O CRNOGORSKOJ KULTURI I NJENU ODNOSU S HRVATSKOM

16. Listopad, 2003 - 14:26

Milorad NIKČEVIĆ:
Filološke rasprave (interkulturalni kontekst)
Glas, Podgorica 2002., 270 str.

Knjiga znanstvenika i osječkoga sveučilišnog profesora Milorada Nikčevića, pod nazivom Filološke rasprave (interkulturalni kontekst), objavljena je u Podgorici u biblioteci “Crnogorsko kulturno nasljeđe”. Ovdje je riječ o djelu u kojem se autor javnosti predstavlja svojim filološkim studijama i prilozima, podijeljenima u tri tematske cjeline.
U prvome poglavlju, naslovljenom “Iskon i naracija”, Nikčević se osvrće na Temeljna ishodišta Crnojevića Pečatnje, odnosno prvu ćiriličku tiskaru na jugu Europe i prvu državnu tiskaru u svijetu, koja je počela s radom na Cetinju u posljednjem desetljeću 15. stoljeća. Autor naglašava povijesne i društvene uvjete koje su omogućili da se Crna Gora snažno uključi u humanističko-renesansni pokret, zahvaljujući doticajima s talijanskim kulturnim središtima, posebno Venecijom, pa je i pojava tipografije kao novog tehničkog i civilizacijskog otkrića logičan posljedak. Ali, prvi crnogorski tiskari naslanjaju se i na domaću tradiciju te se mogu smatrati nastavljačima skriptorija koji su do tog vremena imali svoje središte na prostoru Skadarskog jezera u pravoslavnim crkvama i manastirima. Razrješujući dvojbu lokacije ove prve tiskare: Obod ili Cetinje, autor se, podupirući svoje stajalište povijesnim podatcima, priklanja ovoj potonjoj. Na kraju, zalaže se da se uz Crnojevićevu tiskaru veže etnički atribut “crnogorski” a ne “srpski” jer je upravo u vrijeme Crnojevića Crna Gora dobila svoj današnji naziv, umjesto ranijih “Dukljani-Zećani”, pa s tim vremenom započinje crnogorska nacionalna svijest.
Slijedi zatim Nikčevićev osvrt na studiju hrvatskoga filologa Tome Matića O mitskom u Njegoševu spjevu Luča mikrokozma (1845), kojemu, uz Rešetarova i Barčeva znanstvena i metodološka proučavanja Njegoševa književna djela, valja zahvaliti što je nepravedno zapostavljenom i nedovoljno poznatom spjevu Luča mikrokozma prišao s drugog stajališta i iznova ga vrjednovao, otklonivši negativnu ocjenu koju su mu, nekritički, ranije pripisali Jovan Skerlić i njegovi sljedbenici, ocjenjujući da je ovo Njegoševo djelo tek loša kopija Miltonova Izgubljena raja a donekle i Danteove Božanstvene komedije. Nikčević zaključuje da su upravo studije hrvatskih filologa i književnih povjesničara najdublje prodrle u gnoseološko-filozofski svijet Njegoševih djela i bile dragocjen putokaz suvremenim crnogorskim studijama s ovom tematikom.
U radu pod nazivom Izvanjci, inostranci i crnogorsko srpstvo Nikčević se bavi brojnim pojedincima koji su došli u Crnu Goru iz krajeva izvan njezinih današnjih granica, osobito iz Srbije i Vojvodine (to su izvanjci), i onih koji su potekli iz stranoga naroda (inostranci). Autora prije svega zanima u kojoj su mjeri brojni “izvanjci” u Crnoj Gori utjecali na izmjenu povijesne, sociološke, sociolingvističke i kulturne slike Crnogoraca tijekom 19. st. (u doba romantizma), a osobito na početku 20. st., te koliko su upravo oni pridonijeli da se osebujna višestoljetna crnogorska kultura rastoči i smjesti u ne/crnogorsku, prije svega srpsku. Nikčević smatra da je njihovo djelovanje vodilo postupnom gubitku nacionalnoga, vjerskoga i kulturnoga identiteta crnogorskoga naroda i obezvrjeđivanju crnogorske kulture.
