SUVREMENO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO: POEZIJA IDENTITETA KAO IDENTITET JEZIKA

16. Listopad, 2015 - 07:35

Suvremeno pjesništvo hrvatskoga kajkavskoga i hrvatskoga čakavskoga (književnog) jezika sadrži i odzrcaljuje estetsku razinu pjesništva matične (štokavsko-standardizacijske) provenijencije.
Govoriti o identitetu takvoga pjesništva prije svega znači govoriti o identitetu jezika. Pritom mu iskustvo jezika kao umjetničko-književne zbilje nije “izvanjska” distinktivna crta.
Dvostrukost identifikacijskih slojeva (poetološkog i jezičnog) - dakle, sloja pjesništva identiteta već naglašenom neomodernističkom poetikom i pjesništva materinskog jezika - iskazuje se kreativnim viškom vrijednosti, kao stilematska prednost, a ne stvaralački kompleks.
Sve se više uočava razina urbanoga - osobit vrijednosni znak (samo prividno paradoksalan) suvremenoga kajkavskoga pjesništva. Ontološko-filozofijska razina urbanog izraza upravo je ona koja dublje govori o zamjetnom modernitetu toga pjesništva i njegovoj ravnopravnoj uklopljenosti u jedinstveni korpus suvremene hrvatske književnosti.

* * *

I samo izvanjsko iščitavanje kajkavske (i čakavske) poezije - koje ne traži osobit duhovni napor do samoodricanje od osnovnoškolskih jezičnih znanja i jednako takvih predrasuda - našlo bi dovoljno uporišta za navedene postavke. Pogotovu za tezu kako se u suvremenom kajkavskom (čakavskom) poetskom tijeku odražava hôd sveukupnog recentnog hrvatskog pjesništva. Dokazna uporišta tomu pružaju nam i noviji antologijski izbori suvremene (i sveukupne) kajkavske lirike antologičara prof. dr. Jože Skoka: “Ogenj reči” - Antologija hrvatskoga kajkavskoga pjesništva, 1986.1 (pogotovu završni ciklus objedinjen znakovitom sintagmom “Drievo na samem”); Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća “Rieči sa zviranjka”, 1999.2 Valja podsjetiti na “Antologiju novije kajkavske lirike” dr. Mladena Kuzmanovića, 1975.,3 “Panoramu novijega kajkavskog pjesništva” (“Kaj”, 1- -2, 1971., glavni i odgovorni urednik - Stjepan Draganić), te uputiti na “Zercalo horvacko” - Hrvatski kajkavski pjesmotvor devedesetih, mr. Ivana Kutnjaka, 1999.4
Izokrenutom logikom dosljedne već principijelnosti - sustavnim neuvrštavanjem, izostavljanjem kajkavskoga (čakavskog) književnog korpusa iz antologijskih obzira suvremene hrvatske (“standardnojezične” poezije - nehotice tim korpusima priznaju njihov estetski entitet. Na primjer, argumentacija u “Predradnim pripomenama” Antologije hrvatskoga pjesništva 1971.-1995. dr. Tonka Maroevića “Uskličnici” (1996.), kako “na razini ‘fizičke ekspresivnosti’ čakavski i kajkavski tekstovi predstavljaju ‘nelojalnu konkurenciju’ književnom jeziku”, a “unošenje stihova obilježenih tako jakim (izvanjskim) distinktivnim crtama kao da bi sasvim poremetilo proporcije pojedinačnih prinosa, otežalo usporedivost čitanja - čak poništilo temeljni kriterij individualne razlikovnosti”5 - najviši je dosad, doduše posredni, kompliment takvim tekstovima.
Antologičarska marginalizacija i “redukcija”6 (modernog) kajkavskog (i čakavskog) pjesništva, stanovita hipoteka nedovoljne kritičarsko-antologičarske pozornosti,7 uobičajena je “praksa” spram fenomena poetske kajkaviane, kako su to upozoravali Joža Skok i Ivan Kutnjak. A riječ je o književnosti - naglašava Kutnjak - koja “najsuptilnije odgovara senzibilitetu suvremenog recipijenta, to više što (...) višeslojnom poetološkom fakturom sama opravdano traži svoje mjesto u kontekstu hrvatske književnosti u cjelini (...)”.
Iznimkom takve antologičarske prakse izdvojiti nam je “I ča, i što i kaj - Iz suvremene hrvatskoistarske lirike” Borisa Biletića (Biblioteka “Nove Istre”, Pula 1997.).
Govoreći o vršnim dosezima kajkavske postmoderne (osobito na primjeru lirike Stanislava Petrovića), korijene neprepoznavanja iskoraka moderne kajkavske lirike od pretpostavljenog joj (izvanjski čak projiciranog) tradicijskog temelja (iskoraka koji je značio “priklon mladih kajkavskih pjesnika onoj poetici koja je dominirala suvremenim hrvatskim pjesništvom na standardu”) - Joža Skok8 vidi u kontrapunktu (također neuočenom) između poetičkog neomodernizma i nerijetkog jezičnog arhaizma kojim se taj neomodernizam ostvaruje. Rekli bismo - u dihotomijskoj sudbini jezika: izdizanjem, uspostavom pojedinačnog zavičajnog idioma na razinu književnojezičnoga standarda.

