SIMBIOZA LIKOVNOSTI I KNJIŽEVNOSTI

16. Listopad, 2003 - 14:26

Fulvio Monai - L’uomo l’artista l’intellettuale
(Čovjek, umjetnik, intelektualac)
Centro studi “Sen. Antonio Rizzati”, Nuova iniziativa Isontina, Gorica 2002., 254 str.

Fulvio Monai (1921.-1999.) rođen je u Puli koju napušta ubrzo nakon srednje škole. U Trstu je diplomirao književnost; godinama je surađivao u brojnim revijama i časopisima, a bio je i članom raznih kulturnih udruga. Osim kao književnik, Monai je poznat i kao samouki slikar, izlagavši na više samostalnih izložbi. Budući da je životom i djelovanjem godinama bio vezan za Goricu (Gorizia), priznat gorički centar, Centro studi “Sen. Antonio Rizzati” Nuova Iniziativa Isontina, nedavno je objavio zanimljivu knjigu koja zaokružuje umjetnički i životni put ovoga umjetnika.
Knjiga ima dvije cjeline; u jednoj o Monaiju govore poznati intelektualci koji su ga poznavali, odnosno koji su imali priliku raditi s njim, a svezak obuhvaća i eseje, članke te osvrte što ih je Monai godinama objavljivao u raznim časopisima, najčešće tretirajući složenu tematiku kultura u doticaju, odnosno najzanimljivija pitanja i osobnosti pogranične kulture.
Priznati umjetnik Guido Botteri piše o Monaiju umjetniku/slikaru, uspoređujući njegove crteže s lirskim pjesmama s malo nota, no, toj pjesmi/crtežu više nota i ne treba, jer stvara iznimno melodiozno suzvučje kojemu ništa više nije potrebno. Na takav način možemo poimati čitav njegov stvaralački opus, gdje s nekoliko slikarskih poteza autor prodire u dubinu prirode, transponirajući je u svojim radovima kao sugestivnu lirsku cjelinu.
Kada Monai osobno zbori o svojim djelima, čini to na vrlo iskren i otvoren način, naglašavajući da umjetnost za njega jest katarza, ali i tiha patnja, neprestana potraga za pravim “ja”, oblik više ili manje sretnog itinerera duše. Premda se njegova slikarska egzegeza djelomice temelji na croceanskoj analizi, nije to uvijek ni nužno analiza estetskoga tipa, već je i prodor u dublji, složeniji kontekst, u onaj što ga Aldous Huxley naziva ambivalentnim odnosom između kulture i pojedinca.
Gledajući autorov put iz današnje perspektive, može se učiniti neobičnim da se umjetnik već od rane mladosti bavio slikanjem, likovnom kritikom, organiziranjem kulturnih događaja, književnošću, a da je u svemu tomu bio uspješan, te da ga jedna djelatnost nije sputavala u drugoj. No, treba uzeti u obzir i činjenicu da su vremena pa i okolnosti tada bile drukčije, a valja naglasiti i činjenicu da su Monaija isprve iznimno cijenili njegovi kolege umjetnici.
Dakako, izražajna sredstva kao i plan izraza drukčiji su, različiti, kada Monai primjerice zbori o likovnosti, što mu nesumnjivo najbolje ide, ili pak kada piše o velikanima pogranične književnosti. Međutim, treba napomenuti da Monai koristi vrlo ‘koloristički’ jezik, koji postaje iznimno zanimljiv u trenutcima literarnih egzegeza, što njegovim kritikama daje posebnu živost. Kritike su mu lirski intonirane, iako čitatelja ne lišava tehničkih opisa nastajanja djela. Njegova izražajnost temelji se na jednostavnoj formulaciji, tako da je knjiga namijenjena šarolikome čitateljskom krugu.
Zanimljiv je i način na koji autor zbori o likovnosti; polazeći od povoda razgovoru s određenim autorom, postupno oslikava radni ambijent u kojemu dotični umjetnik kreira te prelazi na bio-bibliografske podatke, što posebno dolazi do izražaja u poglavlju posvećenome Maxu Fabianiju, koji pak nije volio govoriti o sebi. Monai se ne osvrće na pojedine cikluse ili ostvarenja raznih autora, već na njihovo djelovanje u cjelini.
Za razliku od nekih drugih Istrana koji su za eksodusa napustili rodnu grudu, Fulvio Monai, pišući o svojim korijenima, a možda i zbog istančana slikarskog talenta, ne zaustavlja se samo na introspekciji i na nostalgičnim razmišljanjima, on kao da želi materijalizirati prirodu, ovjekovječiti trenutak te na drukčiji način gleda na prostorno-vremenske odrednice.
I Gorica zauzima važno mjesto u njegovim sugestivnim deskripcijama; ponekad se čini da Monai grad motri znatiželjom turista te njegovi opisi tada postaju poput lirskoga vodiča kroz povijest i kulturu gradova što su mu odredili životni put. Opisujući taj talijanski grad, uvijek dolazi do izražaja njegovo mitteleuropsko naličje, te se čini kao da pisac uspoređuje “svoje” gradove: Pulu i Goricu te njihovu bogatu prošlost i kulturnu baštinu. Autor se ponekad poistovjećuje s tim gradovima, da bi odmah zatim iz subjektivna lirskog diskursa ponovno prešao na “konkretne” činjenice, utemeljene u nekoj, kako je suvremeni naratori nazivaju, “određenoj liniji priče”.
