MOTOVUNSKI FILMSKI FESTIVAL 2001.

16. Listopad, 2015 - 07:37

Tijekom ovogodišnjeg motovunskog festivala organizatori su, usporedo s glavnim programom, priredili i dva nacionalna filmska programa (Danska i Italija). To je iznimno dobar potez, jer se domaća publika prvi put mogla upoznati s određenim djelima dviju značajnih europskih kinematografija. Organizatori su se najprije podrobnije pozabavili eksplozijom danskog filma tijekom devedesetih. Održane su projekcije našoj publici dosad nedostupnih filmova značajnih danskih redatelja, kao i okrugli stolovi i radionice s gostima iz Danske. Doduše, prošlo je pola desetljeća otkad je pokret Dogma 95 potresao filmski svijet, pa je i ovo predstavljanje prilično zakašnjelo, ali bolje ikad nego nikad.

Program Novi danski film započeo je dogodovštinama idiota iz istoimene drame Larsa Von Triera, koji ustvari nisu mentalno retardirani, nego se samo takvima pretvaraju s ciljem duhovnog ozdravljenja. Njihovo okupljanje u vili blizu Kopenhagena i glumljenje idiotizma poduzeto je s terapeutskom svrhom, ali na kraju ipak dolazi do traumatskog iskustva. Von Trier je Idiote (Idioterne) snimao koristeći nekoliko jeftinih digitalnih kamera, čak se potpisuje kao direktor fotografije, a pritom ne samo da mu je bilo potpuno svejedno kako su osvijetljeni pojedini prizori nego je išao tako daleko da se nije obazirao na gotovo amaterska zamućenja slike, a u nekim sekvencama i uzastopce montirane kadrovi bitno različite kvalitete fotografije. Von Trieru je gotovo nevažan vizualni imidž filma, dopušta si odabir šokantne tematike mentalne retardiranosti, čak i ubacivanje eksplicitnih pornografskih prizora, da bi na posljetku uspio stvoriti djelo koje naprosto uznemiruje snagom i autentičnošću. Ukoliko netko misli da je takvo djelo lagano snimiti, dovoljno je podsjetiti se francuskog trash filma Rasturi me (Baise moi) koji je poput Idiota sniman digitalnim kamerama, a u njemu također nalazimo intrigantne prizore pornografije i nasilja. Međutim, francuske autorice kod gledatelja ne uspijevaju postići ništa više od osjećaja gađenja i pitanje što im je taj potez uopće trebao, dok Von Trier, koristeći dokumentaristički stil i povremeno ubacujući tragikomične prizore, oduševljava iskrenim prikazom tamne strane života. Sposobnost da gotovo ni iz čega napravi puno, najbolji je dokaz njegova osebujnog talenta. Danska kinematografija predstavila se i Talijanskim za početnike (Italiensk for begyndere), danske redateljice Lone Scherfig, dobitnikom Srebrnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu i još jednim u nizu filmova koji se pridržavaju manifesta Dogme 95. Talijanski za početnike prati živote nekoliko likova koje sudbina spaja u jednom danskom predgrađu, a Lone Scherfig uspijeva okončati priču optimističnije od Von Triera u Idiotima. Premda je Scherfig zanimljiva redateljica, usporednim gledanjem primjećuje se da ne dostiže izražajnu snagu i iskrenost velikog lidera Von Triera. Mladoga redatelja Nicolasa Windinga Refna motovunski gledatelji upoznali su prošle godine kada mu je prikazan pakleni Bleeder, a u njegovu prvijencu Pusheru prizori su još nasilniji i krvaviji. U oba filma isti su glavni glumci (Bodnia i Burić) i velike su sličnosti na polju stilskih rješenja. Naracija je brza i energična, prizori su prepuni nasilja, gotovo svi kadrovi snimani