II.

Posredovana i odgođena, pomalo otežana recepcija suvremenog kajkavskog poetskog znaka - upravo zbog sudbine i statusa kajkavštine (iz službene uporabe i standardizacijske izgrađenosti svedene na područje doma, intime, na organske idiome, na dijalekt, na “supstandard”) - signalizira probijanje zvučnoga zida kulturno-političkih predrasuda. Shematičnost takvih predrasuda pothranjuje se i zadržava na primisli o spomenarsko-sentimentalnoj podlozi kajkavskoga pjesmotvora, o motivsko-tematskom rezervatu puke socijalne ili etno-zavičajne denotacije.
Sa sociolingvističkog stajališta gledano, pretežito leksički doseg domaće pismenosti i razumijevanja jezične kulture, te isto takav doseg prihvaćanja i odčitavanja poezije uopće, još manje ide u prilog kajkavskom književnom stvaralaštvu.
Književno-kritičkim otporima i recepcijskim nesporazumima s (umjetničkom) kajkavštinom pridonosi i izvanstrukovna uporaba jezikoslovnih termina, pogotovu onih dijalektološki uvjetovane hijerarhije (jezik, narječje, dijalekt, standard/supstandard, književni jezik itd.); izvan znanosti takva uporaba podliježe laičkim, socio-političkim nanosima i stoga vrijednosno negativnim konotacijama.
Primisao supstandardnosti na planu materinskog jezika, iskonskih vrijednosti i zavičajnosti vrlo lako rezultira psiho-socijalnim krivotvorinama: o primarnom kao sekundarnom, izvornom kao patvorenom, prvotnom kao “second-hand” robom, o prvom glasu kao drugom, o “domu” kao otuđenom staništvu...
Kajkavskom višestoljetnom jezično-umjetničkom znaku - do 1836., dakle, razvijenom u raznolikoj stilsko-funkcionalnoj uporabi (od književne, znanstvene, zakonodavno-pravne do administrativne), a kasnije u neporecivom književnom kontinuitetu međašnih osobnosti Matoša, Domjanića, Galovića, Krleže, Gorana Kovačića, pa sve do suvremenosti - nisu potrebni oblici samilosnih (i sentimentalnih) književnih sućutnosti, koji tom znaku daju nepravedni status orfelinstva, literarnoga “fačuka”. Puko, naime, pristajanje uz zavičajni jezični idiom kao stvaralački izbor ne jamči nužno i estetsku vrijednost te zavičajnosti - kako je to u lucidnoj studiji “Zavičajnost: vrijednost ili alibi” naznačio Boris Biletić.9
Osnovno nepoznavanje protežnosti hrvatskokajkavskog govornog područja - a to znači i činjenice da je fenomen kajkavštine znatno širi od Hrvatskoga zagorja - nezahvalni je pomagač u snižavanju kajkavske biti. Kulturološka i zemljopisna nesnalaženja u određenju i vrijednostima regionalnog s jedne strane, pojavnostima provincijalnoga duha s druge, nejasne, usto i novoponuđene, semantike regije iz političkoga diskursa (regije u nadregionalnom značenju), mogu biti uzrokom raznih konotativnih zbrka.
Nadalje, kajkavskom umjetničkom znaku “medvjeđu uslugu” čine prikloni tzv. alternativnih struja koje su - odjednom i naknadno - “otkrile” kajkavštinu i svojim “otkrićem” uvjetuju njen književni kontinuitet.
Snižavaju ga, naposljetku, i razni oblici estradne i etno-kulture - medijski vrlo eksponirani - koji se i inače odvijaju prema sasvim drukčijim zakonitostima (npr. show-businessa, jet seta, “lake” glazbe...), a po svojoj naravi riječ - umjetničku, pisanu ili pismenu - ne uzimaju primarnim oblicima iskazivanja. Takvi oblici ne mogu predstavljati, ni zamjenjivati, a kamoli uvjetovati, kajkavsku (čakavsku) jezičnu umjetninu.