U poglavljima posvećenima književnosti posebno je dojmljiv prikaz velikoga Fulvija Tomizze; u njima se prije svega veliča Tomizza kao čovjek, u kojeg ‘pograničnost’ ima veliku ulogu, no Tomizza, viđen Monaijevim očima, predstavlja univerzalna pojedinca, simbol transgranična života uopće. Monai je u nekoliko jezgrovitih rečenica rekao sve ono što su o Tomizzi drugi pisali u cijelim esejima, jer Monai poznaje htijenja i mogućnosti pograničnog čovjeka, njegove ambicije te zapreke na koje nailazi pokušavajući ostvariti svoje ciljeve i ideale. Nisu samo naše lokalne granice prostorna odrednica u kojoj Monai analizira Tomizzu, odnosno perspektiva iz koje govori o njegovim djelima; Monai prelazi na višu razinu, a granice su te koje stvaralaštvo pojedinca što razumije i ponire u najsuptilnije sfere ljudskoga življenja i stvaranja dijele od onih jednog kolektiva, koji s pojedincem pak dijeli sličnu sudbinu zbog areala u koji je smješten.
Lirska ostvarenja Line Galli nisu nastala, smatra Monai, radi vježbe pisanja, već iz potrebe da prikaže ondašnje aktualne probleme, zbog čega je njezin poetski itinerer tako važan i poseban. Njezin opus nije predstavljen kao pjesnikovo buđenje iz slatkog sanjarenja, gdje buđenje predstavlja granicu pjesničke spoznaje okrutnosti svakodnevice i zbilje; u Line Galli, analizira Monai, to je bilo izravno buđenje, bez sna, s već usustavljenim sekvencama spoznaje o zbilji.
Kada općenito piše o poeziji, bez obzira o kojemu se autoru radilo, Monai u obzir uzima načine i brzinu asocijativnosti i reakcija autorovih, njegovo životno iskustvo, sposobnost zapažanja pojedinosti, kombinatoričke sposobnosti i druge, iako tomu često pridodaje estetske kategorije koje, međutim, ovdje nisu uvijek interpretirane kao nešto primarno, nužno.
Uzimajući u obzir sposobnosti ljudskoga duha te oblike njegove pojavnosti, kao i maštu, Monai zbori i o određenim fragmentima likovnosti. Govoreći o umjetnosti, on ne ulazi u sfere opreka zemaljskoga i nebeskog, materijalističkoga i metafizičkog, ideološkoga i religioznog, bila riječ o književnost ili pak likovnosti, već pojedinog umjetnika percipira u odgovarajućemu kontekstu.
Autor je u stanju posve kaptirati i opalesciranje, koje nastaje kao rezultat više procesa kada se u tekstu prelijevaju značenja; kada se iz sugestivnog lirskog registra prelazi na opisivanje fenomena tipičnih za likovnu umjetnost, a to se slikovito dade dočarati poput prelijevanja boja. No, unatoč interdisciplinarnom poimanju umjetnosti, Monai ne pribjegava apstraktnim razmišljanjima - kod njega sve ima svoje razloge, a prelijevanje značenja, u smislu izmjene registra i vizualnog predočavanja stanovitih fenomena, proizlazi iz bogatstva ekspresivnog koda.
Niti pozornijom analizom teksta ne bi bilo moguće ustanoviti autorovo podrijetlo, dakako, usredotočivši se isključivo na ekspresivni registar; jer autor ne pribjegava jezičnomu koink, niti u funkciji objašnjavanja pograničnih epizoda u književnoj funkciji. Međutim, u njegovim je uradcima vidljiv utjecaj novinarstva, što se očituje u težnji za sažimanjem, a ponekad i za pojednostavljivanjem činjenica, posebice pak u izvještajima o likovnim zbivanjima. Ali niti tada čitatelj nije lišen kritičke riječi, kakva je danas sve rjeđe prisutna u medijima. Iz svega rečenog jasnijim postaje i naziv knjige, jer su Monai intelektualac, čovjek i umjetnik, bez imalo retorike, u neprekidnoj simbiozi. Osjećaj za umjetnost, ali nipošto sklonost nekakvome larpurlartizmu, vode Monaija intelektualca u smjeru umjetničkih pothvata. Upravo se zbog toga ne upušta u ikakve ‘presenzibilne’ zamršene deskripcije.
Max Fabiani, Zoran Mušič, Tranquillo Marangoni, Marcello Mascherini, Giuseppe Zigaina, Luigi Spazzapan, Luigi Spacal, Leopoldo Perco, Vittorio Bolaffio, Roberto Joos, Afro, Mirko Basaldella, Tullio Crali, Alfonso Canciani, Tonci Fantoni, Franco Dugo, Italico Brass, Augusto Černigoj te Alfred Kubin, likovni su umjetnici čijim se stvaralaštvom Monai pozabavio.
U poglavlju posvećenome pograničnoj kulturi, Monai se usredotočio na Talijansku dramu, na simpozij tromjesečnog časopisa za kulturu “La Battana”, na goričku kulturu, na djelovanje fotografa Luigija Cargnela…
Fulvio Tomizza i Lina Galli nisu jedini književnici o kojima Monai piše, tu su i uvijek aktualni Biagio Marin, Carlo Michelstaedter, redatelj Francesco Macedonio, kojega šira publika pamti po režiji brojnih predstava tršćanske “La Contrade” što već godinama gostuje diljem Istre i Kvarnera, kao i mnogi drugi.
Knjigu je uredio Renzo Boscarol, a u njezinoj su tvorbi sudjelovali i Anka Černic, Michele Martina, Sergio Monai i Sergio Tavano.