Boj na Visu (1866) fenomen istorijske i poetske fikcije rad je u kojemu se Nikčević okreće temi rata te analizira i vrjednuje književna djela koja su nadahnuta bitkom između austrougarske i talijanske mornarice kod otoka Visa. Predmet njegove podrobne analize djela su istoga naziva Viška bitka –ure Deželića i Stjepana Buzolića, zatim Boj na Visu Stefana Mitrova Ljubiše te Viški boj Petra Kuničića. On razmatra njihov pristup ovoj temi i nalazi zajedničke osobine poetskog izraza navedenih djela koja se u svemu ugledaju na usmenu književnost. Autor zaključuje da je ovdje riječ o stihovanim kronikama viške bitke, kojima nedostaje figurativan i emotivan poetski diskurs, za razliku od pjesnika kojemu je to uspjelo - Silvija Strahimira Kranjčevića u pjesmi Naš čovo, koja je jednako tako vezana uz višku bitku, ali je u njoj pjesnik nadahnuto progovorio o tragičnoj sudbini primorskoga čovjeka.
Na tragu polemike Ivana Milčetića i Stefana Mitrova Ljubiše te Ljubišino djelo između kritike i realnosti dva su Nikčevićeva priloga o proznom piscu iz 19. stoljeća, koji je svoju domovinu Boku kotorsku i Crnu Goru doživljavao kao izvorište crnogorskoga idioma. Ljubišinu su prozu negativno ocjenjivali srpski književni kritičari, a Nikčevićeva je ocjena da su to činili iz dva razloga: da bi neutralizirali izvorni crnogorski idom kojim se ovaj pisac služio i umanjili simpatije koje su prema njemu iskazivali hrvatski književni kritičari, poput Augusta Šenoe i Adolfa Vebera Tkalčevića.
Drugo poglavlje svoje knjige, naslovljeno “Tradicija i modernitet”, Nikčević je posvetio vrjednovanju književnog nasljeđa trojice, javnosti uglavnom manje poznatih, crnogorskih pjesnika 20. stoljeća, čije je stvaralaštvo nastajalo između dva svjetska rata i u poratnom desetljeću.
U analizi Smisao i idejnost avangardnog pjesništva Radovana Zogovića on se bavi autorom koji, smatra, zauzima zapaženo mjesto u crnogorskoj književnosti. Nikčević raščlanjuje razvojni put ovoga pjesnika od rane faze njegova pjesništva - između dva svjetska rata - i zatim u poratnim godinama. Pripadajući književnom razdoblju koje je označeno kao humani ili socijalni realizam, Zogović je pisao društveno i politički angažiranu poeziju, ostajući i kasnije dosljedan svojoj poetici, ali u tomu Nikčević ne nalazi uporište za tezu kako je riječ o prigodničarskom pjesništvu koje se svodi na promicanje određenih političkih ideja. Njegova je ocjena, naprotiv, da su Zogovićeve pjesme “visoko estetičke” i “utilitarno-avangardne”, poezija je to istinskog i punog doživljaja života.
Književno djelo Dušana S. Đukića između tradicije i moderne sljedeći je tekst ove knjige, u kojem autor kritički sagledava i vrjednuje poetiku pjesnika, novelista i prevoditelja, rođenjem Požežanina, koji je djelovao i u Crnoj Gori početkom 20. stoljeća. Riječ je o, smatra Nikčević, nepravedeno zaboravljenom književniku koji je stvarao u krugu dviju kulturnih i duhovnih sredina - u Hrvatskoj i Crnoj Gori - i snažnom poborniku zbližavanja njihovih književnosti i jezika. U poeziji je Đukić u vrijeme moderne još uvijek vjeran tradicionalnim pjesničkim modelima i poetikama, ali pokazuje i avangardni senzibilitet, unoseći novine u poetsku formu i stih. Kada je riječ o njegovim novelama u zbirci Pod hladnim suncem, one su važne zbog afirmacije novoga narativnog postupka u suvremenoj crnogorskoj prozi.