* * *

Slijedom sociolingvističkih, ali i spomenutih izvanjezičnih implikacija, i terminološko je opredjeljenje u ovom tekstu sklonije iskazivanju stilematske afirmacije umjetničke kajkavštine no jezičnopovijesnog i dijalektološkog kompleksa službenosti / normiranosti (kao društveno dogovorne, a zapravo, izvanjezične i izvanknjiževne zbilje).
Kad je o književnosti riječ, razumljivija je i toj književnosti imanentnija, prednost stila pred normom - kao prednost estetskih kriterija pred dijalektološkima. Stoga smo se i klonili terminoloških sintagmi poput “dijalektalna lirika”, “supstandardne vrijednosti” i sl. U tomu nam oslonac pružaju i najnovija jezikoslovna stajališta poput onih prof. dr. Josipa Silića o samostalnosti triju hrvatskih narječja kao triju “nesumjestivih jezičnih sustava” (u kojima pojam dijalektalne poezije ne postoji, jer - “nije bitno kojim je jezikom književnost pisana, bitno je da je napisana - jezikom”).10

III.

Otklon suvremenog kajkavskog pjesništva od pripisivane mu sentimentalno-spomenarske podloge i jednako takvog iskazivanja zavičajnoga konteksta, od primišljene mu socijalno-motivske i etno denotacije, ukratko - od ruralnoga, a najčešće naglašenom zavičajnom idiomatikom, dakle jezikom ruralnoga - prividni je paradoks, ali ne i ograničenje u književno-izražajnoj afirmaciji tzv. nestandardnih izričaja (kajkavskoga i čakavskoga).
Taj vrijednosno stilematski dodatak kajkavskoga pjesničkog umjetničkog znaka - koji na sebe preuzima sudbinu jezika, identitet kajkavskoga jezika (nakon ilirske kulturno-političke intervencije upućenog na ruralno, na individualnu umjetničku kreativnost, na idiomatsku raznolikost, na deklarativnu nestandardiziranost) - zapravo je njegova kreativna prednost.
Naglašeni antiruralizam suvremenog kajkavskog pjesništva, pisao je još 1985. godine Joža Skok, podrazumijeva osobit “svjetonazorni urbani sklop”, “prodor u metafizički entitet suvremenog čovjeka”, a ne iskazivanje “specifičnih urbanih motiva”.11
Razine urbanoga u suvremenom kajkavskom pjesništvu naznačila je (na drugom mjestu) i autorica ovih redaka,12 pa ih nije uputno ponovno razrađivati. Valja tek izdvojiti pitanje proizišlo iz prijenosa značenja natuknice urbs, -is (a time i analize kajkavskoga poetskog znaka) s leksičko-motivske na strukturno-semantičku razinu (“gradsko” kao “izgrađeno”, u značenju osobite izgrađenosti, dotjeranosti neke strukture): bismo li antologijsko kajkavsko pjesništvo 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća - pjesništvo “semantičkog sintetizma” (prema E. Fišeru), “zavičajnog kajkavskog idioma”, “kajkavskog neomodernizma”, “postmodernizma” (J. Skok), “poeziju novog izraza” (Z. Črnja), “kajkavsku postmodernu” (B. Jelušić) - zbog osobitosti strukturno-tipološkog modela pisanja mogli podvesti pod određenje urbanoga?
Moderni kajkavski pjesnik - premda u javnom književnom životu uvijek prepoznatljiv po dodatnoj skrbi za svoj jezik (često i bilingva) - u svojoj poeziji, uglavnom, ne želi (eksplicitno) dijalektološko-leksikološki iskazivati sudbinu kajkavskoga jezika upućenog na dom - već specifičnom svjetonazornom, stvaralačkom uspostavom toga doma uobličuje svoj jezični standard; pribavlja kajkavštini njen “građanski” status.