su kamerom iz ruke, a kao zvučna podloga koristi se preglasna glazba. Uostalom, ne začuđuje tolika sličnost između ova dva filma, budući da su zamišljeni kao prva dva dijela nasilničke Refnove trilogije. Međutim, dok u Bleederu Refn svojim junacima ipak podaruje određenu dozu vjere, Pusher je mračna tvorevina u potpunosti lišena nade i optimizma. Glavni junak Pushera (Kim Bodnia) sitni je kriminalac koji se bavi preprodajom droge i tijekom iznenadne policijske akcije primoran je uništiti veću količinu heroina koji pripada okrutnom jugoslavenskom dileru (Zlatko Burić). Preostaju mu dva dana tijekom kojih mora vratiti golem dug ili će mu jugoslavenski kriminalci stati na put ne birajući sredstva. Junaci Pushera morski su psi koji se međusobno izjedaju u mračnom svijetu podzemlja do istrebljenja. Njihovi životi podređeni su isključivo surovoj borbi za opstanak. Treba naglasiti da je naročito uvjerljivo prikazano balkansko podzemlje, što je očito postignuto dobrom suradnjom Refna i Burića još u fazi pisanja scenarija. Pusher je još jedna potvrda dominantne uloge danskih autora u suvremenoj europskoj kinematografiji. Najveći junaci (De største helte), redatelja Thomasa Vinterberga, inače autora čuvene Proslave, bili su posljednje djelo iz programa danskoga igranog filma. Priča se bavi dvojicom otpadnika koji pred zakonom bježe iz Danske u Švedsku, a sa sobom vode i maloljetnu djevojku koja je kći jednog od njih. Njegovi junaci najzad završavaju u tragičnom stilu Butcha Cassidyja i Sundancea Kida ili Thelme i Louise iz istoimenog filma Ridleya Scotta. Vinterberg svoju priču iznosi korektno, glumci uspijevaju ostvariti odlične uloge, dok njegov stalni snimatelj Anthony Dod Mantle izvlači maksimum u portretiranju slikovitih švedskih krajolika. Riječ je o solidno izvedenu filmu ceste u nordijskom okružju, iako smo, iskreno govoreći, očekivali da će Vinterberg pružiti osebujnije i snažnije djelo. Osim navedenih igranih filmova, u danskom programu prikazana su i dva odlična dokumentarca. Søren Urlik Thomsen pjesnik, redatelja Jørgena Letha, sjajan je portret istoimenog danskog pjesnika u kojem on govori o svom životu i odnosu prema poeziji. Thomsenova tumačenja poezije, koja su doista originalna, izmjenjuju se s povremenim čitanjima, zatim slikama iz njegova života i okoline u kojoj živi. Osebujan ugođaj, stvoren sjajnom crno-bijelom fotografijom i sugestivnom glazbom, nadopunjuje Thomsenove stihove. Premda film traje gotovo 40 minuta, čini se da prolazi u trenutku, a Trenutak (A Moment) je i naziv kratkog dokumentarca u kojem se redatelj Klaus Kjeldsen raspituje o pojmu vremena. Odgovore mu ne pružaju visokoumni astrofizičari poput Stephena Hawkinga, već djeca iz nižih razreda osnovne škole. Njihovo poimanje vremena vezano je uz svakodnevne školske obveze, slobodne aktivnosti i odnose s roditeljima. Djeca se nesvjesno dotiču relativnosti vremena uspoređujući sate matematike i tjelesnog, od kojih prvi protječu mnogo sporije, ili pak značaja koje vrijeme ima za njih i za njihove roditelje. Kjeldsen je, naravno, svjestan da točne odgovore na apstraktna pitanja o pojmu vremena, kojima se muče najveći svjetski znanstveni umovi, neće dobiti ni iz osebujne dječje perspektive, ali uspijeva pokazati da oni vjerojatno najoriginalnije razmišljaju o tim problemima. Iznimno dopadljivo i simpatično djelce.

