nasljedniku Thomasu Mannu. No upravo je porazno, da studenti književnosti dolaze na ispit iz “svjetske književnosti”, a da im znanje ne premašuje okvire što sam ih netom iznio. Naime, pored svoga osnovnog predmeta, teorije književnosti, predajem i ispitujem tzv. Svjetsku književnost - inače naziv upravo Goetheov iz 1827. - kao stručni predmet u izobrazbi budućih kroatista. Premda im je poznato da na Goetheu i posebice Faustu upravo inzistiram, dolaze na ispit posve nespremni, izlažući eventualno puke općenitosti “izložena opsega”, napabirčene i naučene iz pregleda povijesti književnosti. Cure obično misle da su me zavarale rječitošću odnosno s nešto malo eventualno točnih podataka. Dobrohotno i sa simpatijom prema lukavosti “puštam” na ispitima sve u šesnaest. Zašto? Pa, nemam baš određena odgovora, ali onaj koji bih, sve ako i paradoksalan, mogao navesti, jest: davni postojeći hrvatski prijevodi ne mogu odgovarati jezičnim kompetencijama suvremena čitatelja. A mahom nisu ni izrazili eminentno “faustovske”, “mefistofelske”, “margaretske”, “euforionske”, “heleninske” itd. estetske, jezične, filozofske itd. probleme. A kako ni s njemačkim hrvatska mladež ne stoji osobito, osim, eventualno, onoga koji se svodi na trgovačko-konobarski funkcionalni stil, našim budućim intelektualcima ni izvornik nije bio posredovan putem knjige-predmeta. Ostavljam tako studente u miloj predrasudi, kako im je Faust poznat, odnosno kako su nadmudrili profesora. Kajgod, bio bi rekao jedan pokojni kolega. Pritom je posebno zabrinjavajuće to, da se problematika Fausta i faustizma, odnosno mefistofelizma, eventualno upoznaje preko prilagodaba iz televizijskih, filmskih i samovoljnih kazališnih interpretacija, koje su danas, u dekonstrukcijsko i “intertekstualno” doba, podložne samovolji i gotovo suludim temperamentima modernih civilizatora.I u našem je poslu, poslu “primijenjenih kulturologa”, važno držati se realističnog načela: Što je, tu je. Hrvatska kultura ima velik broj prijevoda Goetheovih djela. Do sedamdesetih je godina tu instruktivna bibliografija neprežaljenog profesora Hergešića, moga vrlog učitelja u mlađim godinama. Iz te je bibliografije uvaženoga goetheologa, ravna Škrebu i Camilli Lucerni, razvidna Goetheova iznimna prisutnost u našim negdašnjim komunikacijskim kanalima, što se posebice odnosilo na tzv. jubilarne godine (u proteklom stoljeću primjerice 1932. i 1949.). Osim brojnih pjesama, prevođen je i Faust, u 19. st. u mnogim ulomcima, a potom i u cjelini. Faust I. u cjelini prevođen je, pa objavljivan odnosno izvođen, sljedećim redoslijedom: 1893. Aleksandar Virag; 1919. Iso Velikanović; 1934. Stjepan Markuš; 1955. Tito Strozzi. Fausta II. preveli su i objavili: 1942. Stjepan Markuš, te 1970. Tito Strozzi, kad je, uz redakciju Dobriše Cesarića i Tona Smerdela, izišao zajedno s prvim dijelom. Authorised Version dakle do dana današnjega jest Faust I. i II., kojega je zadnje izdanje objavila 1995. ABC naklada iz Zagreba. To bi bili dakle ti “hrvatski Fausti”. Korpus dakle na koji se odnosi ono naše: Što je, tu je.Niti mi je nakana, niti na to imam pravo, ocjenjivati rad uvaženih predšasnika, posebice kad je u pitanju posao trojice velikana hrvatske književnosti, uopće kulture: Ise Velikanovića, Tita Strozzija i Dobriše Cesarića. Nije mi nakana ne zato jer bi mi manjkalo kritična odmaka, a valjda i znanja, nego zato, jer se skromno-neskromno moram poslužiti riječima velikog renesansnog slikara Correggia: “Anch’ io son’ pittore”, tim usklikom što ga je bio izustio