Pokadšto, doduše, među odjecima “znakova našeg doba” zatječemo (potreban / nepotreban) metajezični sebetumačeći kôd.
Reprezentativni, antologijski dosezi većinom 80-ih godina 20. st., koji i jesu predmetom globalne raščlambe i izbora uz ovu tekstualnu prigodu, pripadaju strukturno-tipološkom modelu pisanja tzv. “semantičkog sintetizma” (prema Fišerovu nacrtu poetskih modernističkih sustava),13 ili pak “četvrtom i petom generacijskom valu” (prema književno-periodizacijskom usustavljivanju kajkavskoga pjesništva 20. stoljeća, što ga je utemeljeno predložio Miroslav Šicel).14
Skupna je oznaka predstavnika semantičkog sintetizma - kako je to 1981. ustvrdio Ernest Fišer u glasovitoj studiji “Revitalizacija hrvatskog poslijeratnog kajkavskog pjesništva”, u razdoblju od 1970. do 1989. (u poeziji Ive Kalinskoga, Zvonka Kovača, Zlatka Crneca, Stanislava Petrovića, Božice Jelušić i Božice Pažur) - semantička polivalentnost i stanovita sinteza izvanjezične zbilje i zbilje samoga jezika, “na razini suvremenog kajkavskog metajezika”.15
“Skupni nazivnik” četvrte generacije kajkavskih pjesnika, rođenih između 1938. i 1960. godine - “na crti od Ive Kalinskog i Ivice Jembriha do Stanislava Petrovića i Ernesta Fišera, preko ‘podgeneracije’ nešto mlađih Božice Jelušić, Zvonka Kovača i Božice Pažur, do najmlađih (prema Barčevoj tezi novog, petog generacijskog vala!) Ivana Čehoka, Tomislava Ribića i Denisa Peričića”... - dakle, postrazlogovske i post-heideggerovski orijentirane generacije, jest svjetopogled utemeljen “na zdravom narodnom promišljanju životnoga iskustva, od ‘zviranjka’ misli i osmišljavanja svijeta kao zadanog usuda suvremenog čovjeka do potrage za novim izražajnim sredstvima, a za ostvaraj univerzalnog općeljudskog izvanprostornog i izvanvremenskog doživljaja, a ne opisa, unutarnjeg psihičkog stanja.”16
Bez obzira na kriterij okupljanja (generacijsko-naraštajni u smjenama svakih 15-20 godina, ili oko “poetoloških jezgara”),17 književno-periodizacijskim i estetsko-tipološkim oznakama pjesnički se znak “kajkavske provenijencije” ističe kao “novouspostavljena mentalna, dakle i svjetonazorna ravnoteža”.18
Uz desentimentalizirani kôd, razne postupke depoetizacije, desakralizacije, te relativizacije i re-semantizacije povjesnosti i jezičnog iskustva - kajkavsko se pjesništvo modelima moderniteta koji nisu više isključivi oblik naraštajnoga književnog iskazivanja - uklapa u cjelovitost hrvatske postmoderne: riječ je o arhetipskim naznakama suvremenoga doba, na primjer, o fenomenološkom iskustvu i prostoru špilje (“torpejska pećina”), puste zemlje, zatiranja / samodokidanja vlastitih tragova - teksta (“puot brez znakov”), arhetipa križa (i Jezuša), “pajdaštva”, “križopotja” itd.
Izostanak simbola i metafore, u prilog tek “naoko banalne riječi utkane u asocijativne poetske ‘šokove’”, “riječi kao govora”, “jezičnog eksperimenta”, a zapravo “pretvorene u jednu višu, apstraktno novu čovjekovu (poetsku) stvarnost” - koji je postupak vrlo senzibilno uočio Miroslav Šicel19 - rekli bismo, prilog je globalnom poetskom iskustvu “smrti metafore”.20