U programu Novi talijanski film dominirala je Sinova soba (La stanza del figlio), vjerojatno najtužniji film festivala, u kojem redatelj Nanni Moretti ujedno glumi oca obitelji koja se mora suočiti sa smrću jednog člana, a riječ je vjerojatno o njegovu najvećem uspjehu u dosadašnjoj karijeri (Zlatna palma u Cannesu). Moretti ne odustaje od prepoznatljivih intimističkih tema, premda je Sinova soba njegov najtragičniji film, i izlagačkog stila koji uključuje usporenu naraciju uz obilje smirenih dužih kadrova. Filmove s tematikom smrti u obitelji, a pogotovo ako je riječ o djeci, iznimno je teško snimati jer postoji velika opasnost od skretanja u područje patetike i pretjeranih izljeva emocija. Moretti smrt sina smješta negdje u kraj prve polovice filma, trenutak tragedije i sprovod nisu prikazani, ali se tijekom drugog dijela priče više posvećuje preživjelim članovima obitelji. Bavljenje patnjama ostalih članova obitelji mnogo je logičnije od patetičnog prikaza tragedije i sprovoda, pa je to odličan Morettijev potez. Uostalom, smrt je uvijek veća patnja za one koji ostaju, nego za one koji odlaze. Otac i majka muče se gomilama beskorisnih i suludih pitanja, zanima ih što bi bilo da su na dan tragedije povukli drugi potez, da su sina usmjeravali drugim putem i tako dalje. Oni nastavljaju tim samoubilačkim putom sve dok slučajno ne saznaju da je njihovo dijete imalo djevojku i njezina pojava pomaže im da probiju dotad gotovo nesavladivu zapreku. Moretti je u Sinovoj sobi uspio napraviti značajan posao, budući da mu polazi za rukom iskreno prikazati možda najveću osobnu tragediju koja može zadesiti čovjeka. Pritom vješto izbjegava pretjerane izljeve emocija koje bi mogle ugušiti film, nenametljivo i bez pretjerane filozofije upućuje na osnovne činjenice o vrijednosti života, koje spoznajemo tek nakon velikog gubitka, a istodobno pokušava pokazati kojim se postupcima služe njegovi junaci u pokušaju da prevladaju veliku bol. Osim proslavljene Morettijeve drame, u Motovunu smo mogli pogledati još četiri filma mlađih talijanskih redatelja koji se ipak ne priklanjaju tako tužnim temama. Matteo Garrone predstavio se pomalo nostalgičnom pričom Ljeto u Rimu (Estate romana), u kojoj se bivša glumica vraća u Rim i susreće stare prijatelje, a Lucio Pellegrini suludom komedijom Zaplešimo mambo (E allora mambo!). Pellegrinijev junak je 30-godišnjak, zaokupljen poslovnim problemima i običnim obiteljskim životom, koji otkriva da mu je na bankovni račun greškom uplaćen velik novac. Zaprepašten tom spoznajom započinje dvostruki život istodobno nastavlja sa svakodnevnom rutinom, a dio vremena troši ludo se provodeći u drugom gradu. Ironičnim osvrtom na suvremeno talijansko društvo bavi se i Alessandro Piva u Vrtoglavici (La capa gira), u kojoj skupina sitnih kriminalaca, tijekom hladne zime u Bariju, traži zagubljeni paket s drogom poslan iz Albanije. Redatelj Giuseppe Piccioni odlučio se na drugačiji pristup, njegov film S drugoga svijeta (Fuori dal mondo) iskreno se bavi običnim urbanim ljudima i njihovim osjećajima. Njegovi su likovi mlada časna sestra, vlasnik kemijske čistionice, policajac i mlada djevojka, čiji se životi nenadano povezuju. Piccioni uspijeva stvoriti iskrene ljudske portrete, a njegov film, uz Morettijev vjerojatno najistaknutiji u spomenutoj skupini, dobitnik je značajnih nagrada na međunarodnim festivalima.