Drugo se poglavlje zaključuje studijom Misaone strukture Pobune uma (1930) Mirka Banjevića. Ovdje se autor osvrće na prošlostoljetnu crnogorsku književnost, između dva svjetska rata, koja je sve do današnjih dana u znanosti o književnosti ostala nedovoljno proučena u odnosu na veće južnoslavenske književnosti. U posljednja tri desetljeća to se mijenja pa se i crnogorska književnost podvrgava analizi uz pomoć raznih metoda suvremene književne kritike. Milorad Nikčević zalaže se za novo iščitavanje pjesničkog stvaralaštva Mirka Banjevića, odnosno zbirke Pobuna uma, nastale 1930. godine, te smatra da njegovoj poeziji valja pristupati unutarnjom raščlambom, služeći se pritom književnom interpretacijom, lingvostilističkom, strukturalističkom i semantičkom metodom, kako bi se do kraja rasvijetlilo jedno “neponovljivo” poglavlje lirskoga izraza međuratne crnogorske književnosti.
Treće poglavlje knjige naslovljeno je “U crnogorskom jeziku”. U studiji Tvorački dometi jezika i stila crnogorske pripovijetke (1860-1918), autor daje žanrovsku i jezičnu analizu postnjegoševske crnogorske pripovijetke nastale u razdoblju “između tradicije i suvremenosti”, odnosno, kada je o jeziku riječ, u “prijelaznom razdoblju i prvoj etapi Vukove kodifikacije jezika”. Na uzorku najreprezentativnijih pripovjedača toga doba Nikčević dokazuje da oni pretežito koriste crnogorski opći tip jezika, odnosno crnogorski tradicionalni leksik koji se, kako zaključuje, “nipošto ne može smatrati uskim dijalektizmom ili provincijalizmom”.
Slijedi prilog o Crnogorskom književnom jeziku i perojskom govoru (na predlošku građe Josipa Ribarića), temi koja je za Milorada Nikčevića zanimljiva s obzirom na činjenicu da je izvorni crnogorski jezik, osim u crkvenim obredima, najbolje sačuvan upravo u Peroju - crnogorskoj enklavi u Istri. Premda se jezik Perojaca razlikuje od suvremenoga crnogorskog zbog logičnoga utjecaja ostalih jezika istarske društvene sredine, autor ocjenjuje dragocjenom očuvanost dijela drevnoga crnogorskog leksika koji je i danas u uporabi u crnogorskom govornom jeziku i usmenoj književnosti.
Posljednji prilog Nikčevićeve knjige posvećen je Glasovima, fonemima i grafemima Ś, (ś), Ź, (ź), З,(з) u crnogorskom jeziku i konavoskom/dubrovačkom govoru hrvatskoga jezika. Naime, predmet ove analize, s nizom primjera, jezična je osobitost zbog koje je još u 19. stoljeću –uro Daničić sve govore crnogorskoga jezika i s njima doticajni konavoski/dubrovački govor hrvatskoga jezika svrstao u “južni govor” ili “južno narječje” štokavskoga dijasustava. Samo se u tim govorima među južnoslavenskim govorima bilježe glasovi, fonemi i grafemi ś, ź i з (dz), a taj “višak”, kako ga naziva Mate Šimundić, naslijeđen je od slavenskih plemena iz istočne Njemačke, koji se sačuvao i u poljskome jeziku do današnjih dana.
Knjiga Milorada Nikčevića Filološke rasprave u cijelosti se bavi temama iz crnogorske književnosti i jezika i na tragu je autorova dugogodišnjeg rada posvećenoga očuvanju crnogorskoga identiteta i vrjednovanju kulture Crnogoraca, ali i potvrda njegove podjednake pripadnosti hrvatskome i crnogorskome kulturnom prostoru. Tematska odrednica ovoga djela, kao i znanstveni diskurs protkan iskrenom autorovom istraživačkom strašću, ipak neće biti zaprekom da za njom posegnu i oni kojima znanost nije profesija, vođeni željom proširenja svojih spoznaja o crnogorskome narodu i njegovoj kulturi te hrvatsko-crnogorskim kulturnim i književnim doticajima.

Valnea Delbianco, Pula

Prethodna objava:
ŽIVOT I SMRT U PULI

Sljedeća objava:
SIMBIOZA LIKOVNOSTI I KNJIŽEVNOSTI

Povratak na sve novosti