IV.

Koliko god kulturološka tjeskoba s kraja 20. stoljeća preuveličavala i precjenjivala važnost - izama svoga doba (kao, uostalom, i ona s kraja devetnaestoga - o čemu je prije stotinjak godina, npr., pisao dr. Antun Radić)21 - skromno nam je, ne samo s osobnoga stajališta, zamijetiti u slučaju suvremene kajkavske lirike sljedeće: estetsko-tipološke oznake modernoga kajkavskoga pjesništva 80-ih i početka 90-ih godina 20. st. (sažete u lirici Ive Kalinskoga, Stanislava Petrovića, Zlatka Crneca, Božice Jelušić, Ernesta Fišera i Zvonka Kovača) još uvijek nisu prevladane, a možda ni dosegnute. Raznoliki umjetnički postupci - koje bismo mogli podvesti pod već spomenuti desentimentalizirani kôd, svjetonazorni sklop raskorijenjenosti i otuđenja, raslojenog identiteta, do bogate stilizacije i samostilizacije organskih idioma i urbane kajkavštine - sadržani su već u prvim zbirkama Stanislava Petrovića (“Za nohti zemlja”, 1975., “Glas zvun zemlje”, 1982.) i Ive Kalinskoga (“Pha-kaj”, 1979.). (Kontinuitet visoke estetske i filozofijske razine svoje poetike Stanislav Petrović, možemo bez pretjerivanja reći, održava već punu četvrt stoljeća - od zbirke “Za nohti zemlja”, do najnovije “Puot brez znakov”, 1999.)
Spomenute modernističke estetsko-tipološke oznake najavljuju, zapravo, pjesničke zbirke iz 1970. godine - kao najbolji dokaz revitalizacije umjetničke kajkavštine (započete s osnutkom časopisa “Kaj”, 1968., i s recitalima suvremenoga kajkavskoga pjesništva u Zelini, Zlataru i Samoboru). Riječ je o stihozbirkama Božene Loborec “Čez mene ljudi idu” i Verice Jačmenice “Droptinice”. Stoga je u prigodnom izboru uz ovaj tekst poštovana upravo takva suvremena kajkavska pjesnička dijakronija.
Poetske osobnosti Ive Kalinskoga i Stanislava Petrovića jesu one koje uvjetuju i emaniraju razinu “slovostaja” (poslužimo se izrijekom Božice Jelušić) modernoga kajkavskog pjesništva. Svaka iole temeljitija i objektivnija studija fenomena suvremene poetske kajkaviane morala bi polaziti od ta dva imena - razumljivo, ne samo s kronologijskoga nego iz vrijednosno hijerarhijskoga razloga. To znači, usput, da dekadni pristup raščlambi recentnog kajkavskog pjesničkog znaka nije ni dovoljan ni mjerodavan u svom prezentacijsko-analitičkom obliku. To potvrđuje djelotvornost poznate književnoperiodizacijske teze Antuna Barca kako svakih 20-ak godina dolazi do smjene u generacijsko-književnom okupljanju koja smjena rezultira novim poetološkim iskustvima.
Izvan kajkavskoga fenomena spomenuti nam je višestruko uzornu Antologiju hrvatskoga pjesništva 1971-1995 Tonka Maroevića “Uskličnici”, koja se svojim pristupom većinom priklonila približnom razdoblju (“četvrt stoljeća hrvatske književnosti”) i sličnim “zakonitostima”.