U glavnom programu prikazani su filmovi koji su konkurirali za službene nagrade festivala, a najviše pozornosti privlačili su dobitnici nagrada na slavnim svjetskim festivalima. Joel i Ethan Coen vraćaju se u kasne četrdesete sa Čovjekom koji nije bio ovdje (The Man Who Wasn(t There), djelom u stilu filma noir koje je nagrađeno za režiju u Cannesu. Njihov junak (Billy Bob Thornton) je brijač kojemu treba kapital za ulazak u novi posao i zato ucjenjuje ljubavnika vlastite žene (nezaobilazna Frances McDormand). Ljubavnik najprije isplaćuje novac, ali zatim otkriva tko je ucjenjivač, napada brijača i ovaj ga u samoobrani ubija. Brijačeva žena završava u zatvoru optužena za ubojstvo, poslovni partner odmagli s njegovim novcem, a brijač potpuno gubi nadzor nad situacijom. Coeni svoju priču posvećuju legendama kriminalističke proze poput Jamesa M. Caina i Raymonda Chandlera, u njoj se mogu pronaći citati iz znamenitih kriminalističkih filmova toga doba, primjerice, jedan kadar, s mrtvim prevarantom na dnu jezera, izveden je gotovo istovjetno kadru iz Laughtonove Noći lovca. No, kod Coena uvijek nanovo začuđuje lista raznolikih autoriteta kojima se priklanjaju u naletima kreativnog ludila. Valja spomenuti potpuno otkačenu sekvencu u kojoj odvjetnik, branitelj brijačeve žene, objašnjava jednu pravnu situaciju putem zakona kvantne fizike i Heisenbergove relacije neodređenosti. Srećom, njihovi izleti u takve krajnosti sjajno se uklapaju u strukturu priče, a crno-bijela fotografija Rogera Deakinsa i glazba Cartera Burwella ugođajno savršeno zaokružuju cjelinu. O braći Coen i njihovim suradnicima, kao i uvijek, sami superlativi. Motovunski trg bio je prepun za vrijeme projekcije njihova filma, što očito pokazuje da su veliki ljubimci domaće publike. Veliki ljubimac publike je i Danis Tanović koji u Ničijoj zemlji (nagrada za najbolji scenarij na ovogodišnjem festivalu u Cannesu) prati neobične doživljaje trojice vojnika (Branko Đurić, Rene Bitorajac, Filip Šovagović) na prvoj crti bojišnice tijekom rata u Bosni. Tanovićeva ratna drama odlikuje se humanističkim pristupom i razornim crnim humorom u nastojanju da se odupre strahotama rata. Miješanje humora i tragike, uz vještu izvedbu i još uvijek aktualnu problematiku rata na Balkanu, osiguralo je Ničijoj zemlji zavidan međunarodni odjek. Na festivalu je prikazan jedan izvrstan film nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, iranski Krug (Dayereh) redatelja Jafara Panahija, ali nažalost nije privukao preveliko zanimanje gledatelja. Doista šteta, jer su Panahijeve iskrene i bolne priče iz iranske svakodnevice pravo osvježenje za zahtjevnije gledatelje, a gotovo je nevjerojatno da bi mogle imati budućnost u hrvatskim kinima. Jedna Panahijeva junakinja boji se zato što je njezina kći rodila djevojčicu, a nalazi ultrazvuka najavljivali su dječaka, to će izazvati bijes u obitelji njezina zeta. Druge Panahijeve junakinje izlaze iz zatvora, ali ne mogu napustiti grad, jer nemaju osobne iskaznice ili mušku pratnju. Posljednja junakinja završava u zatvoru samo zato što se usudila zapaliti cigaretu u autobusu u kojem su pušili muškarci. Stvarnost je iznimno okrutna za iranske žene, a Panahi njihove živote portretira potezima majstora koji zna da mora izbjeći suvišne detalje kako bi razotkrio bit. Njegovi kadrovi su dugački, snimljeni u gotovo dokumentarističkom stilu, oslobođeni stilskih bravura, ali potpuno ispunjeni neobjašnjivom životnom energijom. Panahijevi kadrovi nadahnuti su mračnom stranom života s povremenim bljeskovima nade i optimizma. Panahi je još jedan predstavnik iranskih redatelja koji uspijevaju dušom nadoknaditi tehničku skromnost svojih filmova.