pred Rafaelovom Svetom Cecilijom u prvom naletu plemenita nagnuća. Navodi se kad se na analogan način otkriva poziv, te se modificira prema okolnostima, primjerice: “I ja sam pjesnik”, itsl., pa će skromnija verzija značenja biti: Ni ja, postolar, ne mogu dospjeti dalje od moje cipele. Veli se posebice onda, kad se tko ustručava od kritičkog suda prema djelu kolege u umjetničkom poslu. Uostalom, bilo je to doba kad je svaki obrazovani Hrvat izvrsno vladao njemačkim, a grofu Strozziju je taj jezik bio tako reći i materinski. Upravo je zato, vjerojatno, baš kao i Velikanović (i posebice Emil Šrabec, rečeni Milan Bogdanović, glede Shakespearea), inzistirao na dosljednom jezičnom purizmu, i to one “lošije” inačice, hiperštokavske (“vukovske”). Tadašnje su književne i prevoditeljske kreativce u potrebu takve zamisli jezika uvjeravali mladogramatičarski jezikoslovci, posebice Maretić, Jagić, Iveković, i dr. A i državnopravni okviri hrvatskih zemalja tomu su bitno pridonosili. Bilo kako bilo, jedan od odgovora na pitanje, zašto studenti danas ne čitaju Fausta, bio bi svakako i protupitanje: A tko danas i može čitati taj novoštokavski govor, standardiziran na selu, a ne u učenu kabinetu, dvoru, ili u podsjećanju na antiku, kako je kreativno ostvaren u Goetheovu djelu, te je kao takav, kasnije, pridonio standardizaciji suvremenoga, pa i današnjega njemačkog.Ne mogu, dakle, komentirati svoj vlastiti učinak, ali mogu reći da i u prevođenju Fausta slijedim svoja dosadašnja načela: što doslovnija, koliko sadržajna toliko i izrazna točnost. Prevoditelj nema pravo, kako nas uči francuska, “slobodnija” škola, na “osobnu slobodu”. Prevoditelj je po naravi stvari rob kath’ auton. Prevođenje zato i nije posao taštih, nego skromnih ljudi. Ono što je u životu i društvu prva odrednica ljudskoga bića, sloboda, u prevođenju je, baš kao i u znanosti, odrednica zadnja. Prevoditelj je samo zastupnik i sluga svoga pisca.Htio sam dakle biti Goetheov sluga. Bit će mi velika čast budu li mi to časno zanimanje priznali budući čitatelji, eventualno i rijetki skloni kritičari. (Oni će svakako biti posebno, meni dobro poznato poglavlje!) Htio sam, preciznije, ostvariti i bogat raspon versoloških i poetičkih mogućnosti što ih je Goethe tako obilno razastro svakom čitateljskom užitku. Htio sam, nadalje, pokazati i velik leksički raspon hrvatskoga jezika, danas, kad nam i anglizmi pomalo, s mjerom, mogu obogatiti jezik, pored romanizama i germanizama što su postali njegovim leksičkim fundusom. Uostalom, danas nam je i jambski jedanaesterac domaći, ne “uvozni” stih, zahvaljujući pretvorbenom putu pjesništva od Moderne do danas.Mislim da sam naznačio više razloga s kojih nam je danas potreban Faust. Oni su kulturološke, edukativne, osobne i umjetničke naravi. A valjda je i filozofska te osjećajna nosivost Goetheova remek-djela potrebna našem vremenu, koje se toliko identificira s Mefistom, koje Fausta svodi na hamletovsko krzmanje ili na kakvo nespretno lupetanje o propuštenoj vječnosti, a pravu tragediju, tragediju četrnaestogodišnje djevojčice, uopće i ne zamjećuje. Ne zamjećuje ni veliku ulogu što je i danas u našoj kulturi ima grčka antika, sve ako nas današnja pokemonska i teletabička tekuća vrpca hoće zapljusnuti sredstvima sigurne involucije čovjeka. Uostalom, neke od znakova našega vremena, posebice one glede novca i trgovine, genijalno je zacrtao Johann Wolfgang von Goethe.

FAUST
Ante Stamać

Prethodna objava:
RUBNICE UZ SADRŽAJ BROJA

Sljedeća objava:
FAUST

Povratak na sve novosti