U očekivanju nove poetološke “smjene”, bez obzira na generacijsku pripadnost, u doba razlika,22 ali i “zamora materijala” (kad su stvaraoci “kanda osuđeni još jednom ‘ponoviti gradivo’, rezbarenjem posvojiti ono što su moćni drvosječe u prvom naletu brzo oborili” - kako je to, posluživši se Poundovom slikovitošću u “Uskličnicima” pripomenuo Tonko Maroević),23 valja izdvojiti još neke pojavnosti aktualnoga kajkavskog pisanja.
Naglašeni konceptualni, programatski model pisanja, karakterističan za takozvane bilingvalne pjesnike (kajkavskog i štokavskog jezičnog standarda) ostvaruje se raznolikim postupcima: tumačenjem bitka jezika, “hiže bitka” (željko Funda); variranjem i širenjem žanrovskih jezgara (krugova), pri čemu je upravo pjesma onaj temeljni, početni koncept, programatska jezgra (Denis Peričić); umijećem, “meštrijom” riječi (Božica Jelušić)...
Neki pisci, poput ž. Funde, u svojem “programu” (“Kajkavski moj jezik materinski /.../ gde su reči i ztvari hižnički par”) ekspliciraju (post)strukturalističku postavku jezičnoga znaka (koji objedinjuje označitelja i označeno, izraz i sadržaj, “reči” i ztvari” - (kako je to već na drugom mjestu napomenula potpisnica ovoga teksta).24 Stihovnom deduktivnom objavom bitka jezika Funda (kao najizrazitiji među “programatskim” pjesnicima) afirmira kajkavski jezični znak na razinu prepoznatljive i ovjerene definicije svakog drugog (bilo kojeg) jezičnog znaka.
Nameće se temeljnim još jedno pitanje umjetničke kajkavštine: kako entropijsku narav jezika ponovno iskazati - jezikom, i to kajkavskim kao novim znakom? (D. Peričić). I tako dalje...
Na djelu je svojevrsna reciklažna poetika koja u postupke svoje “literarne ekologije” uključuje raznolika “trošenja”: od Krležine rimarijske margine; postrazlogovskog gnoseologizma i ludističko-ritamskog uzora poetike Ive Kalinskoga; izokrenute projekcije zbilje i postmodernističke liričnosti Stanislava Petrovića do motivsko-urbane ekspresije Zlatka Crneca. Najizrazitiji su joj predstavnici Denis Peričić, Tomislav Ribić (najizrazitiji već Peričićev sljedbenik), Valentina Šinjori...
Reciklažno variranje uvjetnih uzora-dosega, uz metajezično i dijakronijsko uključivanje kanona kajkavske (i svjetske) književnosti, kao i preradba programatskih jezgara vlastite umjetničke kajkavštine, sugerira osobit perpetuum mobile suvremenog kajkavskog pjesništva.
Koliko god takav postupak, u trošivosti “bez ostatka” može biti podložan i vlastitoj potrošenosti - on je najizravnija, neporeciva veza sa samim središtem suvremenog hrvatskog pjesništva, poetikom takozvanog nam modernoga doba.
Globalno uzevši, civilizacijski, urbani korak i razina kajkavskog (i čakavskog) umjetničkog znaka, jednostavno, ne podrazumijeva preskakanje, izostavljanje onog prvog identifikacijskog koračaja, dodira s tlom, sadržana u oba jezika; a ti im jezični znaci - još uvijek nepotrošeni - u suvremenim arhetipijama “metafizične čkomine”, “nigdine”, “puščine”, osiguravaju dovoljnu mjeru kreativne popudbine, kreativne destrukcije i kreativne (pr)ovjere (u otvorenom, “brisanom” prostoru suvremene hrvatske književnosti).