Brazilski film Sluškinje (Domésticas), redatelja Fernanda Meirellesa i Nanda Olivala, ekranizacija je jedne o najpopularnijih suvremenih brazilskih drama, a govori o životima pet siromašnih žena koje moraju pospremati kod bogatih obitelji, o njihovim željama, nadama, nesretnim ljubavima, frustracijama i patnjama. Sluškinje nisu snimljene s ambicijama da budu brazilsko remek-djelo socijalnog filma, već redatelji, spretnim kombiniranjem elemenata socijalnog filma, dokumentarca i povremeno komedije, uspijevaju stvoriti simpatičan mali film. Naročito su dopadljive ispovijedi protagonistica koje ponavljaju kako zapravo mrze posao sluškinje, ali moraju se time baviti dok ne pronađu nešto bolje, što je univerzalna životna priča. Koliko među stvarnim ljudima ima onih koji ne vole svoj posao, ali svejedno nastavljaju raditi tješeći se boljim? Svakodnevni problemi muče i junake urugvajskog filma 25 Vata (25 Watts), trojicu mladića koji provode ljeto u predgrađu Montevidea. Redatelji Juan Pablo Rebella i Pablo Stoll također se pomalo dotiču socijalne problematike, ali i oni vješto ublažuju radnju ubacujući probleme koji uobičajeno opterećuju ljude kad se nalaze u životnoj dobi njihovih junaka. Sluškinje i 25 Vata su solidne humanističke priče, kakve smo već navikli gledati u ciklusima suvremenih južnoameričkih kinematografija, ali iz sjevernijeg Meksika stigao je film koji se teško može nazvati uobičajenim. Pasja ljubav (Amores perros) neosporno je iznadprosječno djelo, a sve nominacije i nagrade koje su mu dosad dodijeljene potpuno su opravdane. Najavljivan je kao varijacija na Pakleni šund, vjerojatno zbog narativne strukture koja uključuje tri odvojene životne priče iz Ciudad Mexica, koje se prepliću u trenutku prometne nesreće, ali riječ je o osebujnoj interpretaciji meksičke stvarnosti oslobođene utjecaja američkih klišeja. Kako i sam naslov govori, u svim pričama veliku važnost imaju psi, oni imaju izniman utjecaj na svoje vlasnike i određuju njihove postupke. U prvoj pratimo mladića koji sudjeluje u borbama pasa, a zarađeni novac štedi kako bi mogao pobjeći sa ženom svoga brata koji je nasilnik i nevjeran u braku. Tijekom jedne krvoločne borbe, obračunava se s vlasnikom protivničkog psa i doživljava tešku prometnu nesreću dok bježi pred njegovom bandom. U toj nesreći teške ozljede dobiva i manekenka čiji se plakati za parfeme nalaze po cijelom gradu. Ona i njezin ljubavnik, koji je zbog nje napustio ženu i djecu, protagonisti su druge priče. Manekenka također ima psa ljubimca koji se zavlači ispod podne konstrukcije u carstvo štakora i tamo cvili danima, dok ona sve dublje pada u depresiju zbog teško ozlijeđene noge. Na kraju pas ugiba, a manekenki amputiraju nogu. Iznimno snažan je zadnji kadar u kojem ona gleda prazno mjesto na zidu gdje se nekad nalazio njezin plakat. Glavni lik treće priče je klošar, bivši revolucionar i ubojica kojeg poslovni čovjek unajmljuje da ubije njegova polubrata i poslovnog partnera. Klošar inače udomljuje odlutale bolesne pse i liječi ih u svojoj derutnoj jazbini. Jednog dana krvoločni pas, kojeg je donio doma nakon prometne nesreće, zakolje preostale pse i taj događaj drastično mijenja njegov stav prema ljudima i životnim vrijednostima. Redatelj-debitant Alejandro González Inárritu, bivši DJ na meksičkom radiju i producent više dugometražnih filmova, napravio je sjajan potez ekranizirajući originalan scenarij Guillerma Arriaga. Pasja ljubav je film odlično izvedene narativne strukture, razrađenih likova, impresivne fotografije, brzog ritma i upečatljive glazbe. Pasja ljubav uronjena je u atmosferu egzotičnog i uzavrelog meksičkog velegrada, a istodobno nenametljivo govori o vječnim i univerzalnim moralnim temama. Autori se bave taštinom, osvetom, nevjerom i biblijskim motivom Kaina i Abela, a sve je to gotovo neprimjetno uklopljeno u odlično izvedenu priču.

Nasuprot temperamentnim južnjacima, sjevernjaci su, valjda u skladu sa svojim karakterima, nastupili sa smirenijim pričama. Iz Švedske dolazi film Pjesme s drugog kata (Sånger från andra våningen), redatelja Roya Anderssona, vjerojatno jedno od najneobičnijih ostvarenja na ovogodišnjem festivalu. Anderssonovo djelo smješteno je u suvremeno doba i putem sudbina više likova pokušava dočarati antiutopijsko društvo, stanje u kojem se civilizacija nalazi pred rasulom. Pjesme s drugog kata nije lako opisati, a nije lako ni dokučiti što je autor tim djelom namjeravao postići. Priče gotovo da i nema, naracija je užasno spora, cijeli film složen je od statičnih kadrova koji traju i po nekoliko minuta. Likovi odlaze i dolaze, zahtjevno je dokučiti u kakvoj su međusobnoj svezi, a nije lako razumjeti ni mnogobrojne Anderssonove metafore. S druge strane, njegovi kadrovi vizualnom snagom gledatelja ne mogu ostaviti ravnodušnim. Kompozicija kadrova, preciznost kojom su izvedeni i gotovo savršena likovna izvedba neosporno zaslužuju divljenje. U svakom slučaju, isuviše znakovito i složeno djelo koje je teško protumačiti nakon prvog gledanja, a još je teže to učiniti tijekom opuštene ljetne večeri. Teško je povjerovati da je većini gledatelja na motovunskom trgu bilo jasno što su gledali. U finskom filmu Sedam pjesama iz tundre (Seitsemän laulua tundralta) redatelji Anastasia Lapsui i Markku Lehmuskallio pokušavaju dočarati život Neneta, naroda iz tundre na sjeveru Rusije. Mora se priznati da je odabir ovog filma, u kojem se preko pet igranih i dvije dokumentarne priče prikazuju običaji ove osebujne kulture, pun pogodak organizatora. Gledanje prekrasnih krajolika zaleđenog Sibira, u malom motovunskom kinu u kojem slabašni rashladni uređaji ne mogu odagnati nesnosnu sparinu, predstavljalo je doista osebujan doživljaj.

Ruski redatelji nisu se bavili Sibirom, već nešto aktualnijim temama iz njihove svakodnevice. Pavel Lounguine u Svadbi (La noce) prati najsvečaniji dan u životu mladog rudara koji se ženi mjesnom ljepoticom. Nakon uvodne sekvence, koja predočuje trenutak prošnje, priča se nastavlja u rano prijepodne na dan svadbe i završava drugo jutro, a pritom se upoznajemo s cijelom plejadom nakaradnih likova. U mnogim najuspjelijim djelima srpskih redatelja primjetna je izrazita surovost i kritičnost spram običaja vlastite kulture, ali Lounguine ih daleko nadmašuje. Svadba obiluje portretima bivših komunističkih udarnika, pijanaca, propalica, malograđana i novokomponiranih tajkuna, njenim prizorima caruju bijeda, neukus i kič. Svadba je groteska koja Lounguineu vjerojatno služi kao univerzalna metafora modernog ruskog društva. Za razliku od Svadbe, film Ljubav i druge noćne more (Lyubov i drugiye koshmary) teško je probavljiva mješavina artizma, dokumentarizma, pseudofilozofije, seksualne tematike i tmurne svakodnevice postkomunističke Rusije. Redatelj Andrei Nekrasov izmjenjuje video s filmskim zapisima, zatim ubacuje nekakvu digitalnu vizualizaciju, potom snimke s uličnih prosvjeda kombinira sa ženskim aktovima i tako redom. Na kraju njegove artističke gnjavaže gledatelju, ukoliko uopće uspije izdržati do kraja, više ništa nije jasno. Ljubav i druge noćne more nešto je poput Ovisnosti Abela Ferrare, art proizvod kojemu je jedini smisao da bude shvaćen kao art proizvod previše naporno i za idealne uvjete, a kamoli za vruća ljetna popodneva. No zato treba pohvaliti Izgubljene ubojice (Lost Killers), odličan projekt gruzijskog redatelja Dita Tsintsadzea koji prati dogodovštine dvojice plaćenih ubojica. Hrvat i Gruzijac pokušavaju eliminirati žrtvu, ali ne uspijevaju u svom nastojanju zbog mnoštva bizarnih prepreka. Istodobno pratimo sudbinu vijetnamske prostitutke i njezinog momka s Haitija koji namjerava prodati jedan bubreg kako bi mogli zajedno otići u Australiju. Dito Tsintsadze svjesno podastire neugodne boljke zapadnoeuropskog društva, strance koji se bave kriminalom, prostitucijom, uličarenjem i drugim prljavim poslovima. Tsintsadze je samoironičan, podrugljiv i sarkastičan; nenametljiv i suzdržan u izlaganju priče, a istodobno filmu uspijeva podariti humanost i auru egzotičnog istočnjačkog ugođaja.

Preostali su autori kinematografija s područja bivše Jugoslavije. Srpski redatelj Radivoje Andrić predstavio se široj publici pristupačnim filmom Munje. Njegova priča prati dva mlada čovjeka iz Beograda, koji se bave glazbom i žele snimiti prvi samostalni album. Problemi nastaju kada ih vlasnik studija prevari za određenu svotu njemačkih maraka, želeći im se osvetiti zbog podlosti koje su mu priređivali u djetinjstvu. Munje su film s mladenačkom tematikom, režiran u popularnom spotovskom stilu, živahan i brz. Pohvalno je što se redatelj Andrić ne dotiče političkih tema iako je glumac Sergej Trifunović u uvodnom predstavljanju naglasio da se radnja odvija za vrijeme Miloševićevog režima budući da to u filmu ovakvog profila nije ni potrebno. Međutim, Andrić se nije puno odmakao od onog što smo već vidjeli u srpskim filmovima tijekom proteklog desetljeća, primjerice, u Mi nismo anđeli, Crnom bombarderu i sličnim djelima. Andrić radi mješavinu u koju ubacuje od svega pomalo malo rocka, malo izgubljenosti koja karakterizira popularnu generaciju X, malo beogradskog slanga, a tu je i lik nezaobilaznog idola srpske mladeži, nogometaša Duleta Savića. Riječ je o klišejima koje Andrić uspijeva zamijesiti u pitku i nezahtjevnu tvorevinu, svjesno ciljajući na ukus šire publike koja shvaća rituale mlađe generacije. Uostalom, film je u Jugoslaviji vidjelo oko pola milijuna gledatelja, a i motovunska projekcija popraćena je pristojnim odobravanjem publike. Slovenac Sašo Podgoršek režirao je Slatke snove, nostalgično intoniran film smješten u socijalističke sedamdesete, a istodobno prožet tamnim tonovima pedofilije i incestuoznim naznakama. Njegov film dobio je posebno priznanje žirija. Nije loše ni djelce Oda Prešernu, redatelja Martina Srebotnjaka, u kojemu pratimo mladog i neafirmiranog pjesnika koji ima problema s pisanjem epske pjesme naručene u povodu 200-godišnjice rođenja pjesnika Prešerna. Djela Podgoršeka i Srebotnjaka pokazuju pozitivan iskorak u odnosu na novije slovenske filmove koje smo dosad imali prigodu pogledati. Hrvatska kinematografija predstavila se dokumentarcem Dečko kojem se žurilo, kojim je redateljica Biljana Čakić-Veselič trijumfirala na ovogodišnjim Danima hrvatskoga filma, kao i Gamulinovom Polaganom predajom, koja je pobjednik pulskoga festivala.
Vrijeme je da se spomene i dobitnik najveće festivalske nagrade Zlatni propeler. Riječ je o britanskom filmu Posljednje utočište (The Last Resort), redatelja Pawela Pawlikovskog, iako se ne može reći da je to najbolji film festivala. Posljednje utočište prati pokušaje mlade zgodne Ruskinje da se s maloljetnim sinom snađe u tmurnoj stvarnosti prihvatilišta za azilante, a tamo se zatekla nakon što je njezin zaručnik Englez prekinuo njihovu vezu. Filmska fotografija u finim plavičastim tonovima, dirljiva priča o sudbinama malih ljudi koji su nemoćni u zamkama globalnih političkih interesa i pomalo neuvjerljiv završetak jamče solidnu kvalitetu i odaziv šire publike. Ako su spomenute osobine povezane i s fizičkom nazočnošću autora, slično prošlogodišnjem slučaju sa Stephenom Daldryjem i njegovim Billyjem Elliotom, onda je to dovoljan razlog da se filmu dodijeli glavna festivalska nagrada. Vjerojatno nije najpravednije, ali svakako predstavlja dobar reklamni potez.

Prateći suvremena svjetska strujanja, autori su organizirali i popratni program nazvan DV kuća, u kojemu se moglo pogledati ostvarenja snimana uz pomoć dostupnih digitalnih kamera. Među tim autorima najpoznatija je svakako bila francuska redateljica Agnès Varda s dokumentarcem Les Glaneurs et la glaneuse, a od Amerikanaca imali smo prilike vidjeti akcijsku komediju Chuck & Buck, redatelja Miguela Artete, kao i djelo politički orijentirane grupacije Big Noise Film čiji pripadnici pristupačni digitalni medij doživljavaju kao pogodno sredstvo za političku borbu. U sklopu DV kuće prikazana je i srpska politički obojena drama Zemlja istine, ljubavi i slobode, redatelja Milutina Petrovića, kao i već prikazivani hrvatski dokumentarci Zvonimira Jurića (Crnci su izdržali, a ja) te Rajka Grlića i Igora Mirkovića (Novo novo vrijeme). Zanimljivo da je najveće iznenađenje u ovom programu predstavio upravo Hrvat, zagrebački ilustrator i strip crtač Milan Trenc, koji već deset godina živi i radi u New Yorku. Njegov omnibus Zen Stories (Zen priče) sastavljen je od više priča koje se odvijaju u New Yorku, a riječ je o zabavnom i šarmantnom djelu, iako je kvaliteta slike i tona bila iznimno loša, jer je prikazan s najobičnije VHS kopije, a ne s DV formata kako je bilo najavljeno. Posredstvom Interneta zainteresirani su mogli pogledati i program kratkog filma, Motovun - online, u kojem je prikazano petnaestak filmova. U toj kategoriji nagrađen je Venkelov sindrom, britanskog redatelja Vita Rocca.

Ovogodišnje motovunsko izdanje obilovalo je odličnim filmovima, što je i očekivano, jer se autori trude odabrati filmove već dokazane na značajnim filmskim festivalima. Također, slično nastojanjima iz prethodnih godina, glavni program nije bio sastavljen po tematskim, nacionalnim ili nekim drugim pripadnostima filmskih djela. Doduše, prikazana su dva usporedna programa sastavljena na temelju nacionalnih pripadnosti danski i talijanski ali filmovi su uglavnom odabrani po načelu od svega pomalo. Kao doprinos suvremenim svjetskim trendovima, pohvalu zaslužuje i prikazivanje filmova u okviru programa DV kuća, unatoč nedostatku potrebnih tehničkih rješenja i prikladne prostorije za projekcije, kao i prikazivanje kratkih filmova preko Interneta. Također, mora se priznati da organizatori motovunskog festivala imaju prilično smisla za marketing. Osim navedenih programa, upriličili su skupove i okupljanja s gostima festivala, čitanja FAK-ovaca, predstavljanje knjige švedskog novinara i pisca Richarda Schwartza, pa čak i kuhinje kulinarske zvijezde iz Amerike Lidije Bastiancic. Novost je bila i mogućnost da gledatelji snime film u trajanju od 3 do 5 minuta po scenariju nekog od prisutnih FAK-ovaca, pritom su imali na raspolaganju snimatelja i montažera. Tako je nastalo petnaestak filmića koji nisu remek-djela, a nisu ni mogli biti s obzirom na kvalitetu ponuđenih scenarija, ali zanimljivo je da su mnogi amateri snimili kvalitetnije radove od veterana poput Mimice ili Bulajića. Bitno da je iz toga ispala dobra zabava, koja je i medijski solidno popraćena.

Sve u svemu, organizatorima motovunskog festivala mora se priznati da zasad imaju više sluha za marketing i medije od organizatora festivala u Puli. To im svakako pomaže u obrani od nezadovoljnika koji ih optužuju da neštedimice rasipaju novac poreznih obveznika, čija sredstva doista i jesu, ali i daje nade da će festival potrajati. Uostalom, tijekom završne večeri umjetnički direktor Rajko Grlić i istarski župan obznanili su, u pomalo patetičnoj izvedbi s neskrivenim i nepotrebnim političkim konotacijama, da će festival sigurno potrajati još četiri godine. Filmski sladokusci, i ne samo oni, moći će i idućih godina, dakle, hodočastiti na motovunsko brdo.