Pripomene uz izbor

Prigodni, neizbježno osobni, izbor protekla tri desetljeća suvremene kajkavske lirike više je reprezentativan no panoramski - prosuđujući vršnima ostvaraje 80-ih i ranih 90-ih godina 20. stoljeća.
Tim se antologijskim kriterijem oprimjeruje postavka kako modeli moderniteta suvremenoga kajkavskoga pjesništva odzrcaljuju tijek i razinu sveukupne recentne hrvatske poezije.
Dajući prednost estetsko-tipološkim oznakama toga pjesništva pred naraštajnima, izborna se kronologija zastupljenih pjesnika temelji na prvoj značajnijoj objavi njihova pjesničkog ciklusa (uzimajući ključnom 1970. i 1971. godinu - kao početak moderne poetske kajkavske dijakronije), koja nužno ne podrazumijeva i prvu kajkavsku zbirku.
Mjerodavnim publikacijama takve početne objave smatraju se izdanja časopisa “Kaj” - časopisa uvelike zaslužnog za revitalizaciju umjetničke kajkavske riječi: pojedinačni brojevi različita sadržaja, Panorama novijega kajkavskog pjesništva (1971.), Antologija novije kajkavske lirike (1975.).
Proširenje izbora s reprezentativnih šest osobnosti (KALINSKI, PETROVIĆ, CRNEC, KOVAČ, FIŠER, JELUŠIĆ) opravdava se estetskim kontinuitetom uspješnih prethodnika (LOBOREC, JAČMENICA, OZIMEC, JEMBRIH), općenitim deriviranjem, nastavkom njihovih poetoloških jezgara u svih drugih ovdje zastupljenih pjesnika, opravdava se pjesničkim individualnostima koje je “izdvojilo” doba neposrednog milenijskog završetka (KUTNJAK, FUNDA, PERIČIĆ), ili individualnostima stanovita kreativnog osvježenja (HASNEK, ŠINJORI).
S obzirom na vrlo protežito kajkavsko govorno područje i brojne stvaratelje, ali i na postojanje uzornih kajkavskih antologija (pogotovu onih Jože Skoka: “Ogenj reči”, 1986. i “Rieči sa zviranjka” - Antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća, 1999.), svako drugo proširenje kajkavskih pjesničkih izbora, kao svojevrstan paralelizam tim antologijama - opsegovno bi nadilazilo mogućnosti i razloge uzvratne časopisne prezentacije u “Novoj Istri”.
Ipak, radi korektnosti uvida u brojnu i začudnu autorsku panoramu poetske kajkaviane, ovdje se, također u osobnom izboru, navode imena pjesnika koja bi takvo proširenje u mogućoj panoramskoj obradi moralo poštovati: BLANKA DOVJAK MATKOVIĆ (1920.-1992.), STJEPAN DRAGANIĆ (1923.-1983.), pokretač i dugogodišnji urednik časopisa “Kaj”, VLADIMIR VELČIĆ (1926.-1981.), IVAN GOLUB (1930.), IVAN HORVAT HLEBINSKI (1932.), FRANJO HRG (1933.), DRAGO BRITVIĆ (1935.), DRAGO ULAMA (1936.), MIROSLAV DOLENEC DRAVSKI (1937.-1995.), PAJO KANIžAJ (1939.), žELJKO REINER 1953.), VLADIMIR POLJANEC (1953.), ANKA žAGAR (1954.), BOžICA BRKAN (1955.), EMILIJA KOVAČ (1957.), BISERKA MAREČIĆ (1957.), TOMISLAV RIBIĆ (1959.), DARKO RAŠKAJ (1962.), IVAN ČEHOK (1965.), IVAN KUŠTELJEGA (1965.), žELJKA CVETKOVIĆ (1965.)...

B.P.

“Ogenj reči”, časopis “Kaj” br. IV-VI (1986.), nakladnik - “Kajkavsko spravišče”, Zagreb, urednik - Ivo Kalinski.

Nakladnik - “Typex”, Zagreb, za nakladnika - Duško Slatković.

“Kaj”, br. 3-5 (1975.), “Kajkavsko spravišče”, Zagreb, glavni i odgovorni urednik - Stjepan Draganić.

Biblioteka: VKD, Književna djela, knj. 4, Varaždinsko književno društvo, Varaždin.

Predradne pripomene, “Uskličnici” - Četvrt stoljeća hrvatskoga pjesništva 1971.-1995., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1996., str. 295.

Joža Skok: Antologijska verifikacija kajkavskog zavičajnog pjesništva, Kajkavski kontekst hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća, Zrinski, Čakovec 1985., str. 307-339; usp. također: Joža Skok, Kritičarske marginalije uz antologičarsku marginalizaciju modernoga kajkavskog pjesništva; Zbornik radova Kajkavsko narječje i književnost u nastavi, Književni krug “Reči rieč”, Čakovec 1997., str. 43-47.

Ivan Kutnjak: Suvremena kajkavska književna skladnja (Prijepori, dvojbe), “Kaj”, 4-5 (1999.), str. 9.

Joža Skok: Sigurni pjesnički znakovi na intimnom i povijesnom bespuću modernoga čovjeka (Kritičke opservacije o Puotu brez znakov Stanislava Petrovića), predgovor zbirci S. Petrovića “Puot brez znakov”, MH Čakovec, 1999., str. 15-21.

“Kaj”, 3-4 (2000.), rubrika: Časopis “Nova Istra” u “Kaju”.

Josip Silić: Hrvatski standardni jezik i hrvatska narječja, “Kolo”, 4 (1998.), str. 425-430); S tribina “Kajkavskoga spravišča””” (“Kaj je kaj, ča je ča, što je što u suvremenom hrvatskom jeziku”) “Kaj” 1-2 (2000.), str. 131-132.

Joža Skok: Kajkavski kontekst hrvatske književnosti (studija: Kritičko-teorijski pristupi pjesništvu na zavičajno-dijalektalnim idiomima), Zrinski, Čakovec 1985., str. 210.; usp. također - J. Skok: Desentimentalizirani i urbanizirani kajkavski pjev željka Reinera; predgovor zbirci “žejni sred zvirajnka”, “Kajkavsko spravišče””, Zagreb 1984.

Božica Pažur: Razine urbanoga - naznake uz moderno kajkavsko pjesništvo Stanislava Petrovića, “Kaj”, 3-4 (1998.), str. 22.

Ernest Fišer: Dekantacija kajkaviana (Rasprave / sinteze); studija - Revitalizacija hrvatskog poslijeratnog kajkavskog pjesništva, Mala teorijska biblioteka 8, Zrinski, Čakovec 1981., str. 34.

Miroslav Šicel. Izazovi jedne antologije (u povodu Antologije moderne kajkavske lirike 20. stoljeća J. Skoka), “Kaj”, 6 (1999.), str. 26.

Ernest Fišer, ibidem, str. 34.

Miroslav Šicel, ibidem, str. 26-27.

Termin prema: Cvjetko Milanja, Doba razlika (Skica moguće tipologije poratnog hrvatskog pjesništva), Stvarnost, Zagreb, str. 9.

Ivo Kalinski: Predgovor zbirci “Zeleni bregi Zeline” - pjesme s XI. recitala suvremenoga kajkavskoga pjesništva “Dragutin Domjanić””; Narodno sveučilište Zelina, 1992.

Miroslav Šicel, ibidem.

Sintagma prema naslovu knjige izabrane proze suvremenog irskog književnika Desmonda Egana (1990., 1991.).

Antun Radić: Hrvatski književni jezik, “Vienac”, 1899. (vidi u: A. Radić, Sabrana djela, knj. XV, “Seljačka sloga”, Zagreb 1937.

Cvjetko Milanja, ibidem.

Tonko Maroević, “Uskličnici”, predgovor: Između pritisaka i potrošnje, str. IX, 1996.

Božica Pažur: Kajkavska poezija željka Funde - o jeziku i bitku jezikom kajkavskim, “Kaj”, 5-6 (1998.), str. 17.

Božica Pažur

Prethodna objava:
Pišu li žene u suvremenoj Rusiji...

Sljedeća objava:
JOSIP VELIKANJE - “HAJDUČKI...

Povratak